Porodica Korkut iz Ortiješa - kako su spasili Miru Papo i Sarajevsku hagadu
Derviš Korkut bio je kustos Zemaljskog muzeja
O porodici Korkut iz Ortiješa Oslobođenje je pisalo 25. jula 2007, a danas donosimo podsjećanje na razgovor sa Servet Korkut. Doselili su iz Turske, još prije pet stotina godina, u ovo malo hercegovačko mjesto. Nakon toga većina ih odlazi u Travnik, pa se u mnogim zapisima o ovoj staroj muslimanskoj familiji naglašava kako potiče iz srednje Bosne.
Mira ili Muniba
Čak dva prevodioca Kur’ana u našoj zemlji potiču upravo iz ove familije. Servet Korkut, sa mužem Dervišom, jedna je od rijetkih dobitnica priznanja Vlade Izraela koje nosi naziv Pravednici među narodima, a koje je dodjeljivano svima onima koji su pomagali Jevrejima da sačuvaju goli život tokom Drugog svjetskog rata. Servet je aprila davne 1941. primila u svoj dom Miru Papo, 18-godišnju djevojku, čije su roditelje Nijemci već bili odveli, a koja se nekim čudom uspjela sakriti od njih.
“Ona i roditelji su trebali pobjeći preko Dubrovnika, ali njena majka nije željela napustiti Sarajevo. Kada je Mira došla kod nas, odmah smo tražili da promijeni ime i prezime, da njemački oficiri koji su svakodnevno dolazili ne bi nešto posumnjali. Poslije je često izlazila u park, vodeći mog sina koji je rođen ‘42. godine. Puštala sam je strahujući, ali sam pred svaki izlazak tražila da stavi zar, da je neko ne bi prepoznao”, počinje svoju priču baka Servet.
Već 1944. Mira ili Muniba, kako su je kasnije svi zvali, prešla je u partizane, a Servetinog muža Derviša tadašnja vlast odlučila je skinuti sa njegovog položaja.
Poznata priča o spašavanju Sarajevske hagade u Drugom svjetskom ratu uglavnom se svodila na veliki broj nagađanja kako je i gdje ona sakrivena pred fašistima. Zna se da je dovitljivošću Joze Petrovića, tadašnjeg direktora, i Derviša Korkuta, kustosa Zemaljskog muzeja, ona ostala bogatstvo naše zemlje, ali to da je bila ukopana ispod jedne od gradskih džamija, nije tačno.
“Kada su Nijemci došli u Muzej, Derviš se jedini znao sporazumjeti s njima. Na poslu su morali nositi jednu vrstu kratkih kaputića i moj muž je sakrio Hagadu za pojas, ogrnuvši je. Na pitanje oficira gdje se nalazi Hagada, rekao je da su prije njih dolazili oficiri koji su je odnijeli, te kako se niko iz Muzeja nije drznuo da ih pita za imena. Čim su fašisti izašli napolje, Jozo je čestitao Dervišu na njegovoj dovitljivosti”, sa smiješkom govori Servet.
Došla je 1947. godina, a sa njom i suđenje Dervišu Korkutu za sarađivanje sa fašistima. Iako je kao svjedok bila pozvana, Mira, koja je dotad već bila udata za hrvatskog oficira, nije se pojavila.
“Zanemaren je sav naš trud iz ratnih godina. Mira se, kako nam je poslije govorila, nije pojavila iz straha za svoje sinove. Jedne noći u aprilu izbacili su me iza ponoći na ulicu sa kćerkom rođenom u januaru te godine. Ta kćer mi je 5. januara 1948. i umrla. Derviš je bio osuđen na osam godina, ali u zatvoru je proveo dvije godine manje”, kazuje baka Korkut.
Po izlasku iz zatvora Derviš je lako pronašao posao i radio je sve do 1969. godine, kada je po povratku kući dobio splet crijeva, nakon čega je preminuo. Kuće u kojoj su živjeli Korkutovi u Hadži-Sulejmanovoj ulici više nema, ali u ovom posljednjem ratu Servet je ostala i bez stana na Trgu heroja, kao i svih uspomena i porodičnih fotografija. Tokom ratnog vrtloga devedesetih, porodici Korkut stigao je poziv iz Izraela. Servet nije otišla zbog, kako kaže, bolesti, iako je mjesto u autobusu, koji je evakuirao Jevreje iz Sarajeva, dok je Gradska tržnica nemilosrdno granatirana, bilo rezervisano za nju.
Ni bečka ni pariska
Mira se javila 1994. Servetinom sinu Munibu, moleći za oproštaj. Ubrzo nakon toga je i umrla. Tada su ponovo nastali problemi. Mirini sinovi optužili su porodicu Korkut kako je njihova majka, za vrijeme skrivanja kod njih, morala služiti njemačke oficire, te kako je Servet poslije Miru na koljenima molila za oproštaj.
“To nikad ne bih učinila, jer sve to jednostavno nije istina. Znam da do toga ne bi došlo da je Mira još živa. Plasirane su i neke priče u hrvatskoj javnosti o tome, pa sam čak htjela tužiti tamošnju jevrejsku zajednicu zbog toga, ali mi sin nije dao”, naglašava Servet, čiji je muž uspio sačuvati srednjovjekovni špansko-židovski rukopis sa 34 samostalne slike u ovom gradu i koji zahvaljujući upravo njemu ne nosi naziv bečka, londonska ili pariska, već Sarajevska hagada.
