Potresna priča iz Karićevog pera: Zima koja je ukrala snove jednog Bosanca
Enes Karić iznosi duboke refleksije o Evropi, njezinoj povijesti i propasti humanističkih ideala/PREPOROD
U savremenoj evropskoj književnosti rijetko se pojavi djelo koje uspijeva na istinski originalan način spojiti teške teme rata, krivice, religije i povijesne traume, a da pritom ne zapadne u patetiku, didaktiku ili ideološku jednoznačnost. Roman “Zime zaručnice” bosanskog autora Enesa Karića upravo je jedno takvo djelo – upečatljivo po izrazu, sadržajno slojevito i literarno autentično.
Hasan u vrtlogu rata
Enes Karić, rođen 1958. godine u Višnjevu kod Travnika, poznat je prije svega kao islamski teolog, profesor i mislilac, čija se djela bave Kurʼānom, islamskom filozofijom i dijalogom religija. No, njegova književna ostvarenja, koja nisu ostala nepoznata ni u njemačkom govornom području (prijevode romana “Pjesme divljih ptica” i “Jevrejsko groblje” objavila je izdavačka kuća Schiler & Mücke iz Tübingena), svjedoče o jednom duboko misaonom pripovjedaču, koji se ne boji zahvatiti u najdublje slojeve evropske povijesti – one koji još uvijek pulsiraju u našoj svakodnevici.
Roman prati sudbinu Hasana K., bosanskog muslimana iz sela Višnjeva, koji naizgled slučajno – gotovo apsurdno – dospijeva aprila 1941. godine u Wehrmachtov regrutni centar u Travniku i tamo, u vrtlogu rata, biva uvučen u SS. Njemu, kao i mnogim mladim seljacima i gorštacima, tijelo i visina postaju propusnica za “elitu Trećeg Reicha”. Hasan, koji je došao u grad da kupi klince i sol, postaje “živa sila” od 192 centimetra – regrutiran, potpisan otiskom prsta, ošišan, obučen u njemačku uniformu i poslan, naizgled “dobrovoljno”, preko Zagreba i Münchena u Berlin.
Karićev Hasan nije heroj, ali nije ni antijunak. On je ono što Hannah Arendt naziva “običnim čovjekom u neobičnim vremenima”. U njegovoj tišini i “nesvjesnosti” ogleda se sav užas dvadesetog vijeka. Iako je pripadnik elitne formacije Waffen-SS, Hasan, međutim, nikada ne usvaja ideologiju kojoj je podređen. On ne mrzi, ne sanja imperijalne snove, ne prezire druge. On trpi, promatra, preživljava. A kada se ratna sudbina preokrene, i Hasan biva zarobljen u Rusiji, i prođe kroz logore Omska, Tomska, sibirskih tajgi, Jakutska i Norilska, kazna nije samo u zatvorenim prostorima i lancima. Prava promjena događa se u njemu – tišina, glad i hladnoća postupno ga izgrađuju iznutra. Godine provedene u Sibiru nisu samo fizičko ropstvo već put duhovnog i identitetskog propitivanja.
Novi roman Enesa Karića
Hasan se u logoru sve više seli u snove, tamo želi naći utočište od surove stvarnosti, tamo pronalazi svoje selo Višnjevo, gdje mu pred oči izlaze djevojka Hanisa i njegova majka Ćerima: “Sanjam Ćerimu, mater mi, plače... ‘U Višnjevu jazavci pojdoše kukuruz... od sina Hasana, viš od deset godina, uzalud se nadam tragu ja i glasu...’” Hasanovi snovi najzornije prikazuju da, iako fizički odvojen, on ostaje duboko ukorijenjen u svoju bosansku seosku kulturu. Njegova duševna veza s rodnim selom postaje izvor bola, ali i utjehe i emocionalne orijentacije. Tim više je potresan njegov povratak u Višnjevo nakon više od petnaest godina. Povratnik, promijenjen, gotovo nijem, Hasan više ne pripada nigdje – ni SS-u, ni Sovjetskom savezu, ni Jugoslaviji, ni vlastitom selu. On se vraća kao tuđinac, kao hodajući simbol onoga što rat čini čovjeku.
Kako Miljenko Jergović u svojoj recenziji jednog drugog Karićeva romana “Boje višnje” primjećuje – Karić ima bogomdan pjesnički i jezički dar – njegov je stil osobito izražajan, poetičan, pun metafora, zvučnih figura i gotovo zaboravljenih riječi srednjobosanskog ikavskog dijalekta. Rečenice su mu kratke, jasne i snažne – kao da je Hasanov glas snimljen magnetofonom i pretočen na papir. Čitamo ga s osjećajem da smo vraćeni u prošlost i da slušamo izvorni, nefiltrirani glas onoga koji je doista proživio to o čemu govori. U toku ispovijedanja Hasanov jezik postaje i prostor sjećanja i otpora. Čak i kada opisuje brutalnosti – smrzavanje do smrti, samoubistva, mučenja – pripovjedač ostaje smiren, gotovo dostojanstven, kao da iz podteksta romana govori jedan derviš, svjestan da se sve na ovom svijetu događa s razlogom, ali da razlog ostaje skriven.
Religija igra važnu ulogu u ovom romanu, ali ne kao ideološka matrica, već kao intimna os. Hasan nije formalni vjernik, pije pivo, pojede sve što mu se stavi na tanjir, ali ipak ne zaboravlja ni Boga. Kroz lik hodže Junuza Kalauza iz rodnog Višnjeva, kojeg se prisjeća u logoru, islam se prikazuje kao religija milosti i fleksibilnosti: “Teško ti postit – naposti kašnje! Teško ti klanjat stojeć – klanjaj sideć! Teško ti sideć – klanjaj ležeć! … Bog more čekat, niko mu zauvičnost ne mere ukrast!” U kontrastu s fanatizmom s obje strane fronta, ova interpretacija islama djeluje kao tiha pobuna protiv totalitarnih narativa. Hasan kroz ovakve uspomene iznova pronalazi etičku orijentaciju i dostojanstvo. Svoj identitet ne nosi kroz ritual, nego kroz sjećanje i intimni doživljaj. U trenucima tišine, u razgovorima sa još jednim muslimanskim zarobljenikom, dervišem Muratom Hazbulatovim, ili pak u svojoj unutarnjoj borbi, njegova vjera postaje jedina konstanta.
Posebno je zanimljiv i filozofski sloj romana koji zauzima jednako značajno mjesto. Kroz lik profesora Rotakera – njemačkog intelektualca, ratnog zarobljenika i Hasanova suputnika – Karić iznosi duboke refleksije o Evropi, njezinoj povijesti i propasti humanističkih ideala. Rotakerova rečenica: “Kad kažeš ‘čovjek’, oskrnaviš usta”, postaje sintagma duhovnog brodoloma. Evropa, kaže Rotaker, stalno iznova klizi iz dekadencije u krvoproliće, iz kulture u barbarstvo.
U tom filozofsko-religijskom dijalogu i naslov romana “Zime zaručnice” (sa podnaslovom: Doživljaji njemačkog vojnika Hasana) ima veliku simboličku snagu. U jednoj sceni pod Moskvom, profesor Rotaker dok posmatra usnulog Hasana ironično, ali i s dubokim saosjećanjem, govori mu da grli snijeg i hladnoću “kao zaručnicu koju je jesenas prstenovo”. Hasan, međutim, više ne sanja svoju Hanisu – djevojku iz Višnjeva – a anđeo Ahlam, zaštitnik snoviđenja, više mu se ne javlja. Umjesto nje, zima postaje jedina prisutna stvarnost, jedina “zaručnica” koju još može osjetiti. U tom zamrznutom prostoru, gdje se brišu snovi i identitet, zima postaje surogat ljubavi, duhovnosti, doma. Naslov tako ne označava samo godišnje doba, već i stanje svijesti: otuđenje, hladnu blizinu smrti, zamjenu nade za šutnju.
To što ne sanja Hanisu, i to ga duboko uznemiruje. Snovi kao refleks svijesti više ne dolaze – kao da ih je moskovska zima “iskorijenila”:
“Zato što si pod snižnom Moskvom, a to iskorinjuje sve snove. Ova ravnica ti primakla hrapav svit, zgutala ti sva snoviđenja.”
Rotakerova rečenica ovdje nije samo poetska, ona je filozofska osuda rata – snovi ne nestaju jer je čovjek zaboravan, nego zato što svijet postaje takav da ih više ne može podnijeti. Ravnica ispod Moskve nije prostor slobode, već prostor u kojem se i duša steže, a s njom i sjećanje. Roman “Zime zaručnice” u tom smislu označava svijet bez snova, gdje zima “zaručuje” čovjekovu nadu i zarobljava je u svojoj hladnoći.
Lik derviša Murata i anđela Ahlama u suptilnom su sukobu s profesorom Rotakerom. Murat, a i Hasan vjeruju u snove, u nevidljivi svijet, u doticaj s onostranim. Rotaker, premda obrazovan i osjećajan, skeptičan je:
“Zaboravi Ahlama! Zaboravi snove! Zima je stvarnost koju možeš zaručiti!”
Ovdje se vodi tiha polemika između racionalizma i mistike, između prosvjetiteljstva i sufizma. Hasan se nalazi između ta dva svijeta. Anđeo Ahlam i snovidno viđenje Hanise su povučeni; ostaje mu “zima pod Moskvom koju možeš zaručiti”. Tako naslov “Zime zaručnice” postaje i filozofska dijagnoza dehumanizirane stvarnosti, u kojoj zima – bijela, čista, ali i bešćutna – postaje jedino što je čovjeku preostalo da ga grli.
Ovaj Karićev roman, kao djelo istinske književne težine, prirodno se nadovezuje i na evropsku antiratnu književnost. Usporedba s Ernstom Jüngerom nameće se sama od sebe – ali u kontrastu. Dok Jünger u “Čeličnim olujama” vidi rat kao estetsku i mušku inicijaciju, Karić u Hasanu prikazuje rat kao sotonizaciju postojanja, besmisleni vrtlog. S druge strane, duh Jaroslava Hašeka i Dobrog vojnika Švejka živi u ironiji Karićeva stila – ali Hasan nije lakrdijaš. On ne parodira vlastiti položaj, nego ga kontemplira.
Ispovijest hodži bez zaposlenja
Jedan od najvažnijih motiva romana svakako je i prikaz pripadnosti SS-u. Ovdje se neminovno javljaju asocijacije na Güntera Grassa, koji je tek u poznim godinama priznao svoju mladenačku pripadnost Waffen-SS-u. No, za razliku od Grassa, koji je obrazovan i “svjestan”, Hasan je nepismeni mladić, koji u SS dospijeva bez svijesti o tome u šta se upušta. Ipak, on nosi SS znak – broj pod pazuhom, lanac oko vrata, sviđa mu se uniforma, parade, pozdravlja “Hajlhitlera”, sve se više uklapa u vojni stroj, pronalazeći čudno zadovoljstvo u pravilno vezanim čizmama, šmajseru na prsima i vojničkom koraku. Time Karić otvara duboko pitanje kolektivne i osobne krivice: Jesmo li odgovorni za ono što činimo bez svijesti? Jesmo li obilježeni zauvijek ako nismo ni razumjeli šta nam se događa?
Mirsad Maglajac/Martin Mai/ AUTOR!!!
Hasan, međutim, ne traži opravdanje. On ne traži ni kaznu. On svjedoči. Njegovo tijelo – izmučeno, oštećeno, prešutno – postaje tekst. Njegova šutnja je krik. Povratak u selo nije katarza, nego ogledalo: niko ga ne prepoznaje, niko ne zna kako mu pristupiti. A on sam više ne zna kako da govori o onome što se ne da ispričati. Tek pred kraj života, on se ispovijeda hodži Eminu, a iz romana “Boje višnje” znamo da se radi o Karićevom ocu, hodži “bez zaposlenja”.
Ovaj Karićev roman ima višestruku važnost. Za čitatelje na Balkanu, on je bolno podsjećanje na kompleksnost rata, na tjeskobni položaj muslimana u vihoru velikih ideologija, na šutnju koja dolazi poslije svega. Za čitatelje u njemačkom govornom području, Hasan je ogledalo jedne druge povijesti, one koje nisu pisali zapadni historičari. On nije optužba, nego podsjetnik. Njegova pripovijest nije historija, nego memorija. U doba kada se Evropa ponovno suočava s pitanjima identiteta, rata, vjerske i kulturne pripadnosti, roman “Zime zaručnice” dobiva dodatnu težinu. On nas ne poučava, nego nas podstiče na preispitivanje. Ne moralizira, nego nas tjera da se suočimo s vlastitim prešućenim povijestima.
Ovo Karićevo djelo, bez sumnje, predstavlja snažan i autentičan doprinos savremenoj evropskoj književnosti. To nije roman koji traži brzu empatiju ili nudi lake odgovore – već tekst koji nas poziva na tiho, ali duboko suočavanje s pitanjima identiteta, krivice i pripadnosti. U vremenu sve češće redukcije složenosti stvarnosti na crno-bijele slike – osobito kada je riječ o prošlosti – “Zime zaručnice” podsjećaju koliko književnost dobiva kada progovara iz prešućenih, rubnih perspektiva – i kako upravo takva djela ostaju trajno relevantna, jer otvaraju prostor za razumijevanje, a ne za zaborav.
