Odlučna sedmica
Richard Holbrooke (1941-2010), glavni pregovarač u Daytonu, i Christopher Hill, njegov zamjenik, u svojim memoarima iznose oprečne pa i dijametralne detalje o najvažnijem danu za budućnost Bosne i Hercegovine.
Dan kada je u rezidenciji SAD-a u Parizu nacrtana konačna i vrlo precizna mapa “nove države”.
To je bio ponedjeljak, 28. august 1995. godine.
U salonu svih salona
Memoari Christophera Hilla, aktuelnog ambasadora SAD-a u Beogradu, “Diplomat na zadatku” (2014, New York) došli su 15 godina poslije svjedočenja Holbrookea “Završiti rat” (1999, Sarajevo, Šahinpašić) koje je naša, ali i američka javnost slavila kao “fascinantno kazivanje iz prve ruke”.
Međutim, kod nas skoro nepoznati memoari Christophera Hilla iznose na svjetlo dana niz novih i bitnih detalja o mapi “nove Bosne” koje je Holbrooke ili svjesno izostavio ili prešutio.
Ova napetost memoarske građe dva autentična svjedoka, šefa i njegova zamjenika, i predominacija Holbrookeove slike događaja, govori kako je decenijama kasnije preovladala površna i netačna historijska verzija o stvarnim akterima i zagovornicima podjele zemlje, te kako je na pogrešnim činjenicama zasnivano vjerovanje u budućnost jednog “mirovnog rješenja” nastalog na “prisilnom porazu” jedne zemlje i njenih snova o pobjedi nad nacional-fašizmom.
Nisu samo u memoarima ova dva ključna svjedoka, Holbrookea i Hilla, ispisane dvije istine historijskih događaja i stvorene dvije različite slike stvarnosti, nego je pala i teška sjena na moralni karakter Holbrookeove diplomatije koja se vodila sa motom odbrane američkih ideala u očuvanju jedne multikulturne zemlje.
***
Ambasador C. Hill, bez mnogo prethodnih napomena, uvodi nas u samo središte događaja od 28. augusta 1995.
“Dick je pretvorio rezidenciju ambasadorice Pamele Harriman u salon svih salona, uspostavljajući sudnicu u više soba sa različitim personalom. Ambasadorkin umjetnički salon preobražen je u sobu za crtanje mapa... General Wesley Clark, okružen sa nekoliko mlađih pomoćnika, raširio je ogromnu mapu Bosne, ‘u njenoj stvarnoj veličini’ šalio sam se sa Bobom Owenom, dok smo šetali njenim krajevima sa predsjednikom Izetbegovićem i njegovim ministrom Šaćirbejom.”
Međutim, Holbrooke u svojim memoarima uopšte ne spominje ovaj važan događaj od 28. augusta 1995. i svrhu zbog koje je “raširena mapa Bosne”.
On izostavlja pomenuti taj ključni detalj kada u “sobi za crtanje” američki pravnik i ekspert za crtanje mapa Robert Owen u rezidenciji američke ambasadorice, u strogoj tajnosti, samo 200 metara od Jelisejske palate, crta mapu “nove Bosne”, o čemu je C. Hill napisao sljedeće: “Robert Owen, bliski prijatelj sekretara Christophera... kojeg Holbrooke lično nije izabrao kao člana svog tima, donio je među nas vrlo senzibilan i vrlo izražen stil za crtanje kojim će posve moguće sačiniti kasniju osnovu za cijeli Dejtonski mirovni sporazum...”
“Ovo je kao da pišeš testament, komentirao je Bob misleći na brojne zahtjeve iz mirovnih dokumenta koji su tražili apsolutnu jasnoću i preciznost.”
U kasnijem tekstu čitamo kako Hill piše o posve ushićenoj reakciji Holbrookea u trenucima kada američki pravnik Owen, laganim i preciznim potezima olovke, dijeli zemlju na dvije polovine ne misleći da time oblikuje sudbinu miliona njenih građana, ali i samu budućnost Europe, te novu ulogu Amerike u takvoj Europi.
“To je briljantno, Bob!”
“Dick, to nije briljantno i to nema nikakve veze sa briljantnim. To nije čak ni blizu da bude briljantno. Ustvari, Dick, to su prilično osnovne stvari...”
“Bob je zadržavao Holbrookea da koristi ovu riječ ‘briljantno’ u narednih dvadeset minuta, na što smo svi ovdje prisutni bili jako zahvalni. Bob nije tako lako pao na njegov šarm kao što je ostatak nas postao žrtva njegova šarma. To je bila ta Holbrookeova osobina prisiljavanja zbog koje čovjek popušta pred njegovom nadmoćnom pojavom...”
***
Holbrooke je, dakle, posve sračunato izostavio ovaj događaj o novoj mapi Bosne.
Nije pomenuo američke aktere. Nije pomenuo činjenicu da je bio prisutan cijeli njegov tim. Kao što nije pomenuo ni vlastitu reakciju ushićenja, ne iznosi vlastiti sud ili komentar. I poslije svega piše memoare da bi proizveo drugačiju sliku od toga što se stvarno dešavalo i što su bili planovi njegova tima o budućnosti zemlje za koju su trebali pronaći rješenja u okončanju rata.
Istini za volju, Holbrooke u svom tekstu pominje “mapu Bosne”.
Ali, za taj detalj kaže da se desio 29. augusta 1995. godine, poslije večere u rezidenciji Pamele Harriman.
Evo, što je o tome napisao:
“Kada je Bernard Lévy (BHL) otišao, Clark je na podu rezidencije Harriman rasprostro ogromne mape Bosne ispod Van Gogha i Picassa... Izetbegović je besciljno tumarao preko mapa, pokušavajući da se orijentiše, dok su Clarkovi saradnici nastojali držati poravnane krajeve ove mape. Sam pogled na mape, kako je to rekao Jim Pardew, ‘energizirao’ je Bosance u duboko emotivno stanje...”
To je scena bez presedana!
Nestvarno!
Pričom o “mapi na podu” Holbrooke je stvorio sliku “poražene zemlje” i “Izetbegovićem koji tumara” stvara sliku “pobijeđenog predsjednika”.
No, svjedočanstva Alije Izetbegovića zabilježena u knjizi “Sjećanja, govori, pisma, intervjui” (1996, Šahinpašić, Sarajevo) govore bitno drugačije.
Te večeri, 29. augusta Alija Izetbegović sa Krešimirom Zubakom i Mirom Lazovićem nalazi se zapravo u francuskom Institutu za međunarodne odnose (IFRI) i vodi razgovor sa Jeanom Barriom, kojem prisustvuje veliki broj francuskih intelektualaca, a ne tumara “besciljno po mapi Bosne rasprostrtoj na podu...”, kako tvrdi Holbrooke.
Duboko pogođen, skoro očajan, poslije drugog masakra civila na pijaci Markale, Izetbegović se obraća okupljenim francuskim intelektualcima na Međunarodnom institutu (IFRI) ovim riječima:
“Naša delegacija je došla u Pariz u mirovnu misiju... Došli smo u Pariz očekujući brzu reakciju međunarodne zajednice jučer ili danas. Danas smo čitav dan čekali taj odgovor, ali on nije stigao. Svijet misli da nam može vezati ruke i da ništa ne radi.”
***
Sve što je Holbrooke napisao u svojim Memoarima o 28. augustu 1995. godine, sažeto je u ovom njegovom pasusu.
“U toku 28. augusta dva puta sam se sastao sa Izetbegovićem i Šaćirbeyom. Trebalo je da znam šta Bosanci žele. Trebalo je da znam šta Izetbegović i njegova Vlada žele. Ovo se pokazalo daleko teže nego što smo očekivali i počela je debata koja će se nastaviti godinama, debata koja je udarala u samo srce stvari - oblik poslijeratne BiH i da li će to biti jedna zemlja, dvije ili tri...”
Cristopher Hill, međutim, na nekoliko mjesta kaže kako je bosanskohercegovačka delegacija imala jasan plan.
“Izetbegović se nerado slagao sa dva entiteta... stavljao je primjedbu na ime republika jer je to impliciralo suverenitet ili u najmanju ruku mogućnost da će bosanski Srbi jednog dana to i postići.”
Iako je Hill tek malo prostora posvetio bliskom portretiranju Izetbegovića, on je u memoarima iznio mnogo više nepoznatih detalja kako o Tuđmanu tako i o Miloševiću, ali i Karadžiću i Mladiću sa kojima se Holbrooke “preko volje”, tokom pregovora kod Miloševića - “morao rukovati”.
Ovaj Hillov ulazak iza velike diplomatske scene, razotkrivanje važnih detalja, dao je posebnu draž u čitanju njegovih memoara.
Međutim, Holbrooke je dao drugačiju političku interpretaciju svemu što se dešavalo u ovoj, kako on sam kaže, “odlučnoj sedmici za BiH”.
Holbrooke je napisao kako su “mnogi na Zapadu vjerovali” kako je najbolji kurs za uspješan ishod pregovora bilo “pregovaranje o podjeli Bosne”, a kako je on Izetbegovića suočio sa izborom “želite li jedinstvenu bosansku državu sa slabom centralnom vladom ili sa čvrstom kontrolom nad jednim mnogo manjim njenim dijelom”.
***
No, ova dva dana augusta (28/29) 1995. godine u Parizu bila su od posebnog značaja za sudbinu BiH.
Izetbegović je sa četvoročlanom delegacijom doputovao u Pariz po službenom pozivu francuskog predsjednika Chiraca sa kojim se susreo u Jelisejskoj palati u utorak, 29. augusta 1995, a dan prije, 28. augusta 1995, posjetio je, kako tvrdi ambasador Hill, rezidenciju Pamele Harriman, gdje se okupila cjelokupna američka diplomatska svita kada su davali konačan izgled novoj mapi Bosne i Hercegovine.
Zanimljivo je, ali i intrigantno zašto Izetbegović u svojim “Sjećanjima...” ne pominje ovu posjetu ambasadi, te zašto propušta pomenuti večeru u rezidenciji američke ambasadorice Pamele Harriman, kao i kasniji susret i razgovor sa ovom ključnom diplomatskom figurom o kojem su svjedočili prisutni: Holbrooke i Bernard Lévy.
Uloga i značaj ove zvijezde američkih demokrata Pamele Harriman, ranije Churchillove snahe i kreatora Clintonove pobjedničke kampanje, koju je finansirala sa 10 miliona dolara iz ostavštine bivšeg muža Averella Harrimana, u našoj javnosti tako je ostala potpuno nepoznata i neistražena iako brojni i relevantni izvori iznose dokaze o njenoj važnoj ulozi u “formiranju nove Europe i rješavanju krize na Balkanu”, “proširenju NATO-a do granica Rusije”, kao i “jačanju savezništva SAD-a sa Europom preko uloge i uticaja Francuske”.
***
Kako je uopšte došlo do ovog potpuno “neuobičajenog” diplomatskog protokola koji se odigravao pod okriljem službene Izetbegovićeve posjete predsjedniku Chiracu, kao i večere koju je tom prigodom pripremila američka ambasadorica Harriman u svojoj rezidenciji, Holbrooke je u memoarima dao više detalja:
“Na prvi dan najodlučnije sedmice za Bosnu i Hercegovinu, 23. 8. 1995. godine, nazvao nas je Jacques Blot, zamjenik generalnog sekretara u francuskom Ministarstvu vanjskih poslova, i obavijestio da će Izetbegović posjetiti Pariz i sugerisao da se i mi susretnemo sa Izetbegovićem... Složio sam se sa Blotovom sugestijom...” (“Završiti rat”, str. 88)
Dolazak Izetbegovića u Pariz, prema svjedočenju C. Hilla, bila je izvanredna prilika za Holbrookea da “ojača svoje poljuljane diplomatske veze sa Pamelom Hariman”, “majkom Churchillovog unuka”, “ljubavnicom mnogih ljudi od vlasti i moći”, koju je Holbrooke nazivao “briljantnom i pronicljivom”.
“Naš dolazak u Pariz došao je u trenutku kada je američka misija osjećala strašnu iscrpljenost i zasićenje poslije pogibije trojice članova našeg tima na Igmanu sedam dana ranije”, piše Hill u memoarima i pomalo frustriran nastavlja:
“Ovaj dolazak u Pariz imao je malo šta sa misijom, osim što je služio Holbrookeu da ojača svoje veze sa ljudima kao što je Pamela Hariman... On je bio efikasan u mnogim stvarima, ali toliko neuzvraćenog laskanja nekome čije je odobravanje očajnički tražio, nije bila jedna od tih njegovih efikasnih stvari.”
***
No, pogledajmo sada što je o tom neobičnom “diplomatskom protokolu” zapisao drugi, važan sudionik mnogih ključnih dana za Bosnu i Hercegovinu, francuski filozof i književnik Bernard Henry Lévy (BHL), u svom dnevniku “Ljiljan i pepeo” (Svjetlost, 2004. godine).
“Za sada može se lijepo kazati: ta pomisao o jednom stranom predsjedniku, koga je službeno pozvala Francuska, a koji se sprema da ga sutra dva puta primi njemu jednaki zemlje domaćina, i koji noć prije provodi u ambasadi SAD-a, dakle na američkoj teritoriji, ima, bez obzira na to kakvi su razlozi, nešto istovremeno i nestvarno i strašno...”
To je bio BHL, koji možda nije ni slutio kako su se u ovom slučaju pomiješale francuske i američke diplomatske karte i kako su sve američke inicijative o Bosni u dobroj mjeri bile koordinirane sa francuskom diplomatijom.
BHL, kao jedini prisutni Francuz na večeri u rezidenciji Pamele Harriman “kojeg je doveo njegov prijatelj Šaćirbey”, kako se kasnije žalio Holbrooke, također je izrazio svoje divljenje za Pamelu Harriman kao “nasmijanu inteligenciju” koja ima tu vještinu “da se pravi da ništa ne zna da bi vas prisilila da govorite i da vas tako otkrije”.
Zajednički posao
Osim toga, BHL na stranicama dnevnika “Ljiljan i pepeo” upoznaje nas sa mnogo nepoznatih detalja izostavljenih u američkoj memoarskoj literaturi.
BHL neće samo prenijeti napetu atmosferu te kritične večeri u rezidenciji Pamele Harriman nego će otkriti što su stvarno mislili neki, Holbrookeu najbliži saradnici, kao npr. što je o očuvanju cjelovitosti Bosne i Hercegovine mislio general Wesley Clark, koji je neskriveno “podržavao podjelu zemlje...”
***
Tako je 28. 8. 1995. sa ovim “nestvarnim i strašnim” skandalom u Parizu započela avantura nove države.
Nastavljena je sa različitim memoarima šefa i njegova zamjenika.
Holbrooke je u svojim memoarima propustio napisati ključne detalje o “novoj mapi Bosne” koja je konačno utvrđena pod velom stroge tajne u američkoj rezidenciji u Parizu i tako je stvorio pogrešnu i netačnu historijsku sliku o pravim osnovama Dejtonskog sporazuma.
Memoari Christophera Hilla, njegova zamjenika, ali i BHL-a, ukazali su, međutim, na neistraženu ulogu i značaj Pamele Harriman u kreiranju “nove mape Bosne”, kao američke ključne veze sa Europom, Clintonove najbliže ambasadorice sa kojom je Holbrooke uspio poslije “poljuljanih” odnosa prvi put nakon dugo vremena uraditi “zajednički dobar posao”.
