Pjesma sa suzama

Muški je izdržati. Stisnuti zube. Stegnuti šake. Zavezati grlo. Muški je ne biti žensko. Ne biti slabić, ne biti kukavica. Biti junak, biti na straži. Muški je podnijeti, izdržati, preživjeti. Nije muški prepasti se, zadrhtati, zastati. Sve što na sebi ima etiketu slabosti, treba pocijepati i baciti. U ormaru ima mjesta samo za trpljenje, odvažnost i srčanost. U vrećama za smeće nalaze se bolećivost, smetenost i – plač.

Najviše duše

Plakanje nije muški posao. Djevojčice koje na košarkaškoj utakmici izvrnu skočni zglob mogu da plaču do sedmih nebesa, dječacima je takva ludost strogo zabranjena. Ne samo da im plakanje nije dozvoljeno nego često bol moraju da podnose sa osmijehom koji je garancija snage. Ako suza zaiskri makar i u predgrađu oka, šteta je i apsolutna i nepopravljiva. Dječaku koji zaplače lakše bi bilo da ga uhvate kako nosi babine gaće i tetkinu potkošulju.

Djetinji svijet je surov. Ne prašta greške u koracima. Smetene brzo proglase za budale, povučene za čudake, a one kojima se ponekad otkine komad soli iz očiju za slabiće i funjavce. Kazne su surove, milosti nema. Plač obilježava više nego kliker iz matematike, sjajan dribling, apsolutni sluh. Izvrsnost se podrazumijeva, slabost se ismijava. U plakanju nema dostojanstva, nema izdržljivosti, nema čojstva. Djeca malo šta razumiju, plač ponajmanje.

Nije zalud iguman Stefan govorio kako je plakanje “pjesna sa suzama”. Suze, baš poput psovke, izlaze kada ništa više ne pomaže, “ni bog, niti lek”, rekao bi Raičković. Kada nema puta, plakanje je jedina staza kojom se može izbiti na čistinu. Jedini most, makar i ruševan, preko bujičnog potoka. Ko ne umije da plače, ne zna ni da se veseli. Ko ne zna da pusti suzu, ne umije da pusti glas u svatovima, na slavi, kod kuma pod ladarom. U jednom gramu suze često ima više čovjeka nego u svom njegovom mesu i u svim njegovim kostima.

Ako ne računamo djetinju dreku zbog batina, prvi put sam zaplakao kada je u “Slavnom vojevanju” poginuo Kušlja. Dok je vazda razigrani poljar Lijan puzao do Kušlje koji je pod tovarom umirao, desetogodišnji dječak je grcao i davio se u suzama. Dječak je u međuvremenu porastao, ali nikada nije zaboravio kako je Lijan prislonio lice uz Kušljinu glavu i rekao mu tiho kao da ga uspavljuje: “Samo se odmaraj, stari moj! Prošao si brda i doline u partizanskoj koloni, umorio se, ogladnio, ožednio. Eto, i mrtav leži pod tovarom, dobričino moja, oprosti nam za to.”

U “Nezavršenoj priči”, koju je napisao u poznim godinama, Ćopić se prisjeća djetinjstva u Hašanima i djeda Rade s kojim je napasao stada duž Japre i po Prokinom gaju. Nakon tri durske strofe slijede dvije molske koje nikada nisam izgovorio bez suza: Odveli me davno puti/tamo gde se bajka skriva./Stado nam se istopilo,/pod mogilom djed počiva./Kuda dalje, djede mili,/puti mi se zamrsili?// I dokle ću u lutanju/po svijetu da se mlatim?/Slutim, već je došlo vrijeme/djedu svome da se vratim./Đedo, dragi zaštitniče,/završi mi kraj od priče.

Nisam plakao “na suvo” kada je Kušlja stradao, nisam gutao suze kada je pjesnik osjetio da mu je vrijeme, nisam vukao kajase kada su Schwarzeneggera spuštali u rastopljeni, usijani čelik. Bilo je to moje prvo “filmsko plakanje” koje je i dan-danas na snazi. Muškarci se, ionako, dijele na dvije kategorije: na one koji plaču na kraju drugog dijela “Terminatora” i na one koji lažu da ne plaču na kraju drugog dijela “Terminatora”. Rasplače me i kraj “Društva mrtvih pjesnika”, baš kao i koncert koji Didier sa svojim bluegrass bendom održi kraj bolničke postelje u kojoj umire njegova supruga u belgijskoj drami “The Broken Circle Breakdown”.

U kafanskim suzama, ako su potkovane hladnim špricerom i dobrom muzikom, ima najviše duše. Tu svi okovi pucaju, sve stege popuštaju, sve muke hoće napolje. Kafanske suze su natopljene prikrivenim strastima, neodbolovanim tugama, prekratkim ljubavima. Teške su te suze; ponekad samo natope oči, ponekad linu silno i nezaustavljivo. Neko udari u plač sa prvim stihom, neko tek kada krene refren, a neko dok harmonikaš prebira po dirkama između dvije strofe. Pola sata plakanja u kafani često čini više nego tri sata razgovora sa psihijatrom ili psihologom.

Plakanje u kafani dok muzika tiho svira, recimo, “Lepe dane mog detinjstva” ili “Otiš’o je otac moj polako” nije ništa drugo do iskreni susret sa samim sobom, sa vremenom koje je prošlo da se nikada ne vrati, sa vremenom u kojem “siromašni besmo otac, ja i majka” i sa tugom koja je “ušla tamburi kroz žicu”. Težina tih suza je u sjećanju. One vrate ono što je zaboravljeno ili potisnuto. Spuste u krilo muku koja je odavno precrtana i ostavljena da se osuši. To su suze koje istovremeno razboljevaju i liječe, muče i krote, dave i spasavaju.

Pogrešna taktika

Mnogo više suza sam prolio u kafani nego na grobljima. Kada sam pratio one koje sam neizmjerno volio, trudio sam se da muški otćutim tugu. Davao sam sve od sebe da bez drhtanja i dramatičnih pauza nad rakom ili humkom pročitam ono što sam o pokojniku napisao noć prije sahrane. Gledao sam kako to rade stariji i ozbiljniji i vjerovao da je u toj vojsci rastuženih takvo ponašanje jedino dozvoljeno. Bila je to, saznao sam prekasno, pogrešna taktika. Nakon plakanja možda nije lakše, ali je svakako lakše. Ne umijem bolje da objasnim taj “suzni paradoks”.

Nedavno sam plakao, što bi rekao Vuk Mićunović, kâ malo dijete. Skoro da sam i zaboravio kako se to radi. Plakao sam pet minuta, deset minuta, pola sata. Ventili koji rade pod pritiskom moraju ponekad da se otvore i ozrače. I zaista nije lakše, jer je i nakon plakanja sve isto kao i prije njega. Ali bez njega bi sve bilo daleko gore. Jedino u suze može stati sve ono što smo bili, što smo živjeli i što smo osjećali.