Podmukli udarci čekića

Slušam o njoj četrdeset godina, ali je nikada nisam sreo. Naiđe nekad iza ćoška, susret bude kratak i blag, ali nikada se nismo bliže upoznali. Svi koje odlično ili solidno poznajem s njom sjednu za sto bar jednom sedmično ili jednom u deset dana, a ja nikada i nikako. Ne znam kako izgleda, ne znam kako se oblači, ne znam koliko se puta sedmično tušira. Mnogi su s njom na “ti”, ja joj četrdeset godina persiram. I da nije bilo prehlade koja me nasitno mljela pet-šest-sedam dana ne bih znao kakvo je to podmuklo đubre.

Ni knjiga ne pomaže

Kada me virus stigne, obično udari na grlo i na pluća. Isprva grebe, potom škripi. Kašalj u početku bude nagao i suv, posljednjih dana povremen i sazrio. U prvim danima nije lako, jer su napadi česti i uporni. Niti mogu sjediti, niti mogu ležati. O hodanju ili odlascima na trening nema ni govora. Krvnički kašalj često prate visoka temperatura i malaksalost koja davi svilenim gajtanom, ali nikada za ovih četrdeset godina nisam imao glavoblju koja je trajala duže od pola sata. Glava me nikada nije patila, nikada nisam morao da zbog nje bježim u mrak i u tišinu.

Ako sam nekada i hvatao glavu rukama da ne otpadne s ramena, bilo je to nakon strasnih kafanskih noći, ali bi sve to u dva koraka rješavala tableta “kafetina”. Ukoliko bi glavobolja bila baš nesnosna, a to se dešava kada broj sati sna ne odgovara broju sati provedenih u kafani, onda bih potegao i drugu tabletu “kafetina” i glavobolja bi morala da podigne bijelu zastavu. Nikada zbog glavobolje nisam morao da prezirem posao, da odugovlačim ranije dogovorene kafe i da bježim od svjetla i zvukova. Tek mi je migrena riječ nepoznatog porijekla.

I kada sam prije nekoliko dana osjetio kako me nepoznata hulja vreba, vjerovao sam da će ponovo da udari u koljena i u sistem organa za disanje. Nikakvom se čudu nisam nadao, već sam spremio raso, slaninu i bijeli luk protiv virusnih uroka, ali je neprijatelj došao sa druge strane. Prešao je rijeku tiho, u noći bez mjesečine, i posjekao me kao posljednju budalu. Probudio sam se sa glavoboljom koja nije bila nesnosna, ali je bila tu i ništa nije moglo da je otjera. Nasmijao sam joj se, popio jedan “kafetin”, nakon pola sata i drugi, ali sve je bilo uzalud: sitni čekić za tucanje oraha nije prestajao da radi.

Pokušao sam da je ignorišem, ali ni to nije pomoglo. Pustio bih film, ali bih nakon dvanaest minuta shvatio da nemam pojma šta se desilo u prethodnih jedanaest. Sa knjigom je išlo još gore, ni treći pasus nisam mogao da sažvaćem, a da se ne vratim na drugi. Znao sam šta moram da uradim, tekstovi su bili spremni, sve sam u glavi završavao i prije nego što bih sjeo za računar, ali ništa nije moglo napolje. Bijeli papir je buljio u mene, ja sam buljio u njega. Čak su mi i dosadne igrice na telefonu postale naporne, nisam bio u stanju da odigram više od dvije partije “remija” ili da pređem tri kratka nivoa bezazlene svemirske “pucačine”.

Slušao sam o glavobolji nebrojeno puta, ali sam uvijek mislio da besjednici uvijek pomalo pretjeruju, jer nema tog besjednika koji ne voli da posoli i da zabiberi. Jedne glavobolja nije puštala zbog okoštalih vratnih pršljenova, druge zbog čestih i razornih zubobolja, trećima su babe u nasljedstvo ostavljale migrenu, četvrtima se mantalo zbog visokog pritiska… Svi su se oni borili protiv istog zavojevača. Neki su u tim bitkama pobjeđivali, neki su gubili sve što su imali. Jedni nikada nisu svikli na život sa glavoboljom, drugi su prestali da joj se obraćaju.

Meni ništa nije bilo jasno tih dana. Nisam svikao da me išta boli, pa je nesporazum time bio veći. U trećoj godini sam na poklon dobio astmu i s njom hodam cijelih trideset i sedam godina, ali pluća srećom ne mogu da bole. Bilo je trenutaka kada sam sa ne jednim nego sto i jednim parom ruku hvatao vazduh, ali ni tada ništa nije boljelo. Nikada me nije bolio zub, nikada me nije boljelo uho, nikada me nisu boljela leđa i da mi se onomad nije nakupila voda u koljenu ne bih znao kako izgleda fizički bol koji traje duže od sedam dana.

Namazao sam sljepoočnice i čelo “lozom” iz Kuča, ali jok

Glavobolja je pobijedila. Ne, doduše, tehničkim nokautom, nego na poene, ali je pobijedila. Nisam znao ni kud bih, ni šta bih sa sobom. Izlazio sam napolje u nadi da će mi šetnja na “minusu” pomoći, ali sam se vraćao duplo poražen. Sve mi je smetalo i bio sam lak na svađu. Probao sam i sa radikalnom narodnom medicinom: namazao sam sljepoočnice i čelo “lozom” iz Kuča, ali jok. Ne samo da glavobolja nije popustila, nego sam bacio pola deci odlične rakije! Ostalo mi je da još oko panja omotam nekoliko režnjeva crvenog luka i da se nadam čudu koje neće doći.

Kad kafa ne prija

I nije muka toliko velika zbog glavobolje, nego je velika zbog toga što glavobolja nije strašna. Kljuca, pa stane, potom ponovo kljuca, onda neće da stane i tako neprestano. Ne vjerujem da je ono što mislim bilo kome značajno, ali ni za to nisam bio kadar. Kada bi to što me je patilo nekoliko dana bilo zemljotres, teško da bi dobacilo i do dva stepena po Rihteru. Kako je onima koje udari dva puta snažniji potres? Kako oni žive sa sobom, šta rade, ko im pomaže da preguraju dan, da pregrme noć? Glava mi treba kao što fudbaleru trebaju noge ili košarkašu ruke, a ona mi je posječena kao glavica kupusa.

Ne znam kako boli kada boli više, ali meni je i ovo dosta. Ne mora u goste narednih četrdeset godina. Lakše mi je sa kašljem sedam dana nego s njom dva popodneva. Zapetljanih crijeva mogu da radim, sa glavoboljom koja neprestano kucka u spuštene drvene šalukatre ne mogu da dišem. Ne prija mi kafa, ne prija mi špricer, ne prija mi koljenica, ne prija mi pasulj sa špic rebrima, ne prija mi cicvara, ništa mi pod milim bogom ne prija. Bolje nemati glavu nego imati glavobolju.