Oslobođenje nas je odškolovalo
Naš otac, Zdravko Kokotović, bio je jedan iz plejade najpoznatijih novinara zlatnog doba Oslobođenja. Ja ne znam da pobrojim sve njegove uredničke uloge u raznim izdanjima Oslobođenja, nagrade i dostignuća, a malo mi je bilo i nezgodno da ga pitam - Zdravko je umro mlad, na njegovu sreću još 1989. Nagrade i funkcije danas više nikoga i ne zanimaju, svijet iz tog perioda odlazi u zaborav, a ja bih voljela da nas ovaj mali tekst podsjeti na jednog hrabrog jugoslovenskog novinara u doba hladnog rata i veliko Oslobođenje kome je pripadao.
Epoha zastoja
Naime, zbog ovih novina je zamijenio svoj obožavani Mostar prvo za Dubrovnik, pa za Sarajevo i naposljetku - Moskvu.
Da, da, Oslobođenje je tada imalo pul dopisnika iz najvažnijih zemalja, te se on te 1974. godine sa našom majkom i mojom sestrom Renaultom 4 zaputio iz Sarajeva u glavni grad tadašnjeg SSSR-a na prvi četvorogodišnji mandat stalnog dopisnika, ali i veliku ličnu metamorfozu.
Oslobođenje je već tada imalo remote working: dopisnici su radili od kuće i slali svoje tekstove teleksom, sa onim karakterističnim zvukom primanja i slanja šifrovanih tekstova, koji je bio sastavni dio našeg porodičnog života. Tada se u SSSR-u nije mnogo toga dešavalo javno, na površini, bila je to epoha zastoja ili stabilnosti, zavisi kako je posmatrate, pod vođstvom dugovječnog Leonida Brežnjeva. Sada kada čitam očeve članke iz tog perioda, divim se tome kako je uspijevao da čita između redova šturih sovjetskih zvaničnih izvora, da cijedi suvu drenovinu iz informativnih mrvica koje su njegovi sagovornici dijelili sa strancima. U jednom članku iz prvih dopisničkih mjeseci diskretno se žali na “izolaciju kojoj su ovdje izloženi novinari”. Uprkos neophodnosti da bude politički korektan zbog odnosa Jugoslavije i SSSR-a, u njegovim tekstovima iz tog perioda provijava delikatna, intelektualna kritika sovjetskog poretka. Negdje pred kraj tog perioda, Zdravko je čak prošvercovao vozom iz Finske zabranjeni u SSSR-u “Arhipelag Gulag” Solženjicina, koji je već bio objavljen na Zapadu.
Kakva luda hrabrost: u SSSR-u se i za puno manje stvari završavalo u tom istom gulagu. Zdravko je sigurno bio antistaljinista, ali je svakako bio ubijeđeni komunista: na kraju krajeva, i mene je nazvao po Lenjinovoj ženi, Nadeždi Krupskoj.
Drugi put smo se doseljavali u Moskvu 1982. (ovaj put malo komfornije - vozom), pred sami početak preokreta u SSSR-u, kada za novinare nije bilo predaha.
Tada ova profesija nije vodila računa o zdravlju - naprotiv! - pa ni Zdravko nije zaostajao za tim trendom: smrt Leonida Iljiča u novembru 1982, nakon 18 godina na čelu SSSR-a, zatekla ga je na liječenju u Beogradu. On prosto nije mogao da propusti takvu priču, pa je pobjegao sa VMA u bolničkoj pidžami i papučama i takav pozvonio na vrata našeg stana u Moskvi.
Život do daske
Vjerovatno je već znao da je to početak kraja SSSR-a, jer će narednih nekoliko godina od starosti umirati generalni sekretari Komunističke partije: najveće funkcije u toj zemlji još od 1922. i Staljina. Turobnu atmosferu je razbio dolazak mladog Gorbačova: tek su mu 54 godine, a već gensek! Zdravko je iznad teleksa bio okačio naslovnu stranu nekog jugoslovenskog časopisa iz te 1985. sa portretom mlade nade i riječju “perestrojka”. Euforija nije dugo trajala: dogodila se havarija u Černobilu, u aprilu 1986, a porodična legenda kaže da je Kokotović sa ekipom dopisnika iz drugih jugoslovenskih novina posjetio Černobil mjesec nakon katastrofe.
Zdravlje tada nije bilo u modi, ali jeste život do daske: većina tadašnjih dopisnika iz Moskve nije poživjela dugo, pa ni Koka, kako su ga kolege zvale.
Njegovim odlaskom Oslobođenje je za nas ostalo simbol “kuće koja nas je othranila i odškolovala”, a on sam - naš lični primjer strasti, hrabrosti, poštenja i lične skromnosti. Kako to sve danas staromodno zvuči, zar ne?
