Pet dinara za “fatality”
Svaki dinar koji sam tih dana dobijao sa raznih strana dijelio sam na četiri (ne)jednaka dijela: dio sam ostavljao za nove udice, olova i plovke, manji dio je odlazio u darkvudsku šumu i na hranu za rasnog ata neustrašivog rendžera Teksa Vilera, još manji dio sam odvajao za pohotne avanture i “razbludne noći gospođe Kasandre” (ta se svotica množila sa svoticom koju su na oltar mladalačke požude polagali drugovi iz ulice), a posljednji dio sam spajao sa Branislavovim i onda smo taj kapital jednom mjesečno nosili - Kuvaru.
Krov na kući
Kuvar je živio blizu škole, u “prvom kvartalu” Erdutskog sokaka, ni dvadeset koraka od Predine picerije. Bio je, ako se ne varam, odličan fudbaler, ali mu Branislav i moja tadašnja slavonska neznatnost nismo pare nosili na ruke zbog fudbala nego zbog – šifri. Kuvar je, naime, jedini u selu imao kombinacije za svaki “fatality” i “animality” za Mortala. Jedino je on znao koliko puta treba lijevo, koliko puta desno, kad valja pritisnuti kocku, kad trougao, a kad krug na kraju meča. A meč bez “fatalitija” bio je isto što i nedjeljna utakmica na Ledinama bez golova i tuče.
Mortala smo “kuvali” svaki božji dan, bar po pola sata, u zadimljenom sobičku prekoputa škole. Sat vremena – jedan dinar. Jedni su se samo mlavili, drugi su igrali kojekakve strategije, a treći su i danas tamo gdje su bili tada – na fudbalu. Branislav i ja smo igrali samo jednu i po igru – Mortal Kombat i Sonic. Sa malim plavim tasmanijskim đavolom koji se vazda bori sa vremenom dok skuplja novčiće igrali smo se samo i samo kada bismo dobili upalu mišića od beskonačnih krkljanaca na borilištima Netherrealma.
I ma koliko novaca trošili u toj igraonici kojom je - ponekad žestoko, ponekad meko - upravljao vremešni čika-Milan, dva puta više para smo davali Kuvaru za proklete šifre. Ko napravi “fatality”, postajao je član Kuće slavnih, predsjednik Nobelovog komiteta, patrijarh. “Fatality” je naprosto bio krov na toj kući, a kuća bez krova nije ništa drugo do ruševina. Kuvar je na neki ili na svaki način bio preteča dječijeg ratnog profitera, ali bez njegovih dobro skrivanih kombinacija nismo ni pomišljali da uđemo kod čika-Milana. Ali, ni ti posni šifrarnici nisu bili garancija uspjeha, jer je kombinaciju trebalo brzo “utipkati”, a to nam je ponekad polazilo za rukom tek iz sedmog ili devetog pokušaja.
Drugi “salon” u kojem smo ostavljali ubogu crkavicu nalazio se iza srušene “popovske kuće”. Bila je to zapravo jedna od pomoćnih prostorija koja je pripadala župi Svetog Josipa koja je početkom devedesetih minirana i srušena. U jednoj od tih bajtica nepoznati investitor je dovukao nekoliko “aparata” u kojima su bile instalirane igrice. Uglavnom su to bile kojekakve svemirske pucačine, ali mene je to zanimalo taman koliko me zanimao pohovani patlidžan. U desnom ćošku je bio aparat sa nekakvom “vikinškom” strategijom: igrač je birao između tri karaktera i onda je sa odabranim vitezom oslobađao gospu u nevolji.
Igranje igrica u tim vremenima nije bilo ni jednostavno, ni jeftino. Navika k’o svaka navika, zavisnost k’o svaka zavisnost - ne pita šta košta i odakle pare. Krpili smo se kako smo znali i umjeli. Sabirali smo deset para po deset para da bismo namaknuli neophodni dinar, kamčili smo od matera, djedova, ujaka i stričeva koliko smo mogli, krišom smo zavlačili ruke u džepove ćaćine jakne ili smo istresali brižljivo skupljanu siću iz sestrine kasice. I eto neugodnog pitanja: da li je profiter nas pravio lopovima ili smo mi mali lopovi stvarali sitnog profitera? Ne raspetlja to ni vrhovni sudija, stoga pitanje valja smatrati zaludnim.
Sega Mega groznica nas je tresla cijelu godinu. I Branislavu i meni je naruku išlo to što smo bili odlični đaci, pa nas roditelji nisu previše kontrolisali. Dok su rubrike u dnevniku bile popunjene u skladu s njihovim očekivanjima, mi smo mogli kako smo i koliko htjeli. Nismo jednom u čika-Milanovu jazbinu ušli sa posljednjim zvonom prve, a iz nje izlazili sa posljednjim zvonom druge smjene. Nismo, naravno, imali para za tolike sate pred konzolom, ali nas je neprikosnoveni gospodar igraoničkog šesnaesterca puštao da se koljemo koliko nam duša ište ako u “sobi” nije bilo drugih mušterija.
Prođe otad, veli Ćopić, konjica godina, a ja ni u salon, ni iz salona. Klincima koji danas imaju godina koliko sam ja imao tada igrice su zamijenile knjige, stripove, muziku. Svaki klik na telefonu je reklama za novu igricu. A stratezi novog doba su išli u velike škole. Svaka reklama je zasnovana na automatskom neuspjehu koji treba da iznervira gledaoca koji će potom igricu “skinuti” i pokazati mrskom algoritmu kako se igra.
Igranje igrica
Majka i njena šestogodišnja kćerka spavaju u polomljenom krevetu, kraj ugašenog i razvaljenog kamina, pored rasturenog i slomljenog prozora. Da bi njih dvije pretekle strašnu noć, “kompjuter” mora da popravi krevet, kamin i prozor tako što će dva mala kreveta spojiti u jedan veliki, a četiri omanje peći u jednu poveću. Ali, ne: kompjuter umjesto kreveta bira čekiće, a umjesto kamina selotejp-trake i sve se u sekundi ruši i raspada. I šta će korisnik nego krenuti po osvetu i pravdu. Svaki takav klik koji sam propustio upisan mi je u desnu kolonu direkt na nebesima.
Igranje igrica nekada je bila avantura, danas je dosadna svakodnevica. Prvi Mortal je svijet činio zanimljivijim i bržim, ovaj današnji (bog zna koja je generacija trenutno na snazi) isuviše je agresivan i brutalan. Klincima je danas igrica ono što je van konzole, van džojstika. Ono što je unutra, ono što igraju, ono što prelaze – njihova je stvarnost. Kada se na trenutak odvoje od televizora, kada odu da se napiju vode ili da nešto pregrizu, kada krenu na posao ili na pivo sa drugarima – oni zapravo odlaze u igricu. Svjetovi Mortal Kombata njihovo je dvorište, ulica, škola. Generacija praznog sadržaja je najbrojnija vojska nevidljivog, ali proždirućeg carstva.
Današnje igre su kao i današnja televizija – od hiljadu kanala ni na jednom nema ništa.
