Penavino Vlade RH: Traganje za žrtvama ili pokušaj revizije povijesti?

General Janković
Vlada Republike Hrvatske nedavno je osnovala Povjerenstvo za utvrđivanje sudbine žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kako bi se dovršio isti posao koji je ranije prekinut. Predsjednik ovog povjerenstva Ivan Penava, iz Vukovara, smatra da se ovim istraživanjem “liječe duboke komunističke rane”, dok jedan dio javnosti smatra da je to nepotrebno kopanje po prošlosti. Među zadaćama Povjerenstva je i prikupljanje relevantnih podataka o žrtvama iz svih dostupnih izvora, analiziranje te dokumentiranje i sustavno evidentiranje utvrđenih podataka, kao i suradnja s nadležnim tijelima, znanstvenim i stručnim institucijama. To je službeno objašnjenje, ali pojedini povjesničari smatraju da je cilj ovog istraživanja prvo prikazati da su ljudi poslije rata 1945. skončali samo zato što su Hrvati, što je netočno i, drugo, prikazivanjem ustaša kao žrtava pokušava se rehabilitirati ustaški pokret, što je nemoguće.
17. divizija uništila NDH
Masa ustaša i domobrana 6. i 7. svibnja 1945. u paničnom strahu brže-bolje napuštala je Zagreb i ostala mjesta tzv. Nezavisne države Hrvatske, nastojeći da odu što dalje (i nekažnjeno) s poprišta svojih zločina, logora Jasenovac, naprimjer, i da se bore. Ništa im nije značilo to što je njemački zapovjednik Jugoistoka generalpukovnik Alexander Löhr 9. svibnja posljednje ratne godine potpisao predaju u Topolšici. Izgleda da ni on, ni oni koji su mu vjerno služili, nisu gubili nadu da bi mogli proći povoljnije nego što su im njihovi pobjednici bili odredili. Ustaše su bile pod oružjem, spremne da se bore protiv partizanskih jedinica i to nije bila mirna kolona, kako se u nekim ustaškim arhivama pokušava predstaviti.
Slijed završnih operacija za oslobođenje Jugoslavije odredio je da odlučujući udarac ustaškim i domobranskim formacijama na sjeveru Slovenije zada 17. istočnobosanska udarna divizija, čiji je komandant bio potpukovnik Blažo Janković (1910-1996). Janković je narodni heroj, poslije rata je bio na raznim dužnostima u JNA, a penzioniran je 1965. u činu general pukovnika. S njim sam u Beogradu 1990. obavio intervju za Oslobođenje i on mi je o tim borbama vođenim u svibnju 1945. u Sloveniji rekao:
“Na liniji fronta lijevo od nas bila je 16. vojvođanska divizija, čiji je komandant bio Marko Peričin Kamenjar. Sjećam se, došao je kurir iz Štaba 3. armije s naređenjem da 17. divizija produži borbe na pravcu Mislinje – Gornji i Donji Dolič – Slovenjgradec i da uporno goni neprijatelja. Međutim, ustaše su jednim iznenadnim kontranapadom ‘oduvale’ Kamenjarevu diviziju daleko, čak na Zagrebačku goru. Lijevo krilo 17. divizije ostalo je da visi. Šta u toj situaciji? Vremena za dogovor sa Štabom 3. armije nije bilo. Odlučim da, pošto smo imali dosta zarobljenih kamiona, brzo krenemo u pravcu Doliča i na Slovenjgradecu preuzmemo ulogu 16. divizije. Zahvatili smo širok pravac, ali nam druge nije bilo. Kod Dravograda smo vještim rasporedom snaga napravili klopku u koju je upala masa ustaša i domobrana. Borbe su trajale od 12. do 14. maja 1945, dva dana bez prestanka. Ustaše su pružale neočekivano jak otpor.”
Tri brigade iz sastava 17. divizije – 6. proleterska, 15. majevička i 2. krajiška – zajedno s prištapskim jedinicama hrabro su se borile pokazujući da su borbeno i moralno sposobne za presudnu bitku. Kod Dravograda, nažalost, poginula su 82 borca 17. divizije i njihova imena su uklesana na kamena obilježja na Partizanskom groblju na Slanoj banji u Tuzli. Kad je o tome pričao Blažo Janković je bio tužan, zastao je i, nakon nekoliko minuta, uspio je reći: “Kao komandantu, bilo mi je izuzetno teško zbog mojih boraca koji su poginuli kad je proglašen mir u Europi, ali za Titove partizane rat je, zbog ustaša i drugih kvislinga, trajao do 15. svibnja 1945. godine.”
Nije bilo masovne odmazde
U tim borbama 17. divizija je ubila, ranila i zarobila oko pet hiljada ustaških i domobranskih vojnika, podoficira i oficira, najviše što je jedna jedinica Jugoslavenske armije u samo dva dana uradila. Tu, kod Dravograda, u žestokim okršajima konačno je propala tzv. Nezavisna država Hrvatska. Sedamnaesta se tu, međutim, nije zaustavila. Nastavila je da ratuje do 31. svibnja 1945. na Pohorju protiv oko 50 hiljada ustaša i četnika. Uglavnom, ova divizija je tada zarobila i razoružala oko 300 hiljada neprijateljskih vojnika. Generala Jankovića smo pitali da li su tačne glasine o tome da su partizani tih proljetnih meseci 1945. godine vršili masovnu odmazdu nad ustašama i domobranima, ubijali ih po kratkom postupku.
– I danas, toliko godina poslije završnih operacija jedinica Jugoslavenske armije u Sloveniji 1945, čuju se imputacije da je bilo masovnih strijeljanja zarobljenih neprijatelja. Trebalo je ranije iznijeti u javnost sve u vezi sa “tragedijom” u Bleiburgu. Ovako, pušteno je ustaškoj emigraciji da izmišlja. Neki zločinac je, vjerovatno, čim je uhvaćen i identifikovan, platio glavom zbog onog što je činio, a kad je riječ o 17. diviziji, mogu reći da su njeni borci zaista najviše ubili ustaša i domobrana u maju ‘45, ali u borbi. Mi smo vrlo rijetko strijeljali. Nismo bili nikakva kaznena ekspedicija. Više desetina hiljada zarobljenika odvodili smo u logore u Maribor i druga mjesta u Sloveniji. Šta se s uhvaćenim i razoružanim neprijateljskim vojnicima dalje događalo, ne znam, ali se i danas sjećam tih dugih kolona ustaša, domobrana, četnika, Kozaka, raznih gardi koje su služile fašistima. Oni su morali biti kažnjeni zbog najtežih ratnih zločina izvršenih u Drugom svjetskom ratu na jugoslovenskom prostoru. Zbog toga su i bježali od pravde, misleći da će se izvući, a toliko su zločina izvršili, dok su u NDH bili gori o Nijemaca.
Među zarobljenim ustašama prepoznao je i jednog svog zemljaka iz Drušića u Crnoj Gori. Pomislio je – odakle Crnogorac među Pavelićevim vojnicima? Zaustavio ga je i pitao o tome. Tog Crnogorca Nijemci su prisilili da im bude vodič kroz Crnu Goru, a zatim su ga poveli da bi ga, kasnije, prepustili ustašama. Po naređenju komandanta 17. divizije, ovaj nasilu određeni vodič odmah je pušten kući.
Zablude ustaške propagande
Ustaška propaganda je izračunala da su na Bleiburgu i križnom putu stradali samo Hrvati, i do pola milijuna njih, jer su na prevaru izručeni partizanskim jedinicama. To je pretjerana brojka, budući da službena povijest NOR-a navodi da je zarobljeno oko 50.000 ustaša i četnika, te da je zajedno skupljeno 24.000 civilnih izbjeglica u posljednjim danima operacija na austrijskoj granici. Pukovnik Milan Basta (1920-2007) bio je jedan od jugoslavenskih pregovarača prilikom bezuvjetne kapitulacije vojnih jedinica NDH 15. svibnja 1945. kod Bleiburga u Austriji. On je naveo da se oko 100.000 kvislinških časnika i vojnika, te mnogo civila predalo 15. svibnja 1945, na raznim mjestima u blizini jugoslavensko-austrijske granice. General potpukovnik Kosta Nađ, zapovjednik Treće armije, izjavio je u jednom intervjuu da je do 15. svibnja 1945. više od 100.000 neprijateljskih vojnika - ustaša, četnika, domobrana i Nijemaca, uključujući i SS diviziju Prinz Eugen - bilo opkoljeno na jugoslavenskoj strani rijeke Drave između Maribora, Dravograda i Celja, te da su se mnogi borili i radije su bili spremni poginuti nego da se predaju.
Godine 1964. jugoslavenski Savez boraca iznio je drugu brojku. Prema toj informaciji, pri završnom oslobađanju Jugoslavije od njemačkih okupatora i pomagača tijekom 1945, partizani su zarobili 221.287 neprijateljskih vojnika, od kojih su 84.453 bili pripadnici Wehrmachta. Time bi 136.834 otpalo na vojnike svih ostalih snaga, od kojih su većina bili vojnici oružanih snaga NDH. Udruženje, međutim, nije navelo jesu li pripadnici Wehrmachta uključivali ljude iz 369, 373. i 392. pješačke divizije (legionarskih divizija). Njih su prvo sačinjavali vojnici oružanih snaga NDH i njemački časnici i stručnjaci, premda su prema kraju rata Hrvati uglavnom bili zamjenjivani Nijemcima.
Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava u RH, čiji je predsjednik bio Vice Vukojević, prestala je s radom 1999. da bi 2002. godine formalno bila ukinuta. Za vrijeme njenog rada evidentirano je oko 700 prikrivenih grobišta od kojih su samo 24 antropološki istražena. U Republici Hrvatskoj zbog propagiranja politike pomirbe između ljevice i desnice nisu pokrenuti nikakvi veliki koraci u istraživanju jugoslavenskih komunističkih zločina. Da li je povjerenstvo, s Penavom na čelu, formirano da bi se pokrenuli neki sudski procesi – samo se ne zna proriv koga i zašto? Previše je vremena prošlo da bi se bilo šta objektivno utrvrdilo. Ili je sve ovo samo da bi se zadovoljila krajnja desnica u Hrvatskoj? Zastupnica u hrvatskom Saboru Anka Mrak Taritaš, govoreći o povjerenstvu na čijem je čelu Ivan Penava, rekla je: “Penavu i Domovinski pokret ne zanimaju žrtve komunizma, nego rahabilitacija mračnih ideologija. Andreju Plenkoviću je sve jasno, naravno, ali nije ga briga. Barem ovaj put prljave poslove za njega ne odrađuje HAZU ili neko akademsko povjerenstvo, sada će to za njega raditi Penava.”