Osječki fotografi otkrivaju lice grada

Predivna izložba u predivnom Osijeku, srcu Slavonije. Naslovljena sa “Osijek kao susret – Lica grada”, u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti, otvorena je izložba 119 portreta osječkih ljudi. Grad su ljudi. To je rečenica koja najbolje dočarava ovaj gala-muzejski show. Da je riječ o stvarnom spektaklu pokazuju i sami Osječani. Na svečano otvorenje izložbe došao je cijeli Osijek. Celebovi, kulturnjaci, političari, poznate face iz javnog života... ali i more onih javnosti nedovoljno poznatih Osječana koji ovaj grad čine zaista nezaboravnim.

Priča se nastavlja

Čak 700 Osječana došlo je na otvorenje izložbe, odnosno toliko su ih organizatori uspjeli prebrojati u neviđenoj gužvi u glanc obnovljenom Muzeju likovnih umjetnosti. Autori izložbe su poznati osječki fotografi Domagoj i Marin Topić, sin i otac, zaljubljenici u fotke i fotkanje, umjetnici koji licima, ili bolje rečeno očima i pogledima svojih sugrađana, koje su nasnimili, govore o štimungu, šarmu i štihu ovoga grada i njegovim stanovnicima.

Osijek je najveći grad bajkovite Slavonije i beskrajne ravnice u kojoj i nebo podsjeća na bajku beskraja plavetnila mora. Grad burne povijesti, raskošne tradicije i bogate kulture. Grad ponosnih, hrabrih i dostojanstvenih ljudi. Osijek je mjesto u kojem čovjek odmah shvati istinitost priče o širokoj duši slavonskoj i Slavoniji jednoj jedinoj, kojoj je ispjevana hrpa ljubavnih balada. Dok promatraš taj niz foto-portreta velikih formata 1x1,5 metra, sjetiš se stare izreke da fotka govori više od 1.000 riječi. Ipak, samo za čitatelje Oslobođenja govore autori ove grandiozne izložbe.

Evo, upoznajmo ih. Marin Topić (Osijek, 1956.) je majstor fotografije, fotografijom se bavi još od 7. razreda osnovne. Izlaže na 20 samostalnih i preko 100 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik 70 nagrada, među kojima je i prestižni tzv. fotografski Oscar, nagrada “Tošo Dabac” Fotokluba Zagreb (1992.), koja se može dobiti samo jednom u životu, a dobili su je najslavniji fotografi s područja bivše Jugoslavije. Osijek je, prema riječima ovog umjetničkog fotografa, oduvijek i zauvijek njegova velika tema.

Domagoj Topić (Osijek, 1979.), također nagrađivan, jako talentirani fotograf, diplomira filmsko i TV snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, poznat je i po izložbi pod nazivom “Osijek, grad za dugu ljubav”, kao i fotomonografiji “Kopački rit”. I za Domagoja je Slavonija, kako kaže, vječna tema. Otac Marin i sin Domagoj funkcioniraju kao savršena ekipa iz snova.

Izložba “Osijek kao susret – Lica grada” ima svoju povijest. Gosp. Marin dijeli sjećanje. Godine 1999. s dugogodišnjim kustosom Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku (danas Muzej) pok. Vlastimirom Kusikom dogovara izložbu foto-portreta Osječana, umjetnika, ljudi iz kulture.

“Ja sam započeo rad, ali završilo je s izložbom od 30-tak radova, a ne 100 kako smo zamislili. Izložbu nismo mogli dalje financirati. Cijela priča se polako ohladila. Moj sin Domagoj je već u srednjoj školi napravio izložbu fotografija portreta svojih prijatelja. Prije tri godine sin mi kaže: Ajmo ideju koju si ti imao i koju sam ja imao napokon pretočiti u veliku, ozbiljnu izložbu. I tako je zapravo sve krenulo”, opisuje. Krenuli su opet sami, kaže. Onda se pojavila Akademija za kulturu i umjetnost Sveučilišta Josipa Jurja Strossmajera u Osijeku, koja je ponudila suradnju, potom i osječki Muzej likovnih umjetnosti, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU).

Dobili su, dodaje, široku podršku da realiziraju tako veliki pothvat na kojem rade tri godine. Izložba je realizirana i uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Osječko-baranjske županije i Grada Osijeka. Izložba je stvarno kompleksna priča. Među ostalim, aktualizira sjećanja na tradiciju osječkog foto-portretiranja. Studio Szege, Foto Kuba, Foto Varnai, Fred Legardić, inače rođeni Sarajlija, sve su to kultna imena majstora fotkanja u čijim su se studijima i ateljeima ljudi naslikavali, pa je i aktualna izložba doslovno nastavak ove fotografske storije koja ostaje za sva vremena u kolektivnoj memoriji Osječana, kažu autori ovog muzejskog hita. Tako je svih 119 portreta pokazanih na izložbi nastalo u ateljeu Marina i Domagoja Topića u centru Osijeka.

“Radili smo kod nas u ateljeu, u našoj firmi imamo idealne uvjete da to sve možemo organizirati. Bilo je vrlo izazovno i vrlo, vrlo zanimljivo. Ljudi dođu. Kad ih stavite pred objektiv, malo se unervoze. Obično to traje sat vremena. Ali, što više fotografirate, osoba se više opusti, tako da su uglavnom fotografije snimljene na kraju i najbolje”, kaže Domagoj. “Morate uspostaviti pravu komunikaciju s osobom koju snimate, na tim fotografijama smo pokušali uhvatiti upravo tu emociju, taj trenutak, što fotografija po sebi i jeste, hvatanje trenutka u vremenu”, dodaje.

Pitam je li bilo možda kompliciranih situacija, da kažem modela teških za suradnju? Domagoj odgovara odrečno. “Uvijek je tu bilo ljudi koji su bili veseli što su došli, pa se propričalo, kad smo snimali glazbenike, onda bi se nešto i zapjevalo, na gledateljima je da procijene, ali se nadam da smo uspjeli uhvatiti taj trenutak koji je bitan.” Pitam dalje kako su došli do odluke da dio fotografija bude u crno-bijeloj tehnici, a dio u koloru, što je u tom izboru presudno?

Gosp. Marin objašnjava: “Nismo tražili ništa kostimirano, svima smo govorili da dolaze u odjeći u kojoj se najugodnije osjećaju. Nismo oko toga nikakve dogovore pravili. I sad, dogodi se da su neki došli u prekrasnoj crvenoj bluzi, kod žena je inače kolor nekako nježniji nego na crno-bijeloj fotografiji. Neki od portreta su završili u boji zato što su bili zanimljivi, jer je to ipak element fotografije koji ne možete izostaviti. Tako da jedan manji broj slika jeste u boji.” Kako su birali lica grada? Izložba je zapravo i izložba susreta, konstatira tata Marin. Tako su i nazvali izložbu - Osijek kao susret.

Slijedi slikovit opis situacija: “Mi imamo tu u centru grada firmicu. Često je to bio susret u stilu: Nisam te dugo vidio. Ja kažem: Ajde, dođi sutra na slikanje. Slijedi pitanje: Kakvo slikanje? Odgovaram: Ajde, pusti, bit će neka izložbica, ajde dođi! Puno toga je bilo spontano, stvar slučaja. Pozvali smo neke ljude iz kulture s kojima radimo, ljude s kojima smo prijatelji, s kojima smo dobri, neki su sasvim slučajno naišli... i to je ljepota ove izložbe.”

Sin Domagoj o izboru lica grada kaže: “Počeli smo slikati ljude koje vidimo oko sebe, prijatelje, poznanike, ljude koje susrećemo, šetače, ljude prepoznatljive u gradu, svi ih znaju, ima puno ljudi iz kulture i umjetnosti, kulturnih ustanova s kojima godinama surađujemo, dolaze poslije i ljudi koji su na neki način utjecali na grad, Osijek je mali grad, svi se manje-više međusobno znamo.” Teško mu je, napominje izdvojiti koji bi portret baš bio najuspješniji. “Ali ih ima, ljudi za koje mislim da sam ih uspio dobro fotografirati, jedan rokerski portret crno-bijeli mi je jako drag. Ovaj serijal portreta je šira gradska priča.”

Priča će svakako biti nastavljena. Riječ je o ozbiljnom umjetničkom istraživanju identiteta grada. “Kad zagrebete površinu, kad otkrijete tih 119 slika, onda otkrijete da još ima puno, puno ljudi za koje bi bilo zgodno da su dio tog procesa, jer je to pamćenje cijele generacije, uključuje veliki broj ljudi”, otkriva tata Topić. Tko je najmlađi, a tko najstariji? – raspitujem se. “Najstariji je akademik, arhitekt Andrija Mutnjaković, rođeni Osječanin koji ima 96 godina, najmlađi su iz Domagojeve ekipe, a ima i mlađih, to su osječki sportaši. U knjizi o izložbi nismo htjeli stavljati ni titule niti godine rođenja.”

Nego samo lica - ulijećem. “Samo lica i kratki opis, više u smislu dosjetke, nismo navodili nikakav si-vi ili slično”, potvrđuje gosp. Marin. Pitam Domagoja kako to izgleda kad radiš s tatom? Mi jako dugo radimo zajedno oko 20-ak godina, odgovara. “Uvijek jedan drugog dopunjujemo, pričamo o tome šta i kako napraviti, navikli smo se, lijepo je dijeliti takve kreativne trenutke, to je možda i bio najljepši dio cijele priče što smo imali priliku promišljati o svakome koga smo fotografirali, mi smo unaprijed pripremali ili napravili skicu kako ćemo fotografirati.”

Isto pitanje postavljam i tati Marinu: kako izgleda raditi sa sinom? Zajedno stvaraju. Priča je super, poput bajke. Gosp. Marin kaže: “Kad radite posao koji volite i još kada ga radite sa svojim sinom, onda vjerojatno nema veće sreće za nekog autora nego što je to. Nas dvojica funkcioniramo savršeno, kao satni mehanizam, i u poslu i suradnji i uopće, s tim da sam ja stariji, ali ja nikad ništa ne namećem, raspravljamo o svemu, mi funkcioniramo u kvalitetnom dogovoru, to je velika sreća, ne može čovjek više ništa ni poželjeti.”

Podsjećam gosp. Marina da je prvu nagradu u karijeri dobio 1980. u Tuzli, a to je bila godišnja nagrada Fotosaveza Jugoslavije. Tada je ujedno bio i najmlađi majstor fotografije na području bivše države. “U to vrijeme su se jedanput godišnje održavale velike izložbe fotografija na nivou cijele države, te godine izložba je bila u Tuzli. Ja sam bio mlad i zaljubljen u fotografiju, opsjednut fotomontažama u stilu dadaizma, međunarodnog umjetničkog avangardnog pokreta. U Tuzli sam dobio prvu nagradu za kolekciju u kategoriji odraslih, ali i prvu nagradu pojedinačnu omladinsku, tako da su mi ove nagrade bile vrlo značajne u kasnijem profesionalnom radu kad sam dobio status slobodnog umjetnika. Da budem iskren, baviti se profesionalno fotografijom možete jedino ako to volite i živite za fotografiju. I čak i u tom slučaju je teško biti jako dobar, mora čovjek stvarno dati sve od sebe”, kaže.

Domagoj i Marin Topić izložbom “Osijek kao susret – Lica grada” dali su Osijeku i Osječanima fantastičan poklon. Ova izložba ustvari nema kraja, ističe Domagoj, stavili smo tri točkice zato što mislimo nastaviti.

Ravnica je tajna

Objava Monografije o izložbi najavljena je početkom 3. mjeseca, osječki muzejski hit nad hitovima ostaje otvoren do 31. ožujka. U finišu razgovora kažem gosp. Marinu da se Osijek po svom avangardnom duhu razlikuje od svih ostalih gradova. Puno je takvih primjera u skorijoj prošlosti, od prve dadaističke matineje početkom prošlog stoljeća u osječkom kinu Royal, do jedinstvenih poklonika punka iz 90-ih. Pitam: što je tajna?

Gosp. Marin odgovara: “Ne znam tajnu, ja znam: ravnica je tajna. Ljudi su drukčiji. Pitomi. Znate, kod nas nema problema s nekakvom izgradnjom bez dozvole. Ljudi su jednostavno drukčiji, pitomi, finiji. Većina je došla u Osijek, ali su prihvatili tu kulturu, tu tradiciju ove mirne slavonske priče. Ovdje, koliko god smo mi užurbani zbog posla i slično, ali opet Osijek nije tako hektičan grad kao što je recimo Zagreb. Ipak u Osijeku postoji vrijeme kad se družimo. I znate šta je kod nas još posebno: kod nas čovjek nema slobodan vikend, ako je čovjek iz grada, poznaje puno ljudi, vi stalno imate neke feštice, rođendane, proslave... stalno se peku roštilji, kuhaju čobanac i fiš paprikaš, ljudi se druže, to je valjda urođeno u ovoj ravnici.”