Oranje masne kože

Trideset i osam godina sam hodao svijetom uvjeren da dvije stvari nikada neću uraditi: da se neću ošišati “na nulu” i da se neću tetovirati. Ćele se plašim, jer ne znam na šta bi mi ličila glava koja ionako nije bog zna šta, a za tetovažu niti sam kada imao para, niti sam znao šta bih volio da hoda sa mnom do sudnjega sata. Švabo je, da stvar bude gora, i ćelav i išaran, pa ja evo deset i kusur godina gledam u njega i patim što nikada neću biti taki čoek.

Šaranje počinje

Prije dvije godine sam skupio nešto malo petlje i frizerki rekao da me ošiša “na keca”. Do “nule”, ipak, nisam smio ići, a i ona je jedva pristala da uradi ono što sam od nje tražio. Otpor okoline je bio snažan, ignorisanje gotovo pa potpuno, ali je nakon dvije sedmice kosa ponovo došla na svoje i mir je ponovo mogao da caruje. Taman sam u tim sedmicama imao neki dinar viška, pa sam samoga sebe nagovarao kako je krajnje vrijeme da se tetoviram.

Prvo je valjalo odabrati majstora. Želju sam jedne večeri pomenuo tiho i slučajno, ali se u društvu našao neko ko je “na prvu” predložio “izvođača radova”. Majstora sam znao i prije, ali kao vrhunskog grafičara i izuzetnog gitaristu. Lako smo se dogovorili oko uslova, a potom smo izabrali i magarca koji će zanjakati sa lijevog ramena. Tačnije - sa one livade između ramena i lakta. Nikola je napravio skicu tetovaže i rekao mi da šaranje počinje dana tog i tog.

Stigao sam u njegov stan bezbrižan, lak i nežan i spustio sve kilograme u poveliku i udobnu fotelju. Prevrtao sam Nikolinu biblioteku po rukama dok je on spremao “materijal” - mašinicu, boje i igle. Ovim iglama ćemo, govorio je kao da će da mi lakira nokte naredna tri sata iako će zapravo da me kolje, ovim iglama ćemo njušku i oko očiju, jer one, tako je rekao kunem se svime na svijetu, omogućavaju veću isporuku mastila na kožu. Pravio sam se da mi je svejedno kojim ćemo iglama raditi šta, ali sam pomalo gledao i prema vratima i prema prozoru.

Nisam se vrtio, nisam stiskao zube

Nikola mi je žiletom marke Žilet obrijao njivu na kojoj će narednih trideset do četrdeset godina pasti tvrdoglavo životinjče, potom je jagodicama zategao kožu i na triceps naslonio skicu dobrodušnog andaluzijskog magareta. Dobro je, reče moj majstor, dobro je. Svi sveti bi znali šta je dobro, ali je srećom brzo stigla dopuna te dobrote: Koža je masna i to dobro masna, ima boja da se prima ovako. Konačno neke koristi od pozitivnog holesterola.

Ne sjećam se prvog uboda, jer prvog uboda zapravo i nema. Pod kožu se odjednom sjuri nekoliko iglica i sve zaliči na grubo grebanje koje je isprva čak i ugodno. Tri sata je trebalo Sivcu da zanjače sa tricepsa; tri sata je trebalo Nikoli da izvuče sve linije; tri sata je trebalo i meni da sjedim s božjim mirom i da gledam u šta mi se pretvara komad mesa. Nisam se vrtio, nisam se uvrtao, nisam stiskao zube. Masna koža nije dala da se junak u dva koraka pretvori u prepelicu.

Koža je bila zapaljena, tetovaža namazana Pantenolom i zavijena u foliju, ja sam popio rakiju-dvije da nazdravim i sebi i magaretu, Nikola se počastio šoljom hladnog mlijeka i niko se nikome nije čudio što je posao obavljen ne odlično nego izvanredno. Sedam ili osam mjeseci kasnije ponovo sam sjeo u Nikolinu fotelju. Tinte, ubrusi i alkohol su bili spremni i nova grafika je mogla da padne na desni triceps. Ovaj put smo odlučili da na mišicu ugraviramo filmski motiv, odnosno profil Alaina Delona iz Melvilleovog “Samuraja”.

Šaranje je trajalo tri i po, možda i cijela četiri sata i ne znam kako sam preživio taj pakao. Zar mi je desna mišica toliko osjetljivija? Je li to lijeva veći junak? Grizao sam usne, protezao glavu u svim smjerovima, zabijao sam nokte u meso šake, ali uzalud. Sivac je bio blag i pitom, Delon drzak i divlji. Magare je bilo milušno i drago, glumac je bio svojeglav i svadljiv. Smješkao sam se dok sam gledao kako Sivac raste, Delona sam htio da bacim u ledenu vodu sa sve posteljicom. Bol nije bio toliko snažan koliko je bio uporan.

Nikola je svako malo brisao ranu ubrusom, pa mazao alkoholom. Krvi nije bilo mnogo, jer masna koža ne krvari tako lako, ali bi mi lakše bilo da je bar litra iz mene istekla. Molio sam ga da ne prelazi isto mjesto tristo puta, da se ne vraća tamo gdje je već hiljadu puta ubo, ali nema tog hirurga koji je voljan čuti pacijenta. Orao je i orao kao da je Turčin, a ja drum. Marka Kraljevića nigdje u sedam carevina da mahne topuzinom i da spasi sirotinju raju.

I Dunav teče

Mora da boli, rođeni, s mirom sveca reče kasapin, mora da boli, vidiš koliko je Delon tamniji u odnosu na Sivca. I gornji dio glumčevog kaputa, i njegov rukav, i ruka koja se digla da namjesti šešir, i šešir - sve je to crno poput telefona i nije mi bilo druge no da trpim ono što nije za trpljenje. Nikola je šarao i šarao, tražio povoljne i povoljnije uglove da bi tetoviranje što prije završio, ali se svaka minuta produžavala u sat, a svaki sat u godinu. Znao sam da je pri kraju kada su pauze bivale sve češće, ali sam ipak zavapio i tražio da završava kako zna i umije.

Ako sam nekada i vjerovao da će doći doba da se tetovaža proba, o dvije nisam mogao ni da sanjam. A ako sam natopljen vinjakom ili špricerom to nekada i usnio, tri tetovaže vala nisam mogao zamisliti ni u jednom žanru sopstvenog života. Nakon lirskog motiva i filmskom simbola na red je došla i Slavonija koju smo Nikola i ja tražili mjesecima da bismo je konačno našli kroz motiv “čoveka sa mesecom u očima”. Na mojim rukama sada jedan magarac sanjivo gledam ka mjesecu, veliki glumac produžava ulogu u beskonačnost, a Dunav teče lagano i tiho ka Vukovaru ostavljajući iza sebe veliku krivinu i jedno ne baš malo slavonsko selo…