Postoji nekoliko vrsta tuširanja
Tuširanje je sve ili gotovo sve
Brzo tuširanje hladnom vodom ne liječi mamurluk, ali ga ublažava. Prvi korak ka spasavanju teške glave nije, nažalost, i jedini. Hladni rafali trzaju teško tijelo iz duboke mamurne kome. Bez brzog tuširanja hladnom vodom prednost koju ima mamurluk nije moguće stići. Hladna voda nije lijek, ali jeste obloga. Prvi povoj. Ispiranje rane prije dalje obrade. Što je tuširanje kraće, a voda hladnija – tretman je uspješniji.
Nije hladna voda samo za mamurluk. Ona je prijeki lijek i za – ljeto. Na ljutu ranu ljuta trava. Svejedno je da li se tijelo znoji u mraku zažarene sobe ili pored rashladnog Vrbasa – brzo tuširanje hladnom vodom je neophodno da bi sažeglo tijelo koliko-toliko došlo sebi. U banjolučkoj kotlini ljeta su i vrela i sparna, pa je hladan tuš često jedina prva pomoć koju pacijent ima na raspolaganju. Bez brzog tuširanja hladnom vodom život bi bio daleko nesnošljiviji.
Dame biraju
Brzo tuširanje vrelom vodom biraju uglavnom dame. Nakon posla, kad dođu iz grada, poslije buđenja. Vrela voda opušta. Masira. Njeguje. Oni koji vole ovu vrstu tuširanja, a takvih je i previše, ne mare za moguće opekotine. Što je mlaz vreliji, njima je tuširanje prijatnije. Što je para gušća, oni su mirniji. Brzo tuširanje vrelom vodom je prethodnica finske saune i kiseljenja u vrućem blatu, a to su discipline koje moje tijelo i moj duh odbacuju.
Vrela voda, kažu interneti, pomaže u opuštanju, djeluje umirujuće na tijelo i smiruje um. Ali, tolika količina vreloga, čak i u kratkoj jedinici vremena, zapravo je ništa drugo do – šurenje. Brzo tuširanje vrelom vodom je najbolje ako dolazi prije brzog tuširanja hladnom vodom i ako traje duplo kraće nego ono. Hladna voda obnavlja, a vrela napada. Sa druge strane, nikada nikoga nije trefilo srce kada se šokirao vrelim tušem.
U svijetu onih kojima je tuširanje sve ili gotovo sve, postoje dodatne dvije kategorije tuširalaca: oni koji se tuširaju stojeći i oni koji se tuširaju tako što – sjede. Razmotrimo najprije prvu kategoriju koja je ujedno i brojnija. Pod tušom stoje oni koji nisu navikli na dugotrajno pranje. Kojima je tuširanje draga obaveza koju ne treba razvlačiti do Male Gospojine. Njima je vrijeme pod tušem sveto i često će stajati pod mlazom ili dok ne promzrnu ili dok se ne sparuše, ali isključivo na nogama.
Vrela voda opušta. Masira. Njeguje
Njihovi prirodni neprijatelji su oni koji se tuširaju sjedeći i kojima nije strano cijeli sat potrošiti na “njegu lica i tijela”. Ova gospoda imaju posebnu kupku za leđa, poseban sapun za lice, poseban gel za ruke i za noge, posebnu spužvu za grudi. Njihov bojler hvata 100 litara i uvijek je omalen. Kroz njihove cijevi čovjek bi mogao mirne duše pustiti Vrbas i pola Une i opet ne bi bilo dovoljno. Na ovom Olimpu oni su vrhovni bogovi. Prvosveštenici i uzori.
Sljedeća dilema: tuširanje u kadi ili tuširanje u tuš-kabini? Oni koji vole jedno, ne vole drugo. Vječne podjele su i ovdje na snazi. Ne može i jedno i drugo. Ne može i bijela i tamna strana eurokrema. Samo jedan izbor je pravi, svi ostali su sitno varakanje. Kada je u većini slučajeva neminovnost, kabina luksuz. Na kadu su manje ili više svi navikli, na tuš-kabinu samo rijetki i povlašćeni. Kada je radna, a kabina paradna institucija.
Kada traži cijelog čovjeka. Mora da se podesi voda, mora da se navuku zastori, mora da se drži tuš, mora da se pazi na ostatak kupatila… U kadi je, zapravo, najgore neprestano pridržavanje tuša. Ruke nikada nisu do kraja slobodne, a kada je samo nešto zarobljeno, onda ni sve ostalo nije do kraja slobodno. Kada je poput kupina: moraš da se namučiš da bi uživao. Litra krvi za šaku slasti. Da ne pominjem izlazak iz kade koji je među najopasnijim životinjama na svijetu.
Praznik rada
U kabini je praznik rada. Dovoljno je samo podesiti određenu temperaturu vode, okrenuti leđa tušu, pridržati suprotni zid dlanovima i uživati. Voda udara po tjemenu, po vratu, po lopaticama. Nema potrebe za dodatnim intervencijama. Nakon pet godina uživanja, potrebno je vodi okrenuti i drugu stranu. Pružiti čelo, lice, prsa junačka. U silnim seljenjima i podstanarskim mukama najviše sam držao do jednog stana koji je imao tuš-kabinu toliko veliku da je u njoj petočlana porodica mogla igrati kolo.
Dalje razlike zalaze u oblasti intimnog, pa je tako nemali broj onih kojima tuširanje nije ono što treba da bude ako neko nije pored njih, ako nema nikoga da im istrlja leđa i da im rastrlja šampon po kosi. Oni i pod vodom traže bliskost, ištu strast. Njima je kada - krevet. Kabina - postelja. Nasuprot njima su oni koji jedva mogu i sebe dok se tuširaju. Na samu pomisao ljubavi pod tušem iskaču naglavačke kroz prozorče iznad klozetske šolje. Prije bi dvadeset dana išli neokupani nego jednom u paru dirali tuš-bateriju.
I na koncu: spoljašnje ili unutrašnje tuširanje? U kući ili na dvorištu? U kupatili ili u baštici iza kuće? Ljeti je rješenje jednostavno: sve što nije u kući prihvata se kao savršeno. Postoje tri oblika vanjskog kupanja: 1) prskanje crijevom koje se prethodno pola sata do sat grijalo na suncu 2) tuširanje ispod improvizovanog bojlera koji je deda napravio pred vikendicom 3) u plastičnom ili u drvenom buretu u koje je ujna ili strina prethodno ubacila sapun za otkuhavanje veša. Ko se otkuha u takvoj bačvi, em miriši naredna tri mjeseca, em ne mora da se kupa dok se na ramenima ne uhvati sloj prašine debeo pola prsta.
