Pogledi Hazima Ćišića
Rečenice koje slijede predstavljaju iskaz o monografiji Hajrudina Hazima Ćišića (1934-2022), slikara i likovnog pedagoga iz Bugojna, u kojoj je sublimiran rad moga nastavnika likovne kulture, prosvjetnog radnika od koga sam učio prve pojmove o likovnom izrazu i estetici i umjetnosti uopće.
Mostarac u Bugojnu
Hazim Ćišić nam je prvi otvorio vidike za sliku, grafiku ili vajarski rad, ponudio umjetnost našem dječijem oku, izlagao nam povijest umjetnosti - a upravo povijest umjetnosti nam govori da je slikarstvo cvalo i u antici:
“Apel iz Kosa” - piše Plinije Stariji - “nadmašio je sve druge slikare prije i poslije njega, a čuvši da najveći među njima, Protogen, živi u bijedi, Apel je otplovio na Rodos da ga posjeti i pomogne. Neobaviješten o njegovu dolasku, Protogen se nije nalazio u ateljeu, a starica koja je čuvala kuću pitala je koga da najavi kao posjetioca kada se gospodar vrati.
Apel je odgovorio tako što je uzeo kist i jednim potezom povukao liniju izuzetne ljepote. Kad se Protogen vratio, starica nije znala ime posjetioca, a Protogen je, vidjevši crtež uzviknuo - samo je Apel mogao povući takvu liniju! Onda je nacrtao još ljepšu liniju do Apelove, naredivši starici da je pokaže strancu kada se ovaj vrati. Apel je opet došao, bio ushićen vještinom svoga rivala, ali je između dvije linije povukao treću, tako tanku i delikatnu da je Protogen, kad se vratio, priznao da je nadmašen i odmah je pojurio ka luci da ga prestigne i poželi mu dobrodošlicu.”
Ovo platno je kao remek-djelo prenošeno od naraštaja do naraštaja, otkupio ga je Julije Cezar, ali je izgorjelo u požaru koji je uništio palate na brežuljku Palatinu u Rimu. Apelova slika, dodaje Plinije, prodavala se za iznos koji bi bio ravan riznicama čitavih gradova - ništa od ovih remek-djela nije preživjelo! (Vil Djurant, Velikani istorije, Alfa - Narodna knjiga, Beograd 2002, 63.)
Ova antička priča može se primijeniti na stvaralaštvo Hajrudina Hazima Ćišića i njegovog prijatelja slikara Lazara Drljače, “posljednjeg bosanskog bogumila” - upravo od Hazima sam prvi puta čuo priču o stvaralaštvu Lazara Drljače, što je kasnije bilo otkrovenje za cjelokupnu bosanskohercegovačku i ostalu javnost.
Hajrudin Hazim Ćišić je rođen 1. septembra 1934. godine u Mostaru, u Biščevića kući, u porodici Alije Ćišića, poštanskog službenika, a 1951. je upisao Školu za primijenjenu umjetnost u Sarajevu, u klasi profesora Voje Dimitrijevića, Mice Todorović, Rizaha Štetića i Vlade Vojnovića. Kao stipendista Općine Konjic, završetkom školovanja dobiva posao u Gimnaziji Konjic, da bi 1960. sa porodicom prešao u Bugojno, a u međuvremenu se i doškolovao na Pedagoškoj akademiji - Likovni smjer, u Sarajevu.
Svoju prvu likovnu izložbu priređuje u Konjicu 1959. godine, a kasnije su slijedile izložbe u Bugojnu, Donjem i Gornjem Vakufu, Livnu, Travniku i Sarajevu. Inicijator je i suosnivač Društva likovnih umjetnika Gornjevrbaske regije, te Bugojanskih likovnih bijenala, ali i likovnih kolonija u Počitelju, Pruscu i Bugojnu. Hazim Hajrudin Ćišić je dobitnik najvećeg priznanja - Plakete Općine Bugojno za životno djelo i dugogodišnji je član ULUBiH-a.
Hazim nije prvi Ćišić u Bugojnu; 30. maja 1920, za člana mjesnog odbora Muslimanskog društva Gajret u Bugojnu, izabran je Edhem Ćišić, vojni referent!
Dolaskom iz Konjica u Bugojno, njegovo hercegovačko oko je fascinirano novim krajolikom - Sulejmanpašića i Rustempašića kulama u Odžaku, Kalinom i Rudinom, sokacima Kovačuše i starim Bugojnom, Pruscem i Ajvatovicom. Uz hercegovačke motive rodnog Mostara, Počitelja, Konjica i Boračke visoravni, novi pejzaž donosi i nove vedute i nove boje što Ćišićev kolorit čini onako razigranim i širokim u slikanju prostorno- vremenske dinamike tadašnjeg bosanskohercegovačkog društva.
Šta nam donosi monografija?
Filozofu Kalimahu iz Kirene pripisuju onu poznatu sentencu velika knjiga - velika dosada, zamašnih 220 strana nije nešto ni previše voluminozno, a i Kirenaika (današnja Libija) je podaleko od Bugojna, pa veliki filozof sigurno nije provirio u ove tekstove i reprodukcije te se njegova misao zasigurno ne odnosi na Ćišića.
Ali zato jeste antički pjesnik Menandar, koji u četvrtom stoljeću stare ere piše da oni koji umiju da čitaju, vide dvostruko! Za one u Bugojnu i šire, koji vide dvostruko, monografija Hazima Ćišića će predstavljati neizostavan dio budućeg sagledavanja kulturno- civilizacijskog procesa ove sredine. U nekoj budućoj povijesti kulture Bugojna i Skopaljske doline, u poglavlju likovne kulture stajat će ime Hazima Ćišića kao prvog školovanog slikara-pedagoga u Bugojnu, uz njegove kolege Ljupka Antunovića, Nikolu Ivića Ivaća i druge.
Samu monografiju je vrlo uspješno uradio slikarev sin Edin Ćišić na 220 strana, sa kvalitetnim reprodukcijama, uz recenzije prof. dr. Sulejmana Boste i Vahida Durakovića, uz kvalitetnu likovnu superviziju Amre Kozić. Monografija je posvećena rano preminuloj slikarevoj kćerki Saneli i slikarevoj strpljivoj ženi iz sjene, supruzi Esmi, koje su bile slikareva vječna inspiracija. Ona upućuje na estetski doživljaj izgrađivanja svijesti o likovnim vrijednostima, koje nam nudi Ćišić, ali i konceptualnosti koja tjera na promišljanje - svaka slika nije samo oko autora, ona je i priča o njemu. Hazim je govorio svojim kistom i slušao očima, živio je u vlastitom svijetu oblika i boje.
Vojislav Vujanović je fasciniran govorom - tihim riječima Ćišića, njegov tonski zvuk se nastavlja na platnu, to je “himna prirodi i čovjekovu djelu”, Sulejman Bosto ističe svjetlost i boje pejzaža, a ja ću istaći da su upravo na Hazimov poticaj svoje slikarsko umijeće iskušali i tadašnji mladi profesori bugojanske gimnazije Sulejman Bosto i Ivica Strujić. Strujića je kasnije odvela rok muzika, a Bostu filozofija, ali njihove slike su krasile gimnazijske hodnike u doba moje generacije - često se upitam gdje li su završile jer ih kasnije nisam viđao nigdje!
Hazim se u svom radu držao one Leonardove - cijelo naše znanje izvire iz naših opažanja, umjetnina nije nikada završena, može biti samo napuštena - njegove slike su prepoznatljive izraženom figurativom, jarkom hercegovačkom bojom i uvijek prisutnom svjetlošću! Veliki Leonardo je više volio da crta nego da piše jer je pisanje falsifikovanje crtanja, kako je sam govorio!
Zaključujući svoje viđenje, moram istaći da je Bugojno rodno mjesto i Hazimovog profesora Vladimira Vojnovića (1917-1999) - upravo na Ćišićevu inicijativu Općina Bugojno je otkupila neke njegove radove, poznato mi je da je u zgradi Općine dugo bila njegova znana slika sarajevske Kozije ćuprije. Hazim je bio i spiritus moves, dobri duh ideje otkupa 89 slika slikara Ljube Laha koje su ustupljene fundusu KSC-a Bugojno za buduću stalnu galeriju, za koje se iskreno nadam da će se jednom vratiti svome vlasniku.
O Hazimovim kolegama
Akademski slikar Ljubomir Ljupko Kolovrat je rođen 1911. u Bugojnu, mada je cio svoj vijek proveo u Dubrovniku, a njegovo slikarsko umijeće su nastavili Nikola Ivić Ivać, Jasim Brica, Mirko Bratić, Davorin Briševac Okac, Zoran Paunović Dorotej, Mulo Agić, Ismet Ramljak, sve do Zorana Dakića (1968) i Adnane Herić. Zanimljiv je otklon Bugojanaca ka kiparstvu - Ljupko Antunović (rođen 1939. u Crniću, općina Bugojno) i Stipe Ledić (1934. g. u Čipuljiću, općina Bugojno), sačinjavaju vajarski niz, evo do najmlađeg Antonija Džolana.
Nadam se da će sutrašnjica ovog grada donijeti nešto od davno projektovane ljudske nadgradnje Bugojna, kojoj je upravo Hazim Ćišić dao veliki doprinos, a to je prije svega gradski muzej i galerija - jer grad bez muzeja i galerije i nije grad, to je kulturna provincija, ona Kikićeva provincija u pozadini, bez obzira na nekadašnju slavu i ulaganja u kulturu, ako ih ne prati današnja kulturna aktivnost. Nije li sazrelo vrijeme da Općina Bugojno, kojoj zahvaljujemo za izlazak monografije, otkupom zaostavštine Hazima Ćišića učini prvi korak ka stalnom postavu galerije u Bugojnu?
Monografija je promovisana u ovogodišnje pretprazničko veče Dana državnosti u Bugojnu, ali i u sklopu XVIII likovnog bijenala crteža, uz autora Edina Ćišića prigodnu riječ su izrekli dr. Mirsad Abazović, profesor emeritus Univerziteta u Sarajevu, vajar i kulturni djelatnik Antonio Džolan, te prof. dr. Dževad Drino, profesor Univerziteta u Zenici. Na kraju promocije porodica Ćišić je čestitala praznik i svim prisutnima uručila po jedan primjerak monografije, što je svakako najneobičnija čestitka Dana državnosti - hvala onima koji su pomogli njeno izlaženje.
Habent sua, fata libeli - knjige imaju svoju sudbinu, same se brane pred vremenom, tako će i ova monografija čuvati uspomenu na slikarsko umijeće i dobrog čovjeka Hajrudina Hazima Ćišića.
