Plik na jeziku: Ljetni raspust Tea Marićija

Profesor istorije, satiričar, aforističar i epigramatičar Božo Marić preminuo je 15. januara 2013. godine, u 61. godini. Iza njega su ostale tri knjige - “Živjeće, avaj, narod” (2004), “Peti, s desna” (2010) i “Pretjerivanja” (2012). Posljednja knjiga Bože Marića objavljena je svega nekoliko mjeseci prije njegove smrti. Bolest koja je došla iznenada – ako je došla iznenada? – nije mogla dugo da se nosi s njim. Nemam nikakav dokaz o tome, ali duboko vjerujem da on za nju i nije mario mnogo.

Ljubav prema aforizmima

Autoru ovog teksta Božo Marić je predavao četiri godine u banjolučkoj Gimnaziji. Autor i nije bio bogzna kakav đak, provlačio se kroz srednjoškolsku trsku kako je znao i umio, ali je izuzetno ponosan na to što mu je upravo Božo Marić pričao o razaranju Kartagine i padu Carigrada i na to što je kao “recenzent” potpisan na drugoj i trećoj profesorovoj knjizi. Lekcije je davno zaboravio, ali ono što je obavio nakon njih neće dok ga noge nose.

Prvu knjigu dobio sam na ruke 14. septembra 2004. godine. U kratkoj posveti stoji samo: Goranu Dakiću, srdačno, od profesora Bože. Na prvoj stranici knjige “Peti, s desna” nalazi se: Daki, srdačno od profesora Bože uz jedan aforistički dodatak: 1941. - NEIN! 1948. - NJET! 1991. - JOK! 2010. - JES! Za ovaj aforizam Božo Marić će dobiti nagradu “Vuk Gligorijević” beogradskog Satira festa 2010. godine.

Treću knjigu mi je Božo Marić potpisao 1. septembra 2012. godine, uz zapis: Dragi Gorane, drugarski ti poklanjam ovu “malu epigramatiku”, Božo Marić. Profesor je posveti opet dodao jedan aforizam naslovljen 6/6: U porastu je nasilje u porodicama. Neće nama našu djecu ulica učiti. Svaki dobar aforizam je, jasno je to i onima koji se ovim poslom ne bave, istovremeno i savršena dijagnoza vremena u kojem je nastajao.

Treću profesorovu knjigu dobio sam na poklon nakon što je preminuo. “Pretjerivanja” su izašla tokom posljednjih nedjelja njegovog života, a kako nikome nije dozvoljavao da ga posjeti za vrijeme bolovanja, tako i nije bilo prilike da dobijem obećani primjerak kako je trebalo da ga dobijem. Knjigu mi je tri mjeseca nakon njegove smrti uručila profesorova supruga Jasna koja je znala sve o tome kako je Mikelanđelo spravljao boje, kako se osjećao Rembrandt dok je studirao bakropis i kako se potpisivao El Greco.

U knjizi sam našao i kraće pismo: Gorane Dakiću, evo šaljem ti ovu knjižicu s molbom da objaviš nešto pod naslovom “Nove knjige”, a kasnije, pred Sajam knjige, mali prikaz - epigramatika kao izazov, provokacija (“Aforizam da - epigram ne”), (“Epigram - šta je to?”). Ko to još piše, zašto je zaboravljen - još od 19. vijeka omalovažavan, ko od pjesnika ga piše, za satiričare znamo - barem na ovom prostoru (“ima jedan paćenik koji je čak objavio i knjižicu - u inat”). Da li ipak mora da ima afo-žaoku da bi prošao. Dio tiraža ide preko križaljki Skandi u izdanju Bine Mladena Spasojevića.

Molba je na astalu stajala deset godina. I ona i ja smo vrebali priliku, jer profesor je zaslužio daleko više nego što bi to mogao da mu ponudi “stubac” na stranicama kulture u dnevnim novinama. Zaslužio je, zapravo, više i od ovog teksta, ali tako nam je - i njemu i meni – pala karta. Ja sam zaslužio goreg profesora, on boljeg đaka, ali mislim da smo obojica zadovoljni “konačnim rezultatom”. Ako je banjolučka Gimnazija imala tradiciju velikih i neobičnih profesora, kao što svaka gimnazija treba da je ima, ona je nestala kada je prof preminuo.

Profesorovu ljubav prema aforizmima otkrili smo nekoliko mjeseci prije mature. I lekcije i usmena ispitivanja postajala su sve sažetija i raskošnija. Prof se trudio da dođe do neobičnih pedagoških rješenja na osnovu kojih bismo zapamtili monotone istorijske lekcije. Ništa drugačije nije bilo ni tokom “usmenog utvrđivanja znanja”. Iz njega bi povremeno bljesnuo, kako bi rekao Tihomir Levajac, još jedan klasik banjolučke Bastilje, “odsjaj duha”.

- Molim vas, budite mirni još par sedmica, a onda k’o stoka - rekao je prof u trenucima kada je naš maturantski hamprc postao nepodnošljiv. “Biser” je odmah uletio u svesku profesorskih provala i nije nikakvo čudo što ga i danas pamtim. Sa Božom je naprosto bilo tako: svi su očekivali novu dosjetku, novi vic, novu pošalicu, ali niko nije mogao da garantuje kada će ona da se desi. Vjerujem da ni sâm profesor to nije znao, jer je bio vođen nekim neobjašnjivim unutrašnjim impulsom.

Knjiga i štap

Nekoliko godina kasnije, na prvom ili drugom piću u Libertasu, prof mi je rekao da piše isključivo noću. Zato je valjda toliko i volio Dostojevskog. Često ga je pominjao i citirao, a jednom ili dva puta mi je rekao kako je to njegova jedina ljetnja lektira. U lijevoj ruci ribarski štap koji s njim ide na Vrbanju, na jedan od mnogih virova, a u drugoj mračni ruski genije. Pričao mi je da ljeti ništa drugo i ne radi osim što peca i čita. Noću zapiše poneki aforizam ili epigram i to je njegov raspust.

“Živjeće, avaj, narod” objavljen je, kako rekoh, 2004. godine u beogradskoj Gutenbergovoj galaksiji, uz uredničku saglasnost Aleksandra Baljka. Prof i ja smo se te godine susretali slučajno i tek nas je osnivanje Planinarskog društva Gora ponovo približilo. Nakon osnivačke skupštine pomenutog društva krenuli smo da nazdravimo planinarskom novorođenčetu koje je kumovalo kasnijem drugarstvu. Ne sjećam se baš ponajbolje, ali mislim da je to prvo piće palo u kafani u kojoj ću potom narednih dvadeset godina provesti kao inventar.

Uslijedila su mnoga putovanja, a za njima i poziv da potpišem garanciju za profesorove dvije knjige. Kasnije sam sličan posao uradio i za srbistu Tihomira Levajca i za matematičara Rastka Vukovića. Veća čast jednom učeniku valjda ne može biti ukazana, pogotovo ako dotični i nije bio bogzna kakav đak kada su istorijske lekcije u pitanju. O funkcijama i kosinusima da ne tupimo zube džaba. Prošlo je mnogo vode Vrbasom: niti je gimnazija više gimnazija, niti su učenici više učenici. Oni su nestali kada su nestali profesori poput mog profa Bože Marića koji je svojevremeno sebe proizveo u Italijana insistirajući tri mjeseca na tome da ga zovemo nikako drugačije do – Teo Marići.