Pismo nezadovoljne matere
Cesta za sankanje
Dragi moj i čestiti sine, pročitala sam prošle subote tvoj tekst o Novom Travniku i malo mi je šta tu bilo jasno. Meni je, sine, kada si ti u pitanju, svakako malo šta jasno, ali mi ovo nije nimalo. Otkuda ti i šta ćeš ti u Novom Travniku? Ja nisam bila tamo, evo, skoro dvadeset godina, a najmanje sam ih toliko u tom gradu ostavila. Vidim da se ničega ne sjećaš, a i ono što pamtiš – pamtiš jedva, površno, gotovo nikako.
Nisu ti samo ćaća, baka i deda radili u Novotehni, nego sam u Novotehni radila i ja i to prije nego što sam prešla najprije u opštinu, a potom u Bratstvo. U “Novotehni sam, veli radna knjižica, platu zarađivala kao pravnik, u opštini kao inspektor rada i zaštite na radu, a u Bratstvu kao upravnik sektora opštih poslova. Ti o tome, naravno, ništa ne znaš, možda to i nije tvoje da pamtiš, ali ja se ponečega, eto, i dalje sjećam.
Prava linija
Ne znaš ni to da se prekoputa naše kuće u Ulici 4. jul br. 76 nalazilo Komunalno preduzeće Vilenica, a iznad njega šumarak do kojeg je vodila uska cesta kojom ste se zimi spuštali sankama. Ne znam šta mi je više u tim danima žderalo džigerice: to što ste na sankama lako mogli izletjeti na glavnu cestu ili što ste se još lakše mogli surduknuti niz bočnu strminu koja nije bila ograđena. Znam da je panika bila nepotrebna, znam da su sve glave i svi udovi ostali netaknuti, ali gdje drugi vide zabavu mater uvijek sluti crnu hroniku.
Kuća u kojoj smo živjeli imala je dva sprata. Gore smo nas četvoro, dolje roditelji tvoga oca, deda Mirko i baka Ivka. Prava linija hodnika vodila je u dedinu i bakinu spavaću sobu; pored nje je špajz u kojem se nalazilo centralno grijanje prije nego što je kuća priključena na gradsku kotlovnicu; sa lijeve strane su bila vrata koja su vodila u kuhinju iz koje se padalo direktno u dnevni boravak. Naš je “stan” imao drugačiju strukturu: desno od stepenica kuhinja, lijevo kupatilo, a ravno se udaralo u spavaću i dnevnu sobu koje su bile podijeljene debelim zidom.
Sve je bilo blizu
Ispred: pogolomo dvorište u kojem se roštiljalo i u kojem su se slavili dječji rođendani. Garaža je bila povelika, a pušnica taman kolika pušnica treba da bude. Iza kuće se nalazila bašta u kojoj ste ti i moja mati s jeseni pekli paprike na crnoj plotni i bazen u koji je jedne noći upao - tvor. Tvoj ga je ćaća umlatio na mjestu, a crvena mrlja od krvi na plavim bazenskim pločicama dugo je podsjećala slavnoga lovca na neobičnu akciju spasavanja.
O lijevu stranu okačena je kuća Mijata Gavrića, prijeratnog odbornika i krupne političke zvjerke. Živio je sa ženom i dvoje djece, a onda je njegov unuk Mladen, doktor medicine, u potkrovlju napravio stan u kojem se skućio. Desna polutka pripadala je udovici Rahimi i njenim sinovima Nijazu, Jasminu i Kiketu. Ne sjećam se da me ubiješ. Ne sjećam se kako se Rahima prezivala. Ne sjećam se kako se Kike zvao. Ali se sjećam da su i on i Jasmin na početku rata otišli “napolje”.
Nijaz je trenirao karate, bio je majstor, imao je video-klub u kojem si ti oči ostavio. U našoj se kući nalazila jedna vaza, jedan neveliki ćup, u koji smo tvoj ćaća i ja odlagali “siću”. Ti si taj sitniš uredno kupio i kod Nijaza trošio na “Hi-mena” i “Nindža kornjače”. I sve bi, oko moje, bilo kako i treba da bude da ti nisi počeo da izmišljaš svakoga jutra kako te boli glava, stomak ili grlo. Nismo provjeravali simptome, računali smo na to da će sve proći onako kako je i došlo, pa smo te ostavljali da s babom deveraš po kući, a ti si, pašče jedno, trčao po nove kasete čim bismo mi zamakli niz ulicu.
Novi Travnik
Bio si, vidim, i do bakine i dedine zgrade. I to je Ulica 4. juli. Šta - kako? Lijepo: Ulica 4. juli, isto kao i naša, a baka i deda su stanovali na broju 28/8. Iza njihove zgrade nije bilo ni metra betona, a kamoli parkinga. Tu je bio ogroman park koji ne pamtim po dobru, a ti ga ne pamtiš uopšte. Moja je majka imala tešku ruku, pa je Batu i mene počesto slala u to zelenilo da sebi uberemo šibu kojom ćemo “fasovati”. Muka je bila dvostruka: ako uberemo neku koja se lako lomi, njen se bijes množio sa stotinom, a ako se vratim s onom kojoj ni sikira ne može ništa, ode debelo meso u froncle.
Ispred zgrade, preko malenog potoka, bila je Gimnazija koja je potom pretvorena u Srednjoškolski centar, a zatim u Mješovitu srednju školu. Gimnazija je otvorena 1963. godine, a šest godina kasnije pod istim krovom počela je da radi i Mašinska-tehnička škola. Sve škole objedinile su se 1971. godine u Srednjoškolski centar “Proleterske brigade”. Na Gimnaziju i Mašinsko-tehničku školu bio je nasloljen Kožno-tekstilni kombinat koji nije ugašen, nego udavljen.
Uz - Piše!
Baka i deda su živjeli na trećem spratu. Sa njihove desne strane živjela je Zora Belima sa dva sina, Srećkom i Željkom. Srećko je bio moje godište, Željko zeru stariji. Obojica su otišli u Kanadu kada je Bosna minirana. Sa lijeve strane živjela je teta-Lucija i čika-Stanko koji nije bio samo komšija, nego i policajac. Naravno da pamtim. Lako je pamtiti kada se ima šta. U blizini je bila i ćevabdžinica “Kod Aske” u kojoj je tvoj ujak tamanio ćevape i vinjake, a specijalitet kuće je bila “đačka lepinja”, zapravo polovina dobro namočenog somuna.
Ptica Ibis
Pamtim i ono što ne pitaš. Nedeljko Glišić i njegova žena Vildana otišli su u Kanadu, a nije bilo sedmice da se nismo “gledali”. Kum Baran je umro. Miroslav Barać. Da, tako se zvao. Oženio se prije rata Čehinjom. Otišli su prije nego što se zapucalo u Čehoslovačku i kasnije nisu mogli da se vrate. Ubio ga je rak. Treći na spisku je Gradimir Ilišević zvani Grida. Tvoj ga je ćaća konspirativno zvao - Ptica Ibis. Gridin tata Tomislav je predavao fizičko u osnovnoj školi “Moša Pijade”.
Nemoj da zaboraviš Doktora, on ti se od oca nije odvajao. Josip Pavlović, ali su ga svi zvali Doktor. Bili smo kod njegovih roditelja onomad u Zagrebu, kod Zrinke i Stipice. Ne mogu da se sjetim kako su se prezivali Enver i Sanja, vjerovatno se nikada neću ni sjetiti, ali znam da su otišli u Australiju. Nije to bilo tako davno. I nije bilo nimalo kratko. A opet - kao da nije bilo u ovom životu. I kao da se desilo nekome drugome. Znam da se ne razumijemo. Ono što je tebi na trenutak bilo zabavno mene bi moglo da zaboli. Ali, neka bude po tvome. Otići ćemo.
