Pedro Almodóvar: pisac u meni

Uoči Venecijanskog filmskog festivala 2024. Pedro Almodóvar, najveći španjolski sineasta od vremena Luisa Buñuela, izdao je knjigu “Posljednji san”.

“Oduvijek sam maštao da napišem loš roman”, počinje njegova istoimena priča. “Na početku, kad sam bio mlađi, htio sam postati pisac, potpisati veliki roman. S vremenom mi je stvarnost pokazala da se moji tekstovi pretvore u djeliće filmova, najprije u super-8, kasnije u dugometražne, koji se prikazuju u kinima i dožive izvjestan uspjeh. Razumio sam da se ne radi o književnom pripovijedanju, nego o skicama scenarija”.

Slava je ateistična, bol je mistična

Roditelji su Pedra (25. septembar 1949, Calzada de Calatrava), kad mu je bilo osam godina, poslali na školovanje u katolički internat u Estremaduru, u nadi da će postati svećenik. Osim što je stasao u ateistu (“Slava je ateistična, bol je mistična”), u svojoj, pretendujem, autobiografskoj knjizi, je zabilježio: “Film je postao moje istinsko obrazovanje, mnogo više od onog koje sam dobio od svećenika.”

U priči “Ispovijest sex simbola”, u neočekivanom zapletu à la Almodóvar, porno zvijezda foto romana odlučila je pobjeći od opasne stvarnosti i biti nastavnica geografije. Ali - neuka i neškolovana, morala je prvo krenuti na put oko svijeta, da ga nauči i usvoji. I Almodóvar je isticao da je (kao dječak - nadareni pjevač u zboru, bio je oslobođen između ostalog i nastave anatomije i geografije) putujući sa svojim filmovima po svijetu - ispunio praznine u znanju.

Pisanje dopunjuje Almodóvarov filmski rad: “Ponekad mi je poslužilo kao neposredan odraz trenutka koji sam proživljavao, ili su to postali filmovi: vrijeme koje sam proveo u katoličkom internatu mi je mnogo značilo. Bio sam solista u zboru, svakodnevno sam učestvovao u proslavama, tamo sam naučio šta je pozorište, ritual... Tamo sam bio i svjedok škandaloznih stvari, sakupio sam priče mojih drugara. Sve sam to prikazao u ‘Lošem vaspitanju’... Ili će jednog dana konačno postati filmovi... U mom životu je sve pomiješano.”

Zanimljive su crtice o Andyju Warholu: “Objavio je knjigu o svojim manijama - ‘Moja filozofija od A do B i nazad’, i svi kritičari su potvrdili da se radi o filozofskom tekstu (‘kultnoj knjizi’) - a nije važno što su njegove teme njegovo donje rublje, glamur, novac, ili slava.” U “Sjećanju na prazan dan” evocira susret sa umjetnikom u Madridu 1983: “Bio sam pozvan na svako veče organizirano u njegovu čast. Bio je tu radi promocije njegove izložbe sa pištoljima, raspelima i noževima. Svaki put su nas neprestalno predstavljali jednog drugom, on nijednom nije prozborio ni riječi. Bio je zadovoljan fotografiranjem malenim aparatom kojeg je uvijek imao u ruci... Došao je u Španjolsku prvenstveno radi milijunašā, selebritija koje vidimo u magazinu ¡Hola!, da mu naruče portret. Večeri su se odvijale u raskošnim kućama iznimno bogatih ljudi, plemića i bankara, ali mu niko nikada nije ništa naručio... Milijunaši se moraju mnogo više potruditi da se zabave, od normalnih ljudi, a posebno milijunaši sa umjetničkom vokacijom, ali bez traga talenta.”

Da li je htio reći da su blazirani? “Kad bolje razmislim, mislim da je sredinom osamdesetih slobodno pokazati svoju homoseksualnost bilo ravno izjavi da se ima tempirana bomba u džepu.” U razgovorima sa novinarima o knjizi izjavio je da ga “tema potisnute želje uznemiruje jednako danas, kao i nekada”.

Notarski dokument

Meksikanska pjevačica Chavela Vargas mu je bila i ostala u srcu, i s njom se oprostio sa “Zbogom, Chavela, Zbogom, vulkanu. Tvoj suprug na ovom svijetu, kako si me voljela zvati, Pedro Almodóvar.” Sa franko-marokanskom spisateljicom Leïlom Slimani ima zajednički senzibilitet, a i neke fundamentalne razlike. Spominje njenu “Tihu pjesmu”, za koju je dobila Goncourta, i prema kojoj je snimljen film, i “Miris cvijeća noću”, kad noć provodi sama u muzeju. Citira Slimani: “Za muslimane je život na zemlji samo taština, mi smo ništa i živimo na milost i nemilost Boga. Teško je ateisti, koji jesam, to čuti. Ne prihvatam, kao ona, da je prisustvo čovjeka na ovom svijetu samo prolazno i da se ne treba truditi. Da je naše postojanje prolazno, to je neosporno, ali je jedina stvar za koju se možemo uhvatiti. Instinktivno, tražimo razlog i objašnjenje, mi smo misleća bića. Ljudi teško prihvataju okrutnost sudbine”, misli Slimani, a Almodóvar vjeruje da - govori o njemu.

Opis njujorškog susreta sa Lisom Minelli je vrlo elokventan: “Učinila mi je čast da odpjeva ‘New York, New York’, silazeći niz metalne stepenice nove diskoteke The Factory, nekadašnje tvornice elektro-opreme. Dok sam je pratio do stepeništa, primijetio sam da drhti (upravo je završila kuru dezintoksikacije i bila je još krhka). Rekla je: Reci mi šta želiš da uradim, znaš, ja sam kćerka redatelja.”

U priči “Gorki Božić” teško je razlučiti šta je san, a šta java, ali slavni dirigent i pijanista Daniel Barenboim je apsolutno očekivao da redatelj/ica režira njegovu “Čarobnu frulu”.

Za četiri teksta knjige autor navodi da su “snimci” njegovog života u trenutku kad ih je doživljavao, bez i najmanje distance, među njima su “Loš roman” i ispovijest “Posljednji san” o posljednjim satima života majke, prije 25 godina, “kad je postao siroče”, prema kojoj knjiga nosi naziv. “To je notarski dokument o boli koju sam proživljavao.”

Filmski festival u Veneciji ove je godine oskarovca Pedra Almodóvara nagradio Zlatnim lavom za njegov ‘prvi američki film’, “Soba pored”, u kojem glavne uloge imaju Tilda Swinton i Julianne Moore. Tema je mračna i vrlo aktualna: potpomognuto samoubojstvo. Ingrid (Julianne Moore), autorica romana, zabrinuta je zbog kraja života i smrti, a Martha (Tilda Swinton), prijateljica iz mladosti i nekadašnja ratna reporterka, naviknuta suprotstavljati se smrti, živi sama u svom velikom i lijepom njujorškom stanu. Bolesna od raka, odluči staviti završnu tačku na svoj život. Slavni sineasta navodi da film jeste američki, ali je duh stoprocentno španjolski.

Almodóvar je autor filmskih remek djela “Razgovaraj s njom”, “Sve o mojoj majci” i “Bol i slava”, nagrađenog odličjem Goya. Ne mogu zaboraviti njegov maestralni “Volver” (2006), i “Julietu” (2016), prikazane na Sarajevo Film Festivalu. Jedan od njegovih najpoznatijih filmova, po kojem je prvi put privukao pozornost i kritike i publike u svijetu je “Žene na rubu nervnog sloma” (1988), a tada je prvi put postigao i veliki komercijalni uspjeh: na box officeu u Americi film je zaradio 7 milijuna dolara. Na Venecijanskom festivalu te godine je dobio nagradu za najbolji scenario, najbolji film, najbolji originalni scenario i najbolju glumicu u sporednoj ulozi. “Žene na rubu nervnog sloma” su nominirane na BAFTA za najbolji strani film, Zlatni globus i Oskara.

U knjizi ovaj autor 24 filma nudi neobično i poetično uranjanje u vlastiti život i beskrajnu maštu: kao i uvijek, usredotočen na marginalce svih vrsta, opisuje ljubavi, ljubavnike, muze, porno zvijezde i sex simbole foto romana svih fela: “Sa Ludom Annom treba biti jako strog, jer je autentično opasna. Vrsta onih cura rođenih u Srbiji, u bivšoj Jugoslaviji, koje sve imaju veliku tajnu, i u trenutku kad najmanje očekujete, pretvore se u panteru.”

Autor u knjizi predstavlja svoj odnos prema vremenu, religiji, seksualnom nasilju, rodnom pitanju: svoju nepatvorenu intimu. Tekstovi, njih 12, napisani su u razdoblju od 50 godina. “Hrani me sve što me okružuje, što živim, ako je intenzivno. Jedino me mlakost ne inspiriše.”

Dakle, dobitnik Oskara, dva Zlatna Globusa, odnedavno Zlatnog Lava, dvije Zlatne Palme i šest nagrada Goya - konačno se, u osmoj životnoj deceniji, okušao kao - pisac. “Proza Almodóvara je jednako suptilna kao njegovi filmovi... To je takorekuć Warhol, ali sa više iskričavosti, ali i energije”, piše u The Timesu. U španjolskom izdanju časopisa Elle zapisali su da je “Posljednji san” autorova sentimentalna i intimna biografija, “fascinantan kolaž života i umjetnosti”, a u prilogu Knjige El Munda stoji da je knjiga “otvoren prozor u intimni svijet i neobuzdanu maštu” autora. Na jednom mjestu u knjizi pisac bilježi: “Utopije su zarazne i šire se vrtoglavom brzinom.” Najavio je da žarko želi realizirati novu adaptaciju slavne knjige “Dobar dan tugo”, Françoise Sagan.

Oprostite, upravo pišem

Razumljivo je da su na ovogodišnjem Venecijanskom festivalu, zbog knjige, Almodóvara svi pitali: Da li je biti pisac njegov tajni san? Odgovorio je: “Ja sam frustrirani pisac, iako je pisanje scenarija jedan oblik pisanja, naravno. Sineasta je rob priče koju predstavlja i da bi to obavio, treba odgovoriti na stotine pitanja (ne pretjerujem) cijele ekipe. Vremena nikad dovoljno, i ako snimamo u studiju, uzalud su putovanja kratka - ponavljaju se u beskraj. Ako čovjek ima kućnog ljubimca ne može ga povesti sa sobom. A posao pisca je sjedeći, sve svoje vrijeme provodi ispred računara i izađe prošetati krug, ako mu je volja”… “Dugo sam živio okružen sa puno ljudi, kao svi redatelji. U Madridu, koji se oslobodio Franca, živjeli smo svi zajedno, noću, stalno je bila fešta. Kako je prolazilo vrijeme, sve više sam se izolirao. Danas dakle živim u onom najgorem kod pisaca, u samoći. A bez onog najboljeg, da svake četiri godine napišem veliki roman.” Jedan od pisaca za kojeg gaji neizmjerno divljenje je irski autor Colm Tóibín (1955), čiji je tekst iz knjige “Čarobnjak”, o Thomasu Mannu, moto knjige.

Jedan odlomak govori ponajviše o Pedru Almodóvaru: “Malo po malo ljudi nestaju. Na dan poput današnjeg moja samoća je ogroman teret, i nije važno što sam na nju navikao, i što sam profesionalni usamljenik. Ne volim to i to mi stvara zebnju. Zato mi uvijek treba da budem okupiran procesom stvaranja nekog filma, i tako je u ovom momentu, imam tri projekta pred sobom. Nažalost, državni su praznici, prokleti Veliki tjedan (za kršćane tjedan uoči Uskrsa i posljednji dio korizme; op. aut.) - razdoblje paroksizma usamljenosti i dosade - moj posao je paraliziran, jer je moja ekipa na dopustu, moji rijetki prijatelji i moj brat su van Madrida.” Brat Augustín je jedan od onih kojem je posvećena ova knjiga.

Almodóvar u jednom duhovitom odlomku opisuje da i kad u pauzi pisanja izađe u šetnju, nastavlja pisati u svojoj glavi. “Jednog dana, dok sam hodao, neko mi je prišao da mi nešto kaže, i ja sam mu nezamislivo drsko odgovorio: ‘Oprostite, upravo pišem.’ To je bilo tačno, iako je djelovalo kao fora, u tim šetnjama mi padaju na pamet nove ideje kojima razvijam priče na kojima radim.” Ne bez razloga citira Leïlu Slimani: “Pisac je bolesno vezan za svoje muke i za svoje košmare. Ništa ne bi bilo gore nego izliječiti ga od toga.”

Iako u svom svijetu stvaralaštva i usamljenosti, na Veliki četvrtak nije palio televiziju, nije bio udaljen od stvarnosti: čuo je “ruske bombe kako razaraju ukrajinske gradove. Za njih nema primirja. Užas rata nema pauzu, čak ni za vrijeme Velikog tjedna”.

Naročito dirljivo i upečatljivo je opisan neizbrisiv i nezaobilazan lik majke. “Ljudi misle da su djeca priča od jednog dana. Ali to traje dugo. Mnogo duže”, citirao je Almodóvar Lorcu. “Majke nisu priča od jednog dana. I njima ne treba uraditi nešto specijalno, da bi bile iskonske, važne, nezaboravne, poučne.”

Navodi da je od svoje majke naučio kako se korisno upotpunjuju fikcija i istina. Roditelji su bili skromnih imovinskih mogućnosti i: “Kao dodatak plaći mog oca, moja majka se bacila u biznis čitanja i pisanja pisama, kao u filmu ‘Central do Brasil’. Bilo mi je osam godina, najčešće sam ja pisao pisma, a ona čitala ona koja su naši susjedi dobivali. Ne jednom, posmatrao sam tekst kojeg je majka čitala i užasnut otkrivao da on ne odgovara onome što je bilo napisano: moja majka je dio izmišljala. Susjede nisu ni u šta posumnjale, jer je ona izmišljala produženje njihovih života, i nakon čitanja su ostajale u stanju začaranosti. Jednog dana na putu kući, nakon što sam dobio potvrdu da majka nije nikada poštivala original, zamjerio sam joj: ‘Zašto si pročitala da ona puno misli na baku, i da žali za vremenom kad ju je češljala ispred vrata, na ulici, sa lavorom punim vode? Baka nije ni spomenuta u pismu.’ ‘Ali vidio si kako joj je bilo drago!’, odgovorila mi je. I bila je u pravu. Majka je ispunjavala praznine u pismima, čitala je susjedama ono što su željele čuti, stvari koje je autor vjerojatno zaboravio i sa kojima bi se rado složio. Te improvizacije su predstavljale veliku lekciju za mene. Uspostavljale su razliku između fikcije i realnosti, i pokazivale koliko puno realnost zahtijeva fikciju, da bi bila potpunija, ljepša, životnija. Za pripovjedača je to kapitalna lekcija. S vremenom sam to shvatio.”

Majčina uputstva

Majčini posljednji trenuci, smrt i njegov prvi dan života nakon, opisani su u priči “Posljednji san”. Pored svih preciznih uputstava koje je majka dala na samrti, bilo je i ovo: “Željela je biti bosih nogu, bez čarapa ni cipela. Ako mi zavežu stopala, rekla je mojoj sestri, odvežite ih kad me stave u grob. Tamo kuda idem želim biti lagana.” Ova je scena evocirana i u filmu “Bol i slava”. Priča je svojevremeno bila objavljena u El Paísu. Sa knjigom odlazi u vječnost.

Ovaj tekst, jedini u knjizi, autor je potpisao punim imenom i prezimenom, onako kako je majka insistirala da se sin zove: Pedro Almodóvar Caballero. Caballero na španjolskom znači gospostven, gentlemen. Knjiga završava riječima: “Rođen sam na početku pedesetih, loše vrijeme za Španjolce, ali odlično za film i modu.”