Plik na jeziku: Potopljena unska regata
Nestao sam u vremenu i u prostoru
Zove Aleks i pita šta radim danas. Danas, kažem, vozim do Šipova i oko Šipova, potom na Manjaču i preko Manjače. A sutra, pita opet on. Sutra, velim ja, odmaram od današnje vožnje, jer me pregazio put. Odmaraćeš, veli po krajiški Aleks, kad umreš, ajmo sutra na Unu da se kupamo, vidiš kakav je pakao napolju. Olako obećam da ću biti spreman. I ne samo da ću ići, nego ću i voziti. Neka oni piju i kupaju se, ja ću se samo natapati.
Četiri musketira
Kada je ujutro zazvonio telefon, razmišljao sam šta da na brzinu slažem: da kažem da me boli stomak? da mi se auto opet pregrijava? da me ipak kači radna nedjelja? Ne budi pas, rekoh samom sebi, obećao si i sada nema povlačenja, nema predaje. Prvo ću pokupiti Džekija u Docu, zatim Tibora u Novoj varoši, zajedno ćemo do mesnice po ćevape i šišove, a Aleks nas, kao pravi prijakovački gospodin, čeka u centru Dragočaja.
Pokupimo Aleksandra, uzmemo pivo, natočimo gorivo i prema Novom. Dan ranije Tibor je rezervisao dvorište za četiri musketira koje se nalazi “čim pređete prugu poslije Novog, odmah desno i samo cestom ravno”. Tako je nekako i bilo: nakon dva sata lagane vožnje i izbjegavanja silnih kamera, pogotovo na potezu od Prijedora prema Novom, stigli smo na obalu Une. Moja neznatnost je iz gepeka izvadila meso i lepinje, Tibor vodu i grickalice, Džeki alkohol, a Aleks je, kao i uvijek, ponio samo sebe.
Popadali smo oko stola pod velikom ladarom i razvili planove koji su se sveli na jedno jedino pitanje: ko će nakon prvog kupanja raspaliti vatru i nahraniti gladne. Nisam mogao čekati da izaberemo predsjednika glavnog odbora roštilja, pa sam krenuo prema vodi. Ušao sam brzo i alavo. Mislio sam da će me Una tako neopreznog porezati, ali njena je ruka bila meka i pažljiva. Navikao na mrzli Vrbas i ne znam zašto, ali sam vjerovao da je Una još ledenija, nepristupačnija i oholija.
Jer, istina je grozna, ali je istina: nikada se nisam kupao na Uni. Iz Vrbasa ljeti uglavnom ne izlazim, kupao sam se u Dunavu i u Savi, kvasio sam se u Sani i u Plivi, potopio sam noge u Neretvi i u Drini, ali u Uni ama baš nikada. Četrdeset godina sam prelazio iz vode u vodu, ali u onu najljepšu, u onu koju sam upoznao i prije nego što sam je vidio - jer sam gutao sve što je Ćopić o njoj i pored nje napisao - nisam nikad. I u istom se mjesecu desilo ono što se nije desilo za četiri decenije: prvo sam letio, a potom sam spustio debelo meso u Unu.
Vidio sam je nekoliko puta, jednom sam čak i prešao preko nje, ali se nikada nisam izuo na njenoj obali i pljusnuo se u njene matice. Una nije blizu, valja do nje jahati dva dobra sata, a i posao me rijetko vodio na tu stranu, svega dva ili tri puta. Slušao sam priče o njenoj naravi, o ljepoti njene sedre, o mekoći virova, ali priče su jedno, a java je, ipak, nešto sasvim drugo. I da Aleks, kao i uvijek, nije bio dokon – ko zna kada bih se i da li bih se ikada našao u njenom plićaku.
Ulazak u Vrbas nikada nije lagan, jer je voda na prvu ledena, a dno rijeke puno oštrog kamenja na koje taban nikada da se dovoljno navikne. Una je drugačija: nije hladna, ali nije ni topla. Ona je kao i dobar špricer - taman. Niti joj je karatker uspavan, niti joj je ćud - interventna. Ako bih birao rijeku koja bi bila glavni grad moje države, bio bi to Dunav. Ako bih birao rijeku pored koje bih i mator sa rasklimatanim kukom volio da šetam, bio bi to Vrbas. A ako bih birao rijeku iz koje ljeti ne bih izlazio i kojoj bih povjerio svaki minut svoga odmora, bila bi to Una.
Slušao sam priče o njenoj naravi, o ljepoti njene sedre
I kada su Aleks, Džeki i Tibor izašli iz vode, da popiju pivo i da raspale vatru, ja sam ostao da se kvasim. Utaborili smo se nedaleko od obale, a iza mene su bili maleni slapovi koji su padali sa lijepog komada sedre i znao sam da moram tamo. Unska sedra nije oštra, nije čak ni rapava; presvučena je finom, mekanom mahovinom po kojoj može da se hoda kao po tek kupljenom tepihu. Tamo gdje nema mahovine, ima trave koja je tek malo grublja i koja čini savršen pontonski most između mahovinastih ostrva. Po Uni može da se hoda kao po najmekšoj prostirci.
Kada su se moji ispisnici dohvatili obale, piva i roštilja, ja sam ustao i krenuo prema slapovima. Jaz između dvije sedre prebrodio sam skokom u svojevrsni “bunar” koji - da se pomognem Ćopićevim đedom – niti je bio plav, niti je bio zelen, niti je bio modar, a bio je istovremeno i plav i zelen i modar. Izronio sam na drugoj strani sedre, popeo se na nju i krenuo prema slapovima. Prvo sam sa ivice skočio nekoliko puta u dubinu, da me mine želja, a onda sam na jednom okrajku sedre podigao šator i ulogorio se. Pustio sam da me voda tuče u leđa i u vrat, da mi opusti pretegnute mišiće, da mi razlabavi ono što je stolica zategla do pucanja.
Tri sekunde
Brod koji je plovio prema sedri u jednom trenutku je slavno potonuo. Ispod svakog slapa nalazi se “rupa” koja odvaja slap od sedre. “Probao” sam nekoliko “rupa” i svaka je bila duboka taman do koljena. Vjerovao sam da je tako i sa onom posljednjom. Mati moja bruke kada sam propao i potopio samoga sebe! Kada krmka pogode ušicama sjekire među oči, on se okrene sa više dostojanstva. Nestao sam u vremenu i u prostoru. Tragedija je trajala tri sekunde, ali su paščad s obale sve vidjela i snimila, tako da mi je zalud lagati.
I dok sam bio ukotvljen između dvije sedre, dok sam i sprijeda i otpozadi bio poduprt unskom stijenom, gledao sam preplanulog šezdesetogodišnjaka kako na sred rijeke širi stolicu i zabacuje. Kada smo se, nakon sat vremena, sudarili na obali, pričao mi je kako je dan ranije izvukao mrenu od dvije i po kile. Ura je bila kasna, bilo je skoro deset, kada je riba udarila. Može li se ljepše biti star?
