Pasoš Fridtjofa Nansena

Porijeklom iz Danske, Fridtjof Wedel-Jarlsberg Nansen (1861-1930) je rođen u Christianiji, kako se svojevremeno zvao Oslo, kao jedno od sedmoro nasljednika familije u kojoj su djeca odrastala između fjordova, šuma i planina, baveći se lovom i ribolovom. Nesvakidašnji u svemu, u svoje vrijeme je bio i skijaški šampion, a takmičio se naročito uspješno u brzom klizanju. Predvodio je prvi prelazak Grønlanda i međunarodnu slavu postigao izlaskom njegove ekspedicije na rekordnu sjevernu geografsku širinu na Sjevernom polu.

Svjetski rekorder

Na dan nacionalnog praznika Norveške, 17. maja 1930, kojeg žitelji nazivaju Dan Ustava ili neovisnosti, cijela Norveška je zastavama na pola koplja izrazila poštivanje Fridtjofu Nansenu. Nansen je neposredno zaslužan za norvešku neovisnost, koju je zemlja stekla 1905. Pozdravljali su istovremeno istraživača, znanstvenika, smučara do tada neprevaziđenih rezultata – taj sport je bio nepoznat izvan granica Norveške – diplomatu i nobelovca.

Ali njegova smrt je odjeknula u svijetu: izvan granica domovine imala je posebno mjesto u srcima izbjeglica cijelog svijeta, nakon Prvog svjetskog rata, naročito Rusa i Armenaca. Osim što su izgubili doslovno sve, bili su lišeni i nacionalnosti, tj. državljanstva. Kad je Fridtjof Nansen u Društvu naroda postao visoki komesar za izbjeglice, omogućio je da steknu nove dokumente, tj. pasoš Nansen. Ako to uporedimo sa 25.671 izbrisanim u (maloj) Sloveniji kobne 1992, jasno je kolikom broju ljudi je nakon svih tragedija na početku XX stoljeća dokument Nansen pomogao nastaviti biti ljudi.

Fridtjof je sa 18 godina postigao svjetski rekord u brzom klizanju na 1.000 m, a poslije je 11 godina držao nacionalni rekord u skijaškom trčanju. Veliki ljubitelj prirode, na sveučilištu u Christianiji se upisao na studij zoologije. Tema njegovog doktorata je bio centralni nervni sustav morskih životinja. Ukrcao se na brod na kojem je istraživao lov na foke. Bio je preokupiran fazama nastajanja leda na morskoj površini i strujama koje utječu na tu pojavu. Fasciniran prizorima sjevernih mora, pred njim su se otvorili vidici kao nikom prije.

Svi koji su prije njega pokušali stići do ledene kape Grønlanda vratili su se neobavljena posla: priroda je bila nepodnošljivo surova. Nansen je želio po svaku cijenu iskušati se i od svog sveučilišta je tražio novčanu pomoć u visini od 5.000 kruna, što bi danas predstavljalo 30.000 KM, za ekspediciju sa klizačima koji bi prešli Grønland Inlandsis. Računao je da su norveški klizači spretniji od onih ostalih nordijskih naroda i da bolje podnose niske temperature.

Nansena na njegovom sveučilištu i u norveškom Parlamentu niko nije shvatio ozbiljno, ali ga je čuo danski liječnik i poslovni čovjek Augustin Gamél, koji je finansirao ekspediciju. Juna 1893. Nansen je u Londonu sreo princa od Walesa – budućeg Edwarda VII, kralja Ujedinjenog Kraljevstva, britanskih kolonija i cara Indije od 1901. do 1910, i održao govor na sastanku Geografskog kraljevskog društva. Njegov predsjednik, sir M.E. Grant Duff je izjavio da Fridtjof Nansen zaslužuje “prvo mjesto među putnicima Sjevera” i dodijelio mu ekskluzivni orden, Founder’s Medal Društva. To je jedno od brojnih odličja koje je Nansen primio od sličnih organizacija u Europi. Pozvan je predvoditi skupinu Australijanaca u ekspediciji na Antarktik, ali je smatrao da će interese Norveške bolje obraniti ako se zaputi na Sjeverni pol. Svoj poduhvat je nazvao Fram, što na norveškom znači “naprijed”.

1896. je proglašen čovjekom koji je stigao najdalje, tj. najsjevernije na zemaljskoj kugli, za cijenu čega je umalo previše puta stavljao život na kocku. Knjiga, koju je nakon povratka objavio, postigla je ogroman uspjeh u svijetu, zahvaljujući kojem više nije imao finansijskih briga ni nedoumica. Njegova jedinstvena praktična uputstva su, kao “proročište”, služila generacijama polarnih istraživača na Arktiku i Antarktiku.

Potpuno se posvetio zoologiji i postao direktor Međunarodnog istraživačkog laboratorija za sjeverna mora u Christianiji.

Zahvaljujući angažmanu u korist odvajanja Norveške od švedskog tutora, kad je uvjerio ondašnjeg princa Karla od Danske, budućeg Haakona VII od Norveške – da preuzme prijestol nove neovisne države, njegova je domovina 1905. stekla potpunu autonomiju, a Nansen sljedeće godine imenovan za veleposlanika u Londonu. Tri godine je radio na pregovorima koji će garantirati neovisnost Norveške.

Nakon diplomatske epizode vratio se istraživačkom radu na sveučilištu. U ljeto 1913. je u okviru delegacije, koja je imala zadatak ispitati mogućnost uspostavljanja trgovačke rute između Zapadne Europe i unutrašnjosti Sibira, putovao Karskim morem, koje se nalazi na sjeveru Rusije. Ekipa je parobrodom krenula Jenisejskom rijekom u pravcu Sibira sve do Krasnojarska, i nastavila putovanje transsibirskim vozom sve do Vladivostoka. Budući da je Nansen volio mora, napominjem da je Jenisej rusifikacija stare kirgiske riječi Эне-Сай (Ene-Sai), što znači rijeka-more ili velika voda. Način života i kultura narodā Rusije su kod Nansena izazvali veliko zanimanje i puno simpatija.

Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata u Sarajevu, Norveška se skupa sa Danskom i Švedskom proglasila neutralnom. Nansen je imenovan na čelo Norveške obrambene unije, gdje ima malo službenih obveza. Kako je zbog rata obim trgovine morem znatno smanjen, to je dovelo do nedostatka hrane u zemlji. Situacija je postala kritična 1917. kad su u rat ušle SAD i međunarodnoj trgovini nametnule dodatne restrikcije. Norveška vlada je Nansena poslala u Washington dogovoriti dobavljanje hrane i opreme u zamjenu za uvođenje sustava racioniranja, što je Nansen, nakon mjeseci pregovora, uspio.

Dvije godine poslije, nakon završetka Prvog svjetskog rata i Versailleskog ugovora 1919. uspostavljeno je Društvo naroda. Imalo je zadatak učiniti nemogućim novu svjetsku kataklizmu. Društvo naroda (1920-1946) je prva međuvladina organizacija nastala sa ciljem razvijati suradnju među narodima i garantirati mir i sigurnost. Često ga nazivaju pretečom OUN-a. Pakt Društva naroda je obvezao države članice da pokušaju mirnim putem riješiti sporove. Pridruživanjem su pristale odreći se tajne diplomacije (kako u Bosni kažu, “papir trpi sve”), smanjiti naoružanje i pridržavati se međunarodnog prava.

Sve pojedinačne države su pristale poštivati teritorijalni integritet i političku neovisnost svih članica. Uspostavljanjem veze solidarnosti među državama članicama, smatra se da je Društvo naroda prvi korak prema sustavu kolektivne sigurnosti. Ovaj koncept se temelji na ideji da se agresija na bilo koju članicu mora smatrati agresijom na sve države organizacije. Do 1946. godine 63 zemlje su se priključile Društvu naroda. Među državama koje su 1919. utemeljile Društvo naroda je bila i Norveška (i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca). Fridtjof Nansen, koji je smatrao da je Prvi svjetski rat propast ljudske civilizacije, imenovan je na čelo norveške delegacije.

Novinari su Nansena tada opisali kao “vrlo visokog, širokih ramena, energičnih pokreta i velikih, blond brkova, sa par sjedina… iza čega se krio istraživač koji je bezbroj puta rizikovao život za slavu svoje zemlje. Napustio je nestabilne sante leda za još nesigurnije, teške diplomatske pregovore”. Njegova prva misija su bili pregovori za repatrijaciju ratnih zatvorenika.

Povjesničari smatraju da je Prvi svjetski rat istovremeno bio i rat ratnih zarobljenika, naročito na Istočnom frontu. Od 1917. postojao je veliki broj ratnih zarobljenika centralnih sila (Njemačke, Austro-Ugarske, Osmanskog carstva i Bugarske) koji su preživljavali u nemogućim uvjetima, naročito u Rusiji, tj. u Sibiru. Odatle su proistekle velike komplikacije. Repatrijacijom se bavio Međunarodni Crveni križ u Genèvei. Pred situacijom, koja je postajala sve dramatičnija, u pomoć je pozvan Fridtjof Nansen.

U neposrednoj suradnji sa organizacijama na terenu, a posebno sa Međunarodnim Crvenim križom, još nevještim u političkoj kombinatorici, Nansen je zadatak ozbiljno shvatio, a imao je samo jedan cilj: omogućiti repatrijaciju tih ljudi. Stupio je u kontakt sa Sovjetima i u tom poslu bio vrlo uspješan. Pronašao je i brodove i vozove za prebacivanje zarobljenika: tako se njih približno 600.000 vratilo kućama. Njegovu pažnju su privukle i stotine hiljada izbjeglica i raseljenih ljudi. U središtu pozornosti su bili Rusi, nakon ruske revolucije pobjegli od boljševičkog režima. Pribježište krajnje neizvjesne budućnosti su našli u izbjegličkim centrima u Istanbulu. Crveni križ, potpuno prevaziđen situacijom, poslao je apel za pomoć Društvu naroda. Tako je nastala pozicija visokog komesara za ruske izbjeglice, za kojeg je imenovan Fridtjof Nansen. U knjizi “Pasoš gospodina Nansena” autor, dobitnik Goncourtove nagrade, Alexis Jenni ga je opisao: “Bio je idealan kandidat, častan, neovisan, hrabar, neophodne nevinosti da bi vjerovao u dobro uprkos svemu, i pred političkim, administrativnim i finansijskim liderima zračio je aurom istraživača koja je obasjala njihovu mladost. Slušali su ga.”

Krajem 1921. Lenjin je jednim potezom svim žiteljima SSSR-a, koji su se sklonili van domovine, kolektivno oduzeo državljanstvo. Više nisu bili Rusi, njihova država rođenja ili porijekla ih više nije štitila. Bili su lišeni vlastitog i onda i svakog drugog identiteta. Milijun i pol pojedinaca su postali apatridi, nisu se mogli skloniti nikuda, ni preći granicu, u globalnom svijetu u kojem je pasoš postao jedini relevantan dokument. Fridtjof Nansen je jula 1922. našao rješenje za sve te izgubljene ljude.

Ko god je rođen u Jugoslaviji, i u trenucima izbijanja sukoba devedesetih se našao daleko od svog mjesta stanovanja bez dokumenata, može si plastično predstaviti šta je milijunima ljudi bez “papira” značio Nansenov “pronalazak”: mogli su započeti kakav takav, ali nov i sigurniji život.

Nansen je razradio dokument u okviru odgovornosti Društva naroda, koji je bio međunarodno priznat. Biti nositelj dokumenta, službeno nazvanog “potvrda o identitetu i putovanju”, značilo je biti pod zaštitom Visokog komesarijata za izbjeglice. Nacionalnost nije bila determinirana. U svrhu uspostavljanja takvog dokumenta Nansen je mjesecima putovao, obilazio prijestolnice, pregovarao i uvjerio sugovornike na najvišim dužnostima. Na skupštini Društva naroda novembra 1920. Nansen je ustvrdio da je najmanje 200.000 ljudi otjerano iz svojih domova: “Nikada u životu nisam bio u dodiru sa toliko patnje.”

U predjelu rijeke Volge, na sjeveru Kavkaza i u Ukrajini je vladala takva glad da je Lenjin dozvolio piscu Maksimu Gorkom da napiše pismo zapadnim silama i traži “hljeba i lijekova”. Sjeverna Amerika je dostavila 768 milijuna tona brašna, riže, svinjetine, mlijeka, šećera, lijekova i odjeće. Nansen je uspio omogućiti da fotografije “okrutne gladi” budu objavljene u novinama i na razglednicama i tako prikupi novac za organizaciju. Ova njegova inicijativa je omogućila da se nahrani 12 milijuna ljudi.

U svom završnom izvješću 1922. je objavio da je 427.886 zatvorenika vraćeno u približno 30 zemalja. Izražavajući počast njegovom angažmanu, komisija Društva naroda je objavila da je “tekst o njegovim herojskim naporima dostojan izvješća o prelasku Grønlanda i velikog putovanja Arktikom”.

Za svoj angažman Nansen je dobio Nobelovu nagradu za mir. Za vijest je saznao na konferenciji u Lausannei, novembra 1922. U tekstu o razlozima za nagradu stoji da se dodjeljuje za “rad na repatrijaciji ratnih zarobljenika, njegov angažman za ruske izbjeglice, njegov rad na pružanju pomoći milijunima Rusa pogođenih glađu i njegov rad na rješavanju situacije izbjeglica u Maloj Aziji i Trakiji”. Nansen je bio preneražen nagradom, smatrajući da je ne zaslužuje, jer se u diplomaciji zatekao slučajno: njegov svijet su bili led i oceani. Šampion po svemu, novac od Nobelove nagrade je preusmjerio za humanitarnu pomoć, borbu protiv gladi u Rusiji i funkcioniranje Ureda za izbjeglice.

Od 1924. pasoš Nansen je priznalo 38 država, što je apatridima omogućilo prelazak granica. Ako je važno, među njima su i Sergej Rahmanjinov, rođen 1873. u Semionovu, u Staroj Rusiji – postao američki državljanin, umro 1943. na Beverly Hillsu; Grk Aristotel Onassis, rođen 1906. u Izmiru, stekao argentinsko državljanstvo, umro 1975. u Američkoj bolnici u Parisu i sahranjen na Skorpiosu; kompozitor, dirigent i pijanista Igor Stravinsky, rođen 1882. u Oranienbaumu, ruskoj kraljevskoj rezidenciji, u Finskom zaljevu zapadno od Sankt Petersburga, pridobio 1934. francusko i kasnije i američko državljanstvo, a umro 1971. u New Yorku; Moïse Chagaloff, rođen 1887. u Bjelorusiji, a živio kao Marc Chagall i 1985. skončao u St. Paul-de-Venceu, u Francuskoj. Da ne bi hrabrosti, domišljatosti i diplomatičnosti Fridtjofa Nansena svijet ne bi uživao u virtuoznosti balerine Anne Pavlove, rođene 1882. u Sankt-Petersburgu, i poslije državljanke Nizozemske. Među nositeljima Nansen pasoša je bio i autor čuvene “Lolite”, Vladimir Nabokov, rođen u Sankt Petersburgu 1899, a umro 1977. u Montreuxu kao Švicarac.

Šta je na terenu značilo biti nositelj Nansen pasoša, u svojoj autobiografiji “Druga obala”, objavljenoj 1951. Nabokov je napisao: “Društvo naroda je emigrantima, koji su izgubili rusko državljanstvo, izdavalo Nansen pasoš, usputni dokument sporednog značaja. Njegov nositelj je vrijedio jedva malo više od kriminalca koji je oslobođen na riječ, a morao je proći kroz odvratna iskustva svaki put kad je htio putovati iz jedne zemlje u drugu. Što je zemlja bila manja, to su vlasti više cjepidlačile. Negdje duboko u sebi ta vlast je skrivala uvjerenje da je, bez obzira koliko je mogla biti loša država, recimo sovjetska Rusija, jednaka bila i svaka osoba koja je pobjegla iz te države, i sama po sebi je zavrijedila prezir, jer je izbjegla nacionalnu administraciju. Zato je prema toj osobi izražavala apsurdno neodobravanje, poput onog kojim izvjesni vjerski krugovi gledaju na dijete rođeno izvan braka.” Svi koji su bili u koži sličnoj Nabokovljevoj, a u ex Jugi ih je bilo na milijune, mogu razumjeti ovakvo tumačenje. Istina uvijek ima 50 nijansi – sive. Izbjeglička tuga je pregolema.

Pasoš je na početku predstavljen na dva jezika, zemlje koja ga izdaje i francuskom. Kasnije je uobličen u knjižicu koja se savija kao harmonika, a dimenzijama podsjeća na klasični putni list. Prvi nositelji su Rusi, čiji se veliki dio “smjestio” u Kinu, a za njima su Armenci, žrtve turskog genocida. Stjerani na jug turske imperije, sklonili su se u neljudske uvjete pustinje na područje današnje Sirije. Pasoš je važio godinu dana, sa mogućnošću produženja, s obzirom da je davao mogućnost nastanjenja u neku zemlju članicu Društva naroda.

Nansen se u ovoj instituciji borio za njihovu stvar sve do iznenadne smrti 1930, nakon čega je Društvo naroda uspostavilo Međunarodni Nansen ured za izbjeglice, koji je 1938. dobio Nobelovu nagradu za mir.

Trumpov ispljuvak

Dok ovo pišem listam stranice francuskog Libérationa od 24. septembra, dan nakon Trumpovog nepovezanog govora na Generalnoj skupštini OUN-a. Tekst o govoru ovog svjedoka i insidera makar dva tragična ratišta, sa nesagledivim brojem mrtvih, izbjeglica i raseljenih, koji svaki tren mogu eskalirati u svjetski okršaj na nekoliko udaljenih užarenih tačaka, naslovljen je sa “Ispljuvak”. Sažet je u par riječi: između ostalog, govornik je obećao migracijski “pakao” svojim europskim saveznicima. U Bosni se pljunuti kaže i hraknuti.

Ako se ostvari san građevinskog poduzetnika D. Trumpa, da se od Zapadne obale napravi Gaza Rivijera, na vidiku je novi ocean ljudi bez identiteta, koji prognani, od nemila do nedraga, lutaju svijetom od 1947. Da li bi im i Nansen mogao pomoći – preteško je pitanje.

Nakon što je Francuska najavila da će na Generalnom zasjedanju OUN-a u New Yorku priznati državu Palestinu, američki veleposlanik u Izraelu Mike Huckabee je u okviru svojih nadležnosti, predsjedniku Macronu, koliko ljudski, toliko i pristojno, sugerirao da Palestince naseli na francusku rivijeru.

Emmanuel Macron je u govoru u OUN-u izjavio da je riječ o potvrdi da palestinski narod nije višak. Nego su, naprotiv, “ljudi koji nikada ničemu nisu okrenuli leđa i rekli zbogom” –riječima Mahmouda Darwisha, palestinskog pjesnika koji je 2004. bio u Sarajevu i govorio o poeziji i politici u izraelsko-palestinskom kontekstu.

Ne znam da li je ovaj tekst izraz divljenja Fridtjofu Nansenu ili zaprepašćenja zbog par kerefeka od čovječuljaka koji se igraju životom, uvjereni da imaju dva.