Oslobođenje izlazi uprkos svemu

Gost emisije U kontru sa Draganom Markovinom ove subote je Namik Kabil i to ne prvi put: prije gotovo tri godine razgovor ovog dvojca je izazvao brojne reakcije, ne bez razloga. Tema je puno, a Kabilov rad je svakako primijećen: “Beskućnik” je promoviran i u Novom Sadu, na Akademiji knjige, tematski se nastavlja na Kabilov trebinjski ciklus, a važno je podsjetiti da Federalna televizija u svome opusu ima Kabilov dokumentarni serijal. “Beskućnik” je, kazao je domaćin podsjetivši na intervjue svoga gosta, najmanje filmska priča, u pitanju je proza koja se bavi identitetom, temom koja je već tri decenije neiscrpna na ovim prostorima. Kabil je uvjeren da je riječ identitet možda i najbitniji sinonim za beskućnika.

Izgleda da, a to je i logično, ne možeš maknuti od naših ratnih i poratnih tema. Mi nismo dovoljno zrelo društvo da se uopće suočimo s njima. Smatraš li da si ovom knjigom zaključio trebinjski ciklus, ciklus bavljenja traumom gubitka Trebinja ili ga planiraš nastaviti?

- Vjerovatno u književnom smislu jesam. Sad, da li ću se ja dalje baviti Trebinjem u pisanju, nisam siguran. O tome ne želim da razmišljam sada, ja uvijek na rane spisateljske previjam druge knjige, čitam dok mi se ne javi nekakav išaret, nekakav glas da trebam o nečem pisati ili dok se nešto samo maltene ne počne pisati. Nije to nikakva mistifikacija, inspiracija, nego naprosto tako to radi kod mene, tako se dešava. Nisi prvi koji je to rekao, a i ja negdje osjećam da je to jedna trilogija koja je “Beskućnikom” prilično zaokružena. Da li to znači da je to mrtva tema za dalje, nisam siguran. Ne isključujem potpuno, niti znam u ovom trenutku da li ću se dalje baviti Trebinjem, svojom kućom, svojom familijom i svim tim o čemu sam pričao već u nekoliko knjiga. Svaka se priča može ponovno ispričati. Riječ identitet, koliko god da pokušavam pobjeći od nje, vraća mi se zato što je to naprosto ono što mi jesmo. I ova knjiga propituje kakvi smo bili, kakav sam ja bio i kakav sam sada i zašto su se te promjene desile.

Ja bih sada otvorio temu paralelnih stvarnosti u kojima mi svi živimo. Moj djed je porijeklom iz stolačkog kraja, općina Berkovići, praktično prvo ili drugo selo u Republici Srpskoj, stolačka općina je presječena, pa sam zanimajući se za to selo, naišao na neku reportažu televizije iz Trebinja. I otkrio sam jedan cijeli paralelni svemir istočne Hercegovine, današnje Republike Srpske, medijski svijet za koji nisam ni znao, mada sam mogao pretpostaviti da postoji. Imaš li ikakav doticaj sa tim svijetom i da li zajednica ljudi prognanika, Bošnjaka iz Trebinja, uopće percipira današnju medijsku, kulturnu, društvenu scenu Trebinja kao nešto njima blisko?

- Medijski prostor je generalno, znaš i sam, zadnjih dvadesetak godina ispekao milijune, bezbroj kanala, od podcasta, portala, novina, novine klasične skoro da i ne postoje, Oslobođenje izlazi uprkos svemu, tako da kažem. Ja mislim da tu finansijske kalkulacije više i nema, jer je naprosto teško preživjeti kao printani medij. Tako da su se medijski prostori ispekli u bezbroj kanala i kanalića, podcasta i podcastića, čovjek ne zna više odakle da počne. To je za mene jako uzbudljivo zato što možeš da gledaš šta ti hoćeš, ja pratim muziku, ali to je tako - pretplatiš se na neke kanale i onda ti dolaze sadržaji, meni konkretno, ribolov, kuhanje, umjetnost. Tako da kad kažeš postoji cijeli jedan svijet, da, postoji, mislim da nije samo stvar Trebinja nego je stvar svih. Postoji mnogo alternativnih medijskih kanala koji potpuno funkcionišu, ne znam više ni sam kakva je računica, ali postoje.