On je "proizveo" Vladimira Putina: Ispovijest Vladislava Surkova, pravog maga iz Kremlja

Od ruske invazije nikada nije dodijelio politički intervju. Niti dao i najmanji javni komentar o tom ratu koji razara srce Europe. Vladislav Surkov, vjerojatno najmisteriozniji lik Rusije, zatvorio se u tišinu. Ipak, čovjek koji je “proizveo” Vladimira Putina, savjetnik iz sjene koji je inspirirao fantastičnog “Maga iz Kremlja” autora Giuliana da Empolija, ima mnogo reći o Rusiji i čovjeku koji njom upravlja. Trebalo nam je mnogo vremena da mu se približimo – i da ga uvjerimo. Jer taj zastrašujući političar, kojeg se može smatrati arhitektom ruskog političkog sustava, udaljio se od onoga kojem je služio dvije decenije, Vladimira Putina. Niko ne zna šta danas radi Vladislav Surkov. U intervjuu kojeg nam je dao to pitanje je izbjegao.

Tehničar putinizma

Zašto intervjuirati Surkova, koji predstavlja antitezu našeg demokratskog ideala? Je li trebalo posvetiti naslovnicu L’Expressa onome koji Ukrajinu smatra “vještačkim političkim entitetom”, koja može biti uzeta samo silom, kao što je izjavio u intervjuu ruskom kanalu Telegram WarGonzo, nekoliko mjeseci prije početka rata? Upravo da. Ispitati pravog maga iz Kremlja, to je u neku ruku ući u glavu Vladimira Putina. I ako se više ne bavi tim poslovima, to ne znači da je manje upućen u sve pojedinosti putinizma. On poznaje linije sile i svrhu, jer ih je on, u najvećem dijelu, fiksirao… I upravo tako ovaj intervju treba biti sagledan: rijedak dokument koji nam pokazuje kako ruska vlast, u svojim trenucima jakih međunarodnih napetosti, nastavlja sa svojom agendom, i misli na duge staze, na hiljade milja od prevrtljivog Donalda Trumpa.

Ko je Surkov? Kao mnogi ključni ljudi putinovskog sustava, imao je munjevit uspon, koji počinje usred kaosa raspada Sovjetskog saveza, u vrijeme kad su bogatstva nastajala i nestajala u ritmu trenutaka sretnog susreta… Za njega on se dogodio krajem 1980-ih u jednom bokserskom klubu. Trener ga je uočio i preporučio kao tjelohranitelja onome kojeg tada još nisu zvali oligarh: Mihailu Kodorkovskom, utemeljitelju jedne od prvih privatnih banaka SSSR-a. Surkov je brzo napredovao, i našao se na poziciji zaduženog za odnose sa javnostima poduzeća. Ali se posvađao sa Kodorkovskim, zahvaljujući čemu je izbjegao da, nekoliko godina poslije, bude uvučen u njegov pad. 1999, kad je Surkov radio na ruskoj državnoj televiziji, Aleksandar Vološin, direktor predsjedničke administracije, poziva ga da se kao savjetnik priključi Kremlju.

Nekoliko mjeseci kasnije Putin je izabran za predsjednika. Da bi namjestio nasljednika kojeg je odredio Boris Jeljcin, Surkov mu stvori političku stranku po mjeri, Ujedinjena Rusija, i isporuči mu ideološki arsenal. Jer prije svega, Vladislav Surkov je izumitelj koncepata: vertikala vlasti, prema kojoj je cijela ruska država podvrgnuta svom predsjedniku; suverena demokracija, eufemizam kojim se označava autoritarni sustav u kojem stabilnost države ima prioritet nad slobodom pojedinca; sistemska opozicija, koja se sastoji u tome da se pusti nekoliko stranaka voditi privid političkog aktivizma, pod uvjetom da nadmoć gospodara Kremlja nikad ne bude stavljana pod znak pitanja; ruski svijet, sfera utjecaja Moskve sa elastičnim granicama; ili još duboki narod, sa kojim bi šef države održavao direktnu vezu, blisku svetinji… Postavljeni jedan pored drugog, ovi principi iscrtavaju političku ideologiju koju sam Vladislav Surkov naziva putinizam.

Siva eminencija, tvorac kralja… Jedan drugi izraz, moderniji, savršeno opisuje Vladislava Surkova: politički tehničar, kako u Moskvi označavaju te ljude koji iz Kremlja koriste poluge moći, kontrolu medija ili najmišićavije metode da bi osigurali da se ruski politički život odvija kako treba… oko Putina. Zapravo, njegov odnos sa ruskim predsjednikom je kompleksan. Surkov nikada nije bio dio njegovog prvog kruga – onih koji su pratili njegov uspon i podijelili si zemlju i njena bogatstva. Prije svega, mag Surkov živi kao sluga ruske države, za koju je on koncipirao funkcionalan sustav na čelu sa carem, za kojeg je uvjeren da Rusiji treba.

Njegov politički aktivizam ga nije spriječio da padne u nemilost. 2013. Surkov je razriješen dužnosti jer se usudio javno protivrječiti Vladimiru Putinu, kad je on kritikovao poraz vlade, čiji je bio dio. Ali se brzo vratio. Nekoliko mjeseci kasnije, postavljen je na poziciju specijalnog savjetnika ruskog predsjednika za poslove u bliskom inostranstvu, Abhaziji, Južnoj Osetiji i naročito u Ukrajini. Operacije utjecaja, podrška proruskom kandidatu Viktoru Janukoviču u vrijeme revolucije Majdan 2014… Ruka Surkova je svugdje. Čak je i dio ruske delegacije koja je potpisala Sporazum u Minsku, za kojeg će poslije izjaviti da nikada nije bilo govora da bude primijenjen.

Surkov 2020. napušta vlast drugi put… dobrovoljno, uvjerava, objašnjavajući svoj odlazak “promjenom konteksta”. Onda sebe definira kao heretičkog putinistu. Neki izvori govore o poziciji u vezi sa Ukrajinom, koja je, u ono vrijeme, smatrana pretvrdom. Navodno se izjasnio kao zagovornik aneksije separatističkih oblasti Donbasa i definitivnog prekida za Zapadom. Od tada je Vladislav Surkov nestao sa radara.

Zašto je razgovarao sa nama? Politički testament čovjeka koji kaže da je ispunio 99,9% onoga što je trebao uraditi? Ili želja da se vrati u prvi plan? Na kraju krajeva, šef Kremlja je konačno slijedio njegova uputstva o Ukrajini… Kad smo zatražili razgovor, Vladislav Surkov je dao ovakav odgovor: Prihvatam zbog Sartrea i Malrauxa. Postavio je i dva uvjeta: da pitanja ne budu uvredljiva za Rusiju (sic), i da se intervju obavi pismenim putem. Mi smo mu 19. februara poslali desetak pitanja i onda 27. februara drugi dio.

Šta nas Surkov uči? Prije svega, da su se Zapadnjaci ove dvije decenije pokazali nedovoljno budni i da su krivi za poricanje. “Da su europski lideri čitali tekstove Surkova, ne bi vodili politiku popuštanja prema Putinu svih ovih godina”, komentirao je poslanik Europskog parlamenta Raphaël Glucksmann, koji dobro poznaje lik. Nekoliko opaski zatim.

Širićemo se u svim pravcima

Najprije, Vladislav Surkov ostaje priličito oprezan spram spektakularnog približavanja Donalda Trumpa Vladimiru Putinu. Ako mu se čini evidentno da je ideološki Trump bliži Putinu nego Macronu, on zato ne misli manje da američki predsjednik “ne daje utisak osobe koja si želi napraviti saveznike”. Druga pouka, njegov umjereni entuzijazam povodom “velike alijanse” između Kine i Rusije. Više nego “prijateljstvo bez granica” između Xija i Putina, Surkova prije svega zanima preživljavanje “velike nordijske civilizacije” – SAD-a, Europe i Rusije – koju naziva Globalni sjever. To je za njega smisao povijesti… Na kraju ostaje taj neugasivi bijes na Ukrajinu. Surkov vidi samo jedan izlaz tom ratu: “podjelu te vještačke kvazi-države na njene prirodne segmente”. To znači: jedan dio Rusiji, drugi Bruxellesu… “Obrok divljih zvijeri”, gdje bi Ukrajina bila cinično ponuđena na jelovniku.

“Ima decenija kada se ništa ne dešava, i tjedana kad nastaju decenije”, navodno je rekao Lenjin. Je li to danas slučaj sa Europom?

- Da, posljednjih tjedana su SAD izazvale pravu verbalnu oluju u Europi. Ali za sada, to je samo provokacija, trash talk. Ono što je bitno će se tek dogoditi. Washington izlazi iz stagnacije (referenca na Brežnjevljevu stagnaciju). Ostaje im da prođu kroz perestrojku (rekonstrukcija), glasnost (transparentnost) i novu misao. Sovjetska perestrojka je dovela do raspada istočnog bloka. Da li će se NATO i EU raspasti nakon američke perestrojke? Postavlja se pitanje. Vi ćete odlučiti.

U Ryadu su 18. februara pregovori za Ruse, reklo bi se, dobro počeli. Koji ishod bi se mogao smatrati pobjedom Moskve?

- Vojno ili vojno-diplomatsko uništenje Ukrajine. Podjela te vještačke kvazi-države na njene prirodne segmente. Mogli bi se u putu desiti manevri ili pauze, ali taj cilj će biti ostvaren.

Jesu li ciljevi Rusije u Ukrajini promijenjeni od 24. februara 2024?

- Njeni strateški ciljevi nisu promijenjeni, taktički su se prilagođavali postepeno, kako se primjenjivala strategija.

Rekli ste: “Za Rusiju, permanentna ekspanzija nije jedna od mogućih ideja, to je egzistencijalni uvjet našeg povjesnog postojanja.” Gdje su, po Vama, granice Rusije?

- Izgradio sam službenu ideologiju na temelju koncepta “ruskog svijeta”, što je već postojalo u filozofskim krugovima. Ruski svijet nema granice. Ruski svijet je svugdje gdje se nalazi ruski utjecaj, u jednom ili drugom obliku: kulturnom, informacijskom, vojnom, gospodarskom, ideološkom ili humanitarnom… To znači da je svugdje. Značaj našeg utjecaja jako varira prema regionima, ali nigdje nije nepostojeći. Širićemo se u svim pravcima, onoliko daleko koliko Bog bude htio i koliko budemo imali snage. Važno je da nas ne ponese, i da se ne namjerimo na preveliki zalogaj.

Ta interpretacija ostavlja malo prostora za subjektivnosti narodā. A ako oni ne žele biti dio tog “ruskog svijeta”? Mogu li se narodi priključiti silom? I naročito: zašto?

- Ne vidim u mom prethodnom odgovoru ni sjenu negacije subjektivnosti narodā. Europa je ta koja je ingnorirala subjektivnost ukrajinskog naroda podržavajući dva državna udara u Kyivu. Naprimjer, više od polovine Ukrajinaca govori svakodnevno ruski, na poslu, kao i u familiji. Manje od polovine njih podržava integraciju u Europsku uniju, i još manje ih je željelo u NATO. Protiv volje ukrajinskog naroda, ili u svakom slučaju, protiv volje njegove većine, Zapad pokušava Ukrajinu silom podvrgnuti, a da se ne razumije zašto. I dok mi debatiramo, europsko oružje, a dio je i francuskog, koristi se protiv moje zemlje, da bi bio podržan marionetski režim u Kyivu, koji se ne temelji na većini ukrajinskog naroda, nego na njegovoj antiruskoj i prozapadnoj manjini. To je nastavak zapadnih pokušaja kolonizacije Ukrajine.

Da li je povratak Ukrajine u sferu utjecaja Rusije svjesni cilj ruske vanjske politike od raspada Sovjetskog saveza? Drugim riječima, da li je aneksija, koju Moskva sprovodi, cilj kojem Moskva stremi od 1991?

- To jeste cilj Moskve, ali je to i cilj Kyiva. Na različite načine, u različitim razdobljima, sa više ili manje uspjeha… U Rusiji, kao i u Ukrajini, od raspada SSSR-a, oduvijek je bilo mnogo ljudi koji razmišljaju o približavanju ili o ujedinjenju naših zemalja. Još i danas, ima ih sa obje strane fronta. To je prirodno, mi smo narod jedne iste krvi. Mirna suradnja je bila spriječena sa dva državna udara koje je podržao Zapad u Ukrajini, 2005. i 2014. U oba slučaja, Ukrajinci su bili nelegalno podvrgnuti vlasti agresivne manjine, motivirane legendama politizirane etnografije i fatamorganama europske integracije. Ta manjina je odvukla Ukrajinu u rat.

Zar ne mislite da je rat protiv Rusije, naprotiv, iskovao ukrajinsku naciju i “antiruski” identitet, uključujući i rusofone Ukrajince? I drugim riječima, nije li Rusija stvorila ono čiju je egzistenciju negirala?

- Ukrajina je vještački politički entitet, u kojeg su najmanje tri vrlo različita regiona ugurana silom: Jug i Istok, ruska; Centar rusko-ne ruski (sic); i Zapad, anti-ruski. Nisu se uspijevali složiti i nisu se nikada složili. Rat u Ukrajini će omogućiti razdvojiti Rusa i anti-Rusa, ili da parafraziram Jevanđelje, ovce i kozoroga. Anti-Rus zbog toga neće rasti. Nego će biti ograničen na svoj povijesni teritorij i prestaće se širiti na rusku zemlju. Možda će, jednog dana, Ukrajina biti istinska država, ali isključivo u svojim prirodnim granicama, i dakle vrlo bitno smanjena.

Europljani nisu pozvani na rasprave koje ih se ipak prvenstveno tiču. Šta mislite o tome?

- “Nisu pozvani”, to ne znači nista. Niko nije pozvao ni Amerikance. Oni su se sami pozvali, oni su preuzeli inicijativu. Rusija godinama ponavlja da je spremna na razgovore. Europa je mogla, u bilo kojem trenutku, odgovoriti i angažirati dijalog. Ona to nije uradila. Drugi su uradili. To znači, svi znaju da je trajno uređenje sukoba nemoguće bez učestvovanja EU. Uravnotežena podjela Ukrajine bi morala uključiti jedan dio za Bruxelles.

Izgleda da imate slabo mišljenje o EU, ali često govorite o njoj kao o koherentnom prostoru. Kakav bi oblik politička Europa morala imati, u Vašim očima?

- EU je utemeljena 1992, odmah nakon raspada SSSR-a. Vaša Unija je izgrađena na ruševinama naše. To je malo udarilo u glavu vašim političarima. EU se počela bjesomučno širiti, rekao bih čak neoprezno. Dobila je viška kilograma. 

- Privilegirala je količinu, a ne kvalitet. Rezultat toga je gojazna struktura vladavine, previše kolegijalna, koja proizvodi samo polumjere. U tom kontekstu smo vidjeli generacije europskih političara, čija je specijalnost polumjera. Sada Europa mora odlučiti je li država ili nije. Države članice su delegirale svoju suverenost Europskoj uniji, ali ne u potpunosti: još jedna polumjera! Rezultat, ni EU ni njene članice nisu u potpunosti suverene.

Negdje između

Treba izaći iz tog neizvjesnog između, ili vraćajući se na prethodno stanje isključivo gospodarske zajednice, ili poduzimajući odlučan korak prema suverenoj federaciji. Za jedno, kao i za drugo, potrebna je volja i obilata doza dobre stare autoritarnosti. Mnogi Europljani razmišljaju tako. Europutinisti i eurotrumpisti se međusobno jačaju. Možda će oni revitalizirati Europu. Treba im dati priliku da spase veliku europsku kulturu, kuhinju ruske i američke kulture. Ako ne, da biste dobili ideju o budućnosti Francuske i drugih, dovoljno je da pročitate Soumission (Pokoravanje) Michela Houellebecqa.

“Naša pobjeda (u Ukrajini) će nas promijeniti i promijeniće Zapad. To će biti novi korak prema integraciji Velikog Sjevera”, napisali ste u septembru 2023, na informacionom sajtu Aktualnye Kommentarli. Da li još uvijek vjerujete u taj “Globalni Sjever”, koji bi integrirao Rusiju, Europu i SAD?

- U budućnosti će Zapad biti autoritarniji, a Rusija manje autoritarna. Proporcije slobode i discipline u našim političkim sustavima će konvergirati. To možda neće biti sutra, to će biti po cijenu sukoba i tragedija, ali sigurno je da će SAD, Europa i Rusija postići visok stupanj uzajamnog razumijevanja i suradnje. To je pitanje preživljavanja velike sjeverne civilizacije kojoj pripadaju ruska, europska i američka kultura, u kontekstu skoro nepodnošljivog demografskog pritiska Juga.

Zašto - i kako - bi Rusija postala manje autoritarna? Do sada je sustav evoluirao samo prema sve autoritarnijem…

- Prvi cilj, stabilizacija unutarnje političke situacije Rusije, postignut je u toku 2000-ih godina. Danas smo mi u razdoblju stabilizacije međunarodne pozicije zemlje. Kad taj cilj bude u potpunosti potignut, vidjećemo kako se pojavljuju prvi znakovi progresivnog opuštanja sustava.

Da li bi izbor Donalda Trumpa i narastanje nacionalističkih stranaka u Europi mogli značiti kraj onoga što Vi nazivate “geopolitička samoća” Rusije?

- Geopolitička samoća je konstanta percepcije koju naša nacija ima o sebi. Da pojednostavimo, to je pojam koji kaže da možemo računati samo sami na sebe i da se dakle treba naoružati strpljenjem, kruhom i oružjem. Dolazak Trumpa na vlast tu ništa ne mijenja. Ne radi se o suvremenim međunarodnim odnosima, nego o našoj svijesti i našem nesvjesno nacionalnom.

Koje će mjesto zauzeti Kina – i rusko-kineska alijansa – u projektu “Gobalni Sjever”?

- Temelj geopolitičke doktrine Kine je raznolikost, koegzistencija i suradnja sa različitim civilizacijama. To je model svjetskog poretka vrlo dobro smišljen i vrlo privlačan. Velika kineska civilizacija koegzistiraće i surađivaće sa velikom nordijskom civilizacijom. Alijansa između Kine i Rusije se upisuje u okvir te intercivilizacijske suradnje.

Vi ste izmislili “putinizam”. Da li ga je Trump primijenio na SAD?

- Kad je Trump bio izabran prvi put, brojni vrlo ozbiljni američki mediji objavili su članke koji su uvjeravali da su njihove ekipe koristile moje propagandne metode i izvjesne moje političke ideje. Ja ne znam da li je to istina, poluistina ili post-istina. Predsjednik SAD-a je onda javno izjavio, citiram: “Budućnost ne pripada globalistima nego patriotima”, “Slobodni svijet mora prigrliti svoje nacionalne korijene, koji su nezamjenjivi”, “Ako želite demokraciju, uhvatite se vašeg suvereniteta”. 

 

- To su, u suštini, principi suverene demokracije, kako sam ih ja formulirao početkom 2000-ih i koji su postali koncepcijski temelj putinizma. Koincidencija? Ko zna? Kako god, evidentno je da je ideološki Trump bliži Putinu nego Macronu.

Mislite li, kao mađarski premijer Viktor Orban, da je liberalna demokracija prevaziđena?

- Ja poštivam kulturne posebnosti svih naroda, čak i kad mi izgledaju neprikladne. Ako je liberalna demokracija posebnost političke kulture neke zemlje ili jedne skupine zemalja, to je njihovo najapsolutnije pravo. Jednako tako, ako liberalna demokracija ne odgovara Rusiji, to je naše pravo. Liberalizam i liberalna demokracija nisu prevaziđeni. Ono što im se dešava u ovom trenutku je samo kriza, nisu na samrti. Ali s druge strane, ideja da su oni univerzalni i bitno superiorni nad drugim sustavima je mrtva.

Mogu li SAD Trumpa postati saveznice Rusije?

- Trump mi ne daje utisak osobe koja bi voljela steći saveznike.

Zar sustav “demokracije monarhijskog arhetipa”, kojeg ste Vi izmislili, nije ranjiv, jer zavisi od jednog jedinog čovjeka?

- Ne postoji idealan politički sustav, svaki model ima svoje ranjivosti. Naš model, kao i svi ostali, sadrži rizike koji su mu svojstveni, i kodove autodestrukcije. To je jednostavno najučinkovitiji model za našu zemlju. Uložio sam deset godina na njegovu izgradnju i gledajte: on funkcionira. Nama treba car. Razdoblja bez cara su se uvijek završavala katastrofalno za nas. Multipolarnost je dobra u vanjskoj, ali ne u unutarnjoj politici.

Zašto se, po Vama, razdoblja bez cara uvijek završavaju katastrofalno za Rusiju? Zašto se Rusija ne bi toga mogla proći?

- Mogao bih dati stotine hiljada različitih odgovora na ovo pitanje. Daću vam samo najkraći među njima: ne znam.

Da li je današnja Rusija ona koju ste sanjali 1999?

- Da, 99,9%.

Političkom autoritarizmu ruski sustav je dodao konzervativnu dimenziju, odnosno reakcionarnu ideju-ulogu, uloga crkve, zakoni o netradicionalnoj spolnoj orijentaciji… Je li konzervatizam za Vas instrument koji omogućava mobilizaciju ruskog političkog tijela?

- Sve informacije našeg političkog sustava od 1999. su uvijek temeljenje na konzervativnim idejama i relativno tradicionalističkim. Još u ono vrijeme sam govorio o mentalnoj matrici, o arhetipovima naše nacionalne svijesti, koju je nemoguće zanemariti. Ruski liberali s kraja 1980-ih i sa početka 1990-ih su počinili grešku što su mislili da je Rusija bijela stranica na kojoj bi oni mogli izgraditi sve i bilo šta. Zaboravili su da Rusija postoji hiljadu godina, da su njeni temelji postavljeni davno prije nas i da oni ne definiraju samo naše mogućnosti. Oni diktiraju i ono što za nas nije moguće i postavljaju jasne granice cijeloj budućoj državnoj konstrukciji.

Emocija i strast

Politička oruđa nisu toliko važna kako se to voli misliti. Politika je prije svega domen emocija, strasti, i tek onda oruđa. Ona uvijek dovodi do pitanja vlasti, koja je najstariji aspekt, najmračniji i najiracionalniji, ljudske prirode. Politička oruđa pomažu da se surfa po valovima, ali ih ne prave.

Koji je Vaš odgovor na pitanje ruskog pisca Zamjatina: Da li više vrijedi sreća bez slobode ili sloboda bez sreće?

- Pitanje postavljeno na taj način mi ne ostavlja mogućnost izbora. Jean-Paul Sartre je rekao: “Čovjek je osuđen da bude slobodan.” Osuđen! Dakle, ja biram slobodu, sa ili bez sreće.

 

Kakva sloboda može postojati bez političke slobode?

- Za mene sloboda nema apsolutno ništa političkog. Za mene, redatelj koji se u liberalnoj demokraciji ne usuđuje anagažirati ogromnog glumca, jer je on bio “anuliran” zbog neke klevete, je rob. Za mene, bijelac koji je na koljenima pred crncem, jer je nekada davno neki bijelac učinio nažao nekom crncu, je rob. Za mene, šef poduzeća koji angažira na neko radno odgovorno mjesto osobu, ne zato što je ona najbolja, nego zato što je transrodna, je rob. Ipak, svi ti robovi raspolažu, makar na papiru, svim političkim slobodama.

Kojim se aktivnostima bavite od kako ste otišli iz Kremlja?

- Živim moj privatni život o kojem ne govorim nikada u javnosti.

Da li to znači da je aktivna faza Vaše političke aktivnosti završena?

- Kao što sam rekao, sustav u čijem stvaranju sam učestvovao 99,99% odgovara onome što sam izmislio. Ne znam kako posmatrati tih 0,01 koji ostaje: je li to ležerna varijacija bez značaja u odnosu na plan ili je to ozbiljan zaborav, moja greška? Razmisliću o tome…

(Sa francuskog prevela
Nada Zdravič)