Plik na jeziku: Direktno prekrivanje pulpe

Bol se javio iznenada i nije bio snažan. U početku je kljucao, a onda je počeo da pulsira. Danas jedva primjetno, sutra neugodno, prekosutra neizdrživo. Nije bilo druge – morao sam, u trideset i drugoj godini, prvi put kod zubara. Dobio sam termin i u zakazano vrijeme sam prišao stolici. Dijagnoza je bila jasna: desnji donji umnjak je počeo da raste, ali nije bilo mnogo prostora za njegovo napredovanje. Pa je stomatolog razrezao meso i dao mu da “diše”. Na kraju kratke operacije je dodao kako dugo nije vidio pacijenta koji nema nijedan pokvaren zub.

Katalog paklenih muka

Prepričavam ličnu stomatološku istoriju drugarici koja je otišla u Njemačku da Nijemcima popravlja zube i to one godine i onog mjeseca kada su meni rezali desni da bi umnjak mogao da raste. Ona se smije i ne vjeruje dijagnozi drugog ljekara i meni ne preostade ništa drugo nego da u dupke punoj kafani zinem i poturim dokaz njenom specijalističkom oku. Nabrzinu pregleda moju zubnu pećinu i potvrdi raniju dijagnozu, ali dodade da su mi desni bože sačuvaj upaljene i da će doći dan kada ću zbog toga morati da trpim sve ono što četrdeset godina nisam.

Ne bojim se zubara, odgovaram, samo me nikada ništa nije boljelo, pa mu nisam odlazio. Što da idem ako me ništa ne boli? Doktori vazda nađu nešto, često ono što čovjek i nema. Ako odem kod zubara ni zbog čega, on će pronaći neku tačkicu na petici, neki proces na šestici, počeće da buši i burgija i eto belaja. Drugarica se kiselo nasmija – doktori ne vole kada neko sumnja u njihove dobre namjere – i još jednom podvuče da su toliko upaljene desni siguran putokaz ka zubnoj provaliji. Dobro, de, mirim se s njom, nikada ne znaš kada ti doktor može ustrebati, ali šta da radim? Prvo, reče ona, skini kamenac.

I eto mene drugi put kod zubara. Zapravo prvi put ako onaj prvi put ne računamo. Ja ga ne računam, jer me nije bolio zub nego me boljelo meso iznad zuba, a to nije isto. Nazvao sam jednu od mnogih privatnih stomatoloških klinika, izabrao uslugu i dobio termin. Dana tog i tog u toliko i toliko sati bio sam u čekaonici, listao magazine i čekao (jer se u čekaonici ništa drugo ne može raditi) da me prozovu. Nakon tri-četiri minute došao je moj vakat i ja po drugi put (mogao bih ponovo reći: po prvi put) sjedoh u stolicu koja ne uliva povjerenje.

Zubar je potvrdio da desni jesu bože sačuvaj upaljene, da će skidanje kamenca biti neprijatno, ali ne i bolno i da će krvi biti više nego što je u tom poslu uobičajeno, jer nisam na vrijeme radio ono što je trebalo. Nepun sat kasnije kamenac je bio uklonjen, ja sam bio iznutra i zatečen i otečen i samo sam čekao da dobijem ona dva-tri obavezna usmena savjeta, pa da uteknem. Sad je sve uredu, reče stomatolog, zubi su čvrsti i zdravi, ali na petici postoji kvar i njega bi valjalo što prije sanirati, najbolje za petnaestak dana. Rekoh ja lijepo da oni pronađu i ono što čovjek nema!

Dobro. Platim uslugu i naručim se za sljedeću. Da popravim to što doktor reče da treba popraviti u nadi da tako izmičem stolicu budućem zlu. Petnaest dana kasnije ponovo sam na istom mjestu. Došao sam dvadesetak minuta ranije, prevario me manjak gužve u gradu, pa mi nije preostalo ništa drugo nego da prelistavam ponudu klinike u kojoj se nalazim. Totalna proteza sa mrežicom. Nadogradnja fiber glass končićem. Uklanjanje vezivne resice. Skidanje starog mosta po krunici. Direktno prekrivanje pulpe. Katalog paklenih muka ljepše zvuči. Ili play-lista Plavog orkestra.

I dok čekam da mi se desi ono što mi se prije toga nikada nije desilo, shvatih da je strah od zubara jedan od najčešćih i najvećih ljudskih strahova. Moja mater se, recimo, ničega ne boji toliko koliko se boji zubara. Prije bi pristala da turi obje šake u stršljanik nego što bi sjela u zubarsku stolicu. Za nju je zubar biće tame, sluga zla, glasnik patnje. Ima u tome nekakvog rezona, jer instrumenti koje koriste stomatolozi izgledaju kao instrumenti koje je koristila inkvizicija u tamnom srednjem vijeku. Ni imena im nisu ništa bolja: kireta, klješta, ekskavator, iglodržač, dizač korjena, raspatorijum, nabijač… Na ovim instrumentima koncert svira đavo koji vadi džigericu naživo, a ne ljekar koji želi da pomogne.

Ima u tom kazanu i plemenitih stvorenja

I kao da ovaj alat nije dovoljna muka sama po sebi, čovjeku koji se grči na zubarskoj stolici sve se dešava pred očima, ali ništa ne može da vidi. Jedino što oči registruju jesu kojekakvi šiljci i svakojake kuke koje se kreću prema ustima i koje zatim počinju da plešu po gleđi i po mesu. Ako je stomatolog nervozan, nenaspavan ili umoran, a ima i takvih, onda taj ples liči na gluvo glamočko kolo, a ne na zanosni i mekani tango. Niko ne voli iglu na koži ili pod kožom, a kamoli tamo gdje ne može da vidi šta igla radi i kako se ponaša. Na sve to valja dodati i razne neprijatne zvukove koji umnožavaju strah i paranoju i kojih nikako nije malo.

Na svaki trzaj

Zubar nije osjetljivo biće. On čekića, brusi i glođe onako kako mu nalaže njegov karakter, a ne kako mu naređuje priroda pacijenta. Ako treba da potegne sa pola snage, potegnuće sa cijelom. Ako kvar može da se sanira uz minimum neprijatnosti, njih će biti bar duplo više. Ima u tom kazanu i plemenitih stvorenja koji paze na svaki pokret, na svaki trzaj, na svaku grimasu koja se pojavi na nevoljnikovom licu. Takvima je podjednako važno da pacijentu pomognu i da mu pritom nanesu što manje boli. Ukoliko mora da boli, a u zubarskim poslovima bol je najčešće neminovan, pripremiće ustrašenog mučenika na ono što slijedi.

I dok tako dokonam o prirodi dentalne fobije, dođe red i na mene da sjednem. Popravak je trajao ugodnih petnaest minuta. Gospodin koji mi je prije dvije sedmice skinuo kamenac najprije je nešto bušio, potom je malo kuckao, na koncu je lagano polirao. Dva puta mi je sunuo anesteziju, ali cijenim da me i bez nje ne bi puno boljelo. Udrvenio sam tek kada sam napustio ordinaciju i nekontrolisano sam balavio sa desne strane naredna tri sata. Ali, bilo je tačno onako kako sam slutio: zub koji me nikada nije bolio počeo je da me boli sedam dana nakon što je popravljen.