Odvažna, sustvaralačka čitanja - "Oduvijek je postojalo kao praksa slobode"

“Ono što je važno i što ne bi smjelo biti zamjenjivo jest povezanost između mene i čitatelja. Ne znam točno kako smo i na koji način povezani, ali imam dojam da se to događa na nekom dalekom i mračnom mjestu na kojem je moje i njihovo korijenje isprepleteno. Budući da je to mjesto jako udaljeno, nije ga moguće istražiti. Ali, pomoću mašte kojom se pripovijeda možemo osjetiti tu vezu. To je živ osjećaj koji povremeno nestaje i ponovno se javlja.” Tako u knjizi “Profesija romanopisac” veliki japanski romansijer Haruki Murakami (Kyoto, 1949) ocrtava tu začudnu vezu između sebe-pisca i onoga kome piše-čitatelja.

Praksa slobode

I dodaje: “Neki knjigu pozajmljuju na čitanje bliskim prijateljima, a potom s njima razmjenjuju mišljenja i dojmove. Tako na razne načine prodiru u samu srž priče, i usput usuglašavaju osjećaje prema pojedinim likovima. To su mi osobno rekli brojni čitatelji. I svaki put sam osjetio duboku zahvalnost. Jer to su za pisca doista idealni čitatelji.”

No, da bi se moglo uopće govoriti o toj vezi pisca i čitatelja, nužno je zaista i čitati - a kako čitamo, kakve su metode i uvjeti čitanja, kakve sve vrste čitanja postoje i što je u njihovoj osnovi obrazlaže u novoj, popularnoznanstvenoj knjizi “Pohvala odriješenim rukama – odvažna čitanja i kritičke pedagogije” (Ljevak, 2024) doktorica književnosti i teatrologije, kazališna kritičarka i sama spisateljica Nataša Govedić.

“Prema mojem mišljenju, kritičar definitivno nije isposnik, redovnik, mučenik. Jednako kao i umjetnik, kritičar vježba slobodu govora... Djelo koje danas čitamo jednim analitičkim instrumentarijem i senzibilitetom, sutra može biti pročitano na sasvim drugačiji način (da ne govorimo o tome da veliki dio umjetničkih djela stalno prelazi u stanje nevidljivosti, nečujnosti i nečitanosti)...” Citat je to iz knjige “Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika” iste autorice objavljene prije dvije godine, a da bi se umjetničko djelo, ovdje konkretno knjiga, izbavilo iz te “nečujnosti i nečitanosti” Nataša Govedić poučava nas u novoj knjizi tiskanoj u nakladi Ljevak u siječnju ove godine.

“Ova knjiga posebno je posvećena srednjoškolskom periodu učenja i nastaje zbog toga što mi se čini da je srednjoškolska populacija najvitalniji dio svakog društva, ali ujedno i najpodvrgnutiji različitim oblicima promašene edukacijske kontrole...” naglašava već u prvom poglavlju autorica, ujedno i voditeljica brojnih radionica, odnosno aktivistica stvaralačkog, spoznajnog i kritičkog čitanja. Dakle, kako sama ističe, kao osoba koju zanimaju samo “odvažna, sustvaralačka čitanja”.

Jer, naglašava, “čitanje je oduvijek postojalo kao praksa slobode”. Zadržimo se još na trenutak na praksi koja vlada u školama, osobito kada je riječ o odnosu učenik/nastavnik - autorica je i tu neumoljiva zagovornica radikalne promjene: “U ovoj se knjizi krećemo u anticiničnom smjeru. Ne želimo razmišljati u kategorijama učenika nasuprot učenjaka (konkretno diplomiranih nastavnika), odnosno uvodimo kategoriju koja im je zajednička: status učača. Učače vidim kao množinu svih osoba koje u čitateljskom procesu žele saznavati i otkrivati, raspravljati i imaginirati, imati mogućnost da se izraze, pa čak i nadopišu postojeći kurikulum, a ne samo da ga poslušno slijede...”

I taj uvod u knjigu, odnosno njeno prvo poglavlje zaključuje konstatacijom: “Za učače pedagogija je vrsta umjetnosti, a umjetnost se nikada ne može standardizirati. Ona nije “protokol”. Nego mijena.”

Kakva sve čitanja postoje, kako ih sistematizira Nataša Govedić? Navodim samo neka: aktivističko čitanje, hedonističko, intimno, filozofsko, retoričko, dramsko, političko, putopisno, špijunsko, prevodilačko, pripadničko, ali i čitanje kao mudrost grupe ili čitanje knjiga oko kojih se diže prašina! Recimo, svako učenje iz teksta zapravo je istovremeno i špijunsko čitanje, jer kad god učimo, mi zapravo sami sebi generiramo ili stvaramo svoje znanje - i to na osnovu “špijuniranja” ili prikupljanja podataka samostalnim njuškanjem na terenu.

I poentira: učenje je uvijek kritičko čitanje i predlaže - špijunsko čitanje trebalo bi postati zasebni školski sat sve od prvog razreda osnovne škole do posljednjeg razreda srednje škole i trebalo bi ga tretirati kao paralelno umjetničku i znanstvenu nastavu, oko koje i nastavnici dobivaju dodatnu edukaciju! Opširne eksplikacije i razrade prate svaku od spomenutih vrsta čitanja, u odjeljku Dramsko čitanje prva rečenica glasi: svaka knjiga može imati dramsko čitanje.

Znači, može biti pročitana naglas, dramatizirana kao dramska situacija, kao plesna situacija, kao izvedbeni esej, kroz niz fotografija, kroz različite filmske žanrove, kao filozofski tekst ili pak dramatizirana kao autobiografski učenički odgovor na tekst. Autorica pritom upozorava da se dramsko čitanje nikada ne mora finalizirati u dovršenu predstavu, već se može tretirati kao niz otvorenih proba ili radionica koje ostaju gostoljubive prema novim razradama i razmišljanjima.

Grad kazališta

I pritom navodi misao kultnog velikana kazališne umjetnosti, Eugenia Barbe, o “otvorenom gradu teatra”: “Svaka generacija ulazi u kazalište na isti način na koji ulazimo u grad koji je netko prije nas izgradio: grad ima svoje kvartove, predgrađa, šetalačke predjele i jednosmjerne ulice, regulaciju prometa, zone u kojima se smijete i ne smijete parkirati, zgrade, spomenike i parkove… Grad kazališta ima svoju materijalnu kulturu, gustu mrežu operativnih, ekonomskih i tehničkih putova. Ti putovi određuju kako će novopridošlice naseliti grad, ravnodušno ili strastveno, s osjećajem isključenosti, tihog života na gradskim rubovima, suradnički, pobunjenički, popravljajući situaciju koju su zatekli ili odbijajući popravke i zahtijevajući da se sve sruši i iznova izgradi...”

Tako možemo čitati dramski svaku knjigu, odnosno slobodno odabrati bilo koji način čitanja svake knjige. U završnom, 28. poglavlju knjige “Pohvala odriješenim rukama - odvažna čitanja i kritičke pedagogije” Nataša Govedić napominje: “I dalje nitko neće znati što je čitanje, kao što nitko ne zna ni što je mišljenje ili što je osjećanje. Ali to neće nimalo smetati da u stalnoj evoluciji prenosivih znakova pronađemo svoja najintimnija, baš kao i najsocijalnija uporišta. Svoju pokretačku silu.”

A Murakami, govoreći o onima koji stvaraju te svjetove u koje ulazimo i koje treba otključati i istražiti, zapisuje: “Postoje i pisci koji inspiraciju ne nalaze u teškim i mučnim pričama, nego u vlastitoj mašti, i njima je vjerojatno lakše. Takvi se koriste događajima koji su im se osobno dogodili - ljudima koje sreću u svakodnevnom životu, okruženju koje svakoga dana vide i ulicama kojima prolaze - takvima je dovoljni da upotrijebe maštu i stvore vlastitu priču...”