Penzioneri BiH u vremenu šutnje i praznih obećanja

Ko su bosanskohercegovački penzioneri, da li o njima neko, kako i koliko brine, kakav je njihov položaj u društvu danas, kakav je bio juče i do juče, jesu li oni naprosto odbačeni od društvene zajednice ili su joj, makar s vremena na vrijeme, potrebni…?

Upravni odbor Federalnog zavoda MIO/PIO, na sjednici održanoj 15. aprila, donio je odluku o konačnom iznosu redovnog usklađivanja za 2024. godinu. Prema navedenoj odluci, mirovine se usklađuju za ukupno 6,55 posto, s primjenom od 1. januara ove godine. Postotak usklađivanja primjenjuje se na osnovicu koju čini iznos penzije za decembar 2023. godine, saopštili su sredinom aprila iz Federalnog zavoda MIO/PIO na svojim internetskim stranicama.

Bilo je to prije pola godine. Poslije toga, kako se i očekivalo i na šta su penzioneri već i navikli – šutnja ili, umjesto nje, pokoje prazno obećanje o novom usklađivanju, do kojeg bi trebalo doći tada i tada, a zna se da do toga neće doći.

Gore spomenuta i slična, makar naoko dramatična pitanja, o položaju bh. penzionera danas, koliko god, kako za koga, bila skrivana, najviše od onih koji, na ovaj ili onaj način, utiču na njihov položaj, u posljednje vrijeme toliko su potresna i dramatična da bi kompletna društvena zajednica BiH, posebno Federacije BiH, trebala da se crveni i stidi pred cijelim svijetom.

A što je baš tako ili nekako slično?

Bosanskohercegovačkoj javnosti je, manje-više, poznat odgovor na ovo pitanje: godinama, pa i decenijama, političke i druge strukture slabo ili gotovo nikako ne vode računa o dojučerašnjoj radnoj populaciji – penzionerima, a ako nas neko uvjerava da nismo u pravu, sami penzioneri će vam odgovoriti da vode računa koliko o lanjskom snijegu.

U odgovornim društvenim zajednicama u svijetu vodi se računa o svakopotrebnom usklađivanju rasta penzija sa rastom troškova života. I to bi trebalo da rade odgovorne društvene organizacije i institucije i pojedinci u njima, a kako stvari u bh. društvu u posljednje vrijeme stoje, to ne rade, niti za to snose bilo kakvu odgovornost, niti ih naprosto interesuje kako danas žive, odnosno preživljavaju penzioneri, dojučerašnji radnici sa najnižim životnim primanjima i najneizvjesnijom budućnosti na ovim prostorima.

Naravno, najveći broj bh. penzionera s ogromnom radošću dočekuje svaki peti u mjesecu, kada se u Federaciji isplaćuju njihove, kakve-takve mjesečne naknade. Kako bi se tek radovali i trčali u banke da im se isplaćuju povećane, s realnim društvenim životnim okolnostima usklađene, penzije. Na takvo nešto su već zaboravili, jer su, namjerno ili ne, čak zaboravili kada je bilo posljednje usklađivanje tih mjesečnih primanja.

U koga penzioneri Federacije, zbog ovako neprimjerenog i krajnje neodgovornog odnosa nadležnih, treba da upiru prstom? U brojne neodgovorne državne, federalne, kantonalne činovnike i njihove organe i organizacije, iste one činovnike i njihove organizacije koji, bez teškoća i zavrzlama, jednostavno donose odluke o povećanju vlastitih ličnih dohodaka i drugih primanja, što češće i što više, to bolje – za njih, njihove porodice i familije.

Drugo, nimalo beznačajna, naprotiv vrlo složena i odgovorna dva pitanja koja bi mogla da glase: ima li krajnja granica do koje se mogu siromašiti i obezvređivati penzioneri i ko je tako uporan i krajnje bezobrazan da vodi takvu državničku politiku koja penzionere drži u uslovima teškog sopstvenog i preživljavanja vlastitih porodica i svakodnevne borbe za životni opstanak. A odgovornih za stanje i status penzionera u Federaciji BiH ima i biće ih, ali je pitanje da li će ikada i kada neko reći: stop iživljavanju nad sudbinom dojučerašnjih radnika.

Iz Udruženja penzionera – kakva je praksa bila do sada – uskoro bi trebalo očekivati upozorenje da se standard penzionera mora drastično popraviti, te da svaki rast troškova života treba da prati (svakovremeno) rast penzija. Ima onih penzionera koji, bez dlake na jeziku, ovih dana u sveopštoj galami o mizernim penzijama, obećavaju da više neće da se ustručavaju da pitanja o mizernim penzijama nakon 40 godina rada ili koju godinu manje ili više od maksimalnih radnih godina, postavljaju premijeru Vlade Federacije Nerminu Nikšiću i njegovim (ne)resornim ministrima, predsjedavajućoj Vijeća ministara BiH Borjani Krišto, i drugim zvaničnicima Federacije i države BiH do kada će trajati ovakav krajnje nehuman, neodgovoran i neljudski odnos prema penzionerima i njihovoj neizvjesnoj situaciji iz koje nikako da izađu sa pozitivnim rezultatom, odnosno s pristojnom penzijom za koju su godinama radili.

Nema vremena za čekanje, jer se radi o krajnje nehumanom odnosu prema ovoj kategoriji žitelja u BiH, koji godinama žive “na kašičicu” i čiji je život ispod svake granice ljudskog dostojanstva.