Pleme Morovičan Pavla

Bila je, recimo, srijeda. Nije podne, ali nije ni deset. Mater na poslu, ćaća u kafani ili na Dunavu, sestra u školi. Sâm sam samcit. Cunjam po kući, spremam knjige i sveske za nastavu, prevrćem po špajzu, prebrojavam udice i plovke. Neko pokuca. I to ne polako i slabo, nego snažno i napadno. Otvorim vrata, a na ulazu teta-Jela, komšinica “od preko puta”. U suzama i napola izlomljena. Pita može li ući i poslužiti se telefonom.

Komšijski katalog

Tek je iz trećeg pokušaja dobila onoga koga je zvala. Od svega što je rekla, upamtio sam samo dvije riječi: Morovičan Pavle! Morovičan Pavle! Da, ime i prezime, ali čije? Ko je, pobogu, Morovičan Pavle? I zašto prvo prezime, pa onda ime? Čim je izgovorila to što je izgovorila, teta-Jela nestade. Nekoliko minuta kasnije stvari su postale jasnije: pred kućom teta-Jele i njenog muža stalo je vozilo seoskog doma zdravlja.

Ljekari su izašli, a onda su, dvije-tri minute kasnije, na nosilima iznijeli čika-Pavu, smjestili ga u sanitet i krenuli da li u lokalnu ambulantu, da li u vukovarsku bolnicu. Nisam znao mnogo, ali sam znao da mu je, što bi rekao moj deda Nikola, došlo zlo. Njegova supruga je kasnije pričala da mu je odjednom udarila krv na nos i da je pao u dnevnom boravku. Nisu imali telefon, pa je morala da pokuca na naša vrata, zbog čega se, još jednom, izvinjava.

Da nije bilo te “hitne” epizode, nikada ne bih saznao da se čika-Pavo zove – Pavle. Nismo, doduše, mislili da mu je Pavo ime, ali su ta četiri slova toliko dobro stajala uz njegovu koščatu figuru da zapravo i nije mogao biti ništa drugo nego – Pavo. Govorio je kroz nos i hodao polako poput bibliotekara. Izlazio je – i to u kućnim papučama – samo da bi ispušio cigar-dva na obali Dunava. Znao je u svakom trenutku koliki je vodostaj u Beču, u Budimpešti i u Bezdanu.

Čika-Pavo je bio savršen komšija. Ne samo da nikada nije galamio nego je rijetko kad govorio glasnije od polušapata. Čak i kada je graja bila velika, kada smo u njegovom dvorištu perušali kukuruz, čak je i tada bio nevjerovatno tih i miran. Volio je djecu i njihove svinjarije. Nije mu smetala naša galama, nije se bunio kada smo o bedem njegove kuće satima bjesomučno tukli loptom, nije mario za krmačluke kojima smo sami sebi ispunjavali dan.

Ako je čika-Pavo bio plus, baba-Ana i njena kćerka Zora bile su minus. S njima nije moglo nikako, čak ni lijepo, a poprijeko bože sačuvaj i sakloni. Kako ustanu, tako nekoga ureknu. U selu su šorovi široki, a tarabe i ograde niske, pa je lopta letjela i gdje nije smjela. I dok smo loptu iz avlije Morovičan Pavla vadili kao kedere iz vode, lako i brzo, iz bašte i dvorišta urokljivog dvojca nismo mogli nikako. Kao da su vječno bile na straži. Kako lopta preleti na njihovu stranu, tako se one stvore pored nje i prije nego što se mi dogovorimo ko će preskočiti žicu i krenuti u minsko polje. Lopte su nosile pred kuću i bušile ih sikiricom za potpalu.

Komšijski katalog u mom malenom sokaku završavao se sa baba-Sokom i baba-Dušankom koje su jedan dan bile ovakve, a drugi dan onakve. Dvije sestre su živjele sa nepokretnom majkom u kućerku koji je više ležao nego stajao, ali njih to nije mnogo žuljalo. Baba-Soka je uglavnom bila na ranu da je priviješ, ali ponekad se i ona otimala s tog labavo vezanog lanca, pogotovo u danima kada bi njena starija sestra Dušanka potegla više od one jedne za “dobrojutro”. Tada bi krenuo omanji građanski rat u njihovom neurednom dvorištu, a poneki šrapnel bi završio i u mesu omladine koja se zaticala u blizini njihove kuće.

Sa komšijama je uvijek tako: jedni su plemenito rastinje, drugi su živi pijesak. S jednima je moguće svakako, sa drugima je nikako jedini odnos. Oni lijevo hoće da pomognu i kada ne treba, oni sa desne strane ne vole ni da pozdrave. Dobro i loše uglavnom nikada nisu dobro raspoređeni, onoga rđavoga je daleko više nego odličnoga, pa je i jedan čika-Pavo na jednu baba-Zoru ili njenu zvrndavu kćerku čisti dobitak. Ko ima dobrog komšiju, njemu će i malena bašta iza kuće bolje rađati. Rđav susjed je korov koji želi da rasturi te leje, trn koji pokušava da uništi i najmanji zasad.

Sa komšijama je uvijek tako: jedni su plemenito rastinje, drugi su živi pijesak

Ako je dobar k’o pogača, komšija je pridruženi član porodice. Četvrto dijete ili treći djed. S takvim svatom sve može da se završi u dvije riječi. Nema nepotrebnih zatezanja, namrštenog naguravanja i zloćudnog opanjkavanja. Mijenjao sam komšije taman koliko sam mijenjao i adrese, ali malo je bilo onih iz plemena Morovičan Pavla. Čika-Pavo nije mogao da cijepa drva, nije mogao da pomaže prilikom šurenja krmeta, nije mogao da ide u berbu grožđa, ali je bio miran, strpljiv i nasmijan, a ponekad se jedino to računa.

Pogan komšija je isto što i otvorena septička jama. Niti znaš kada će vjetar nanijeti smrad, niti znaš koliko će vonj dugo trajati. Njihov osmijeh je širok, ali lažan; zagrljaj srdačan, ali podao. Pomoć koju nude već sutra će naplatiti duplo. Naći će se u nevolji, ali samo zato da bi kasnije mogli da pričaju kako su bili tu kada je bilo najteže, a njima, eto, nema ko ni ruku da pruži. Djecu će častiti bombonama, čokoladicama i sitnima parama, ali samo zato da bi kupili njihovu nevinu i naivnu čestitost. Gdje drugi prave prijatelje za cio život, oni grade špijune koji će im dojavljivati ko je koga u ulici pozdravio, ko je pored koga prošao oborene glave i ko je kome opsovao mater.

Petodinarka

Dobrog komšiju ne zanima da li mu je susjed naveče došao pijan, da li se putem negdje skrhao i da li je zbog toga ratovao sa ukućanima. Ne viri kroz špijunku, ne podmeće klipove u tuđe točkove, ne kalemi na izlizane ulične tračeve i svoj urljivi cvat. Takvima je bistro ako onima oko njih nije mutno. Oni za svaku ranu imaju pravu travu, za svaku muku čokanj rakije, za svaku radost pjesmu i zdravicu. Takvoga bi komšiju svako htio za dedu, strica, ujaka, tetka.

Jednom godišnje smo se skupljali u dvorištu Morovičan Pavla da bismo pomagali njemu i njegovoj ženi u perušanju kukuruza. Sjedili smo u traktorskoj prikolici, radili što smo bolje i brže mogli i nadali se da ćemo naći kovanu petodinarku koju je domaćin ubacio među kukuruze prije nego što smo se spustili u žute klipove. Nas petorica, a petobanka samo jedna. Čika-Pavi to nije bilo pravo, pa je onima koji nisu pronašli banku nakon perušanja, tajno, u dnu dvorišta, u hladu malih čempresa, davao ono što su zaradili, a nisu pronašli.