Odabranim pare, državi manjak uglja: U rudarenje se kreće i bez dozvola
“Drvo-export” SNSD-ovca Srđana Klječanina Rufija u rudarenje u Bistrici krenuo je bez dozvole, a mještani su izašli na proteste
U Bosni i Hercegovini rudarilo se gotovo oduvijek. No, posljednjih godina renesansa rudarskih projekata preplavila je našu zemlju. Rudari se na Majevici, Loparama, Ozrenu, u općini Jezero, u Varešu, Olovu, Čajniču, Prijedoru, Sanskom Mostu... Širom zemlje traže se potencijalna nalazišta litijuma, cinka, bakra, hroma i drugih ruda. Udruženje Eko akcija nedavno je predstavilo istraživanje o opasnostima nekontroliranog rudarenja. Upozorili su i da se postupci odobravanja rudarenja u našoj zemlji odvijaju iza zatvorenih vrata.
Nespremnost domaćina
Anes Podić, predsjednik Udruženja Eko akcija, za naš list ističe da ih je poplava novih rudarskih projekata motivisala da krenu u istraživanje koje ih je dovelo do zaključka da nema rudarenja koje nije potencijalno izuzetno štetno po okoliš, te da smo kao država potpuno nespremni za ovakve projekte. Pod kojim uslovima i kome se dodjeljuju koncesije za rudarenja i rudnike, za javnost je gotovo nepoznanica.
Tako je, na primjer, kompanija Drvo-export iz Teslića, koja od februara 2024. kopa na lokalitetu Bukova kosa u selu Veliko Palančište kod Prijedora, tek nakon šest mjeseci dobila desetogodišnju koncesiju za eksploataciju. Inače, iza ove kompanije stoji SNSD-ov odbornik u Tesliću Srđan Klječanin Rufi. Drvo-export krenuo je u rudarenje bez dozvola i na lokalitetu Bistrica. Vlada RS-a “uspjela” je prošle godine Klječaninu prodati i državno zemljište na Jahorini. Mještani se bune, izlaze na ulice, no na kraju ostaju sa zagađenom vodom i upropaštenim zemljištem.
U međuvremenu, Kanton 10 Prijedlogom zakona o koncesijama, prema tvrdnjama Istina media portala, “razvlašćuje jedinice lokalne samouprave, a poluge upravljanja koncesijama ostavlja direktno u rukama Vlade i ministra privrede ovog kantona”. Naglašava se da, ukoliko se ovakav zakon usvoji, javnost i dalje neće znati ko su investitori, budući da će kontrolu nad takvom informacijom i dalje imati jedino ministar. Javna rasprava zakazana je za 16. oktobar.
- Nažalost, naši zakoni o koncesijama su tako napravljeni da daju široku autonomiju institucijama koje implementiraju cijeli proces i to završi sa pogubnim posljedicama po društvo. Jedan od primjera je ono što se desilo u RS-u sa koncesijama datim za eksploataciju uglja i gradnju termoelektrane Ugljevik. Sada su potrebne stotine miliona da bi se to vratilo u društveno vlasništvo, jer termoelektrana više nema uglja, sve je dato privatniku, a društvene zalihe koje su bile u državnom vlasništvu su pri izmaku, upozorava Podić.
Podsjeća i na slučaj Viaduct i gubitak miliona zbog nepromišljenog potpisivanja ugovora o koncesiji. Naglašava da tu, nažalost, nije kraj.
- BiH je izložena strašnom riziku, jer smo istovremeno i potpisnici Energy Charter Treaty, koji se pokazao izuzetno štetan za zemlje koje su puno bolje organizovane i puno manje izložene korupciji od naše, kaže Podić.
Kod Lopara se traga za litijumom
Kada je riječ o inspekcijama i nadležnim organima, ističe da i tu na djelu imamo spregu privatnog interesa i vlasti.
- Sva ova tučnjava koja se dešava uoči izbora između naših političkih stranaka se svodi na to ko će upasti u ulogu posrednika između onih koji imaju novac i rasprodaje naših prirodnih i društvenih resursa. Scenarij je uvijek isti - dolaze u poziciju da sklapaju ugovore, daju dozvole, prave regulacione planove - i sve se svodi na to da je uloga posrednika izuzetno dragocjena onima koji je dobiju, ističe Podić.
Objašnjava da inspekcije nemaju nadležnosti oko samih koncesionih ugovora. Ali, imaju nadležnost tokom izrade projekata i procjena o mogućoj štetnosti po okoliš. I tu se, naglašava, pokazalo da inspekcijski aparat praktično ne postoji.
- Sve institucije koje bi trebale da štite naše ljude i okoliš postoje samo zato da bi se ti tzv. investitori pokrili papirima, kategoričan je naš sagovornik.
Objašnjavajući pitanje ugovora, Podić kaže da su oni napravljeni tako da ako ih sklopi ministarstvo, samo ono ih može i raskinuti. Javnost ne može utjecati na ishod. U slučajevima kada oni kojima je izdata koncesija ne poštuju ono što je navedeno u ugovoru, taj ugovor mogu raskinuti samo oni koji su ga sklopili.
- Drugi problem koji imamo sa koncesijama je zaista sramotan iznos koncesionalnih naknada. Za primjer ću navesti Demokratsku Republiku Kongo, koja ima zaista ogromna rudna bogatstva i koju razdire strašni građanski rat koji traje gotovo 30 godina. Milioni ljudi su izgubili živote. Međutim, i u takvom stanju, Kongo ima udio od 20 procenata u svim rudarskim projektima. A kod nas je potpuno drugačije. Ako uzmemo za primjer Vareš, koncesionalna naknada iznosi 3,9 KM po toni rude, što je u prošloj godini iznosilo tek nešto oko jedan procenat od ukupne zarade kompanije. Ove godine je taj rudnik prodan za više od dvije milijarde KM, a u cijeloj toj transakciji BiH je zaradila nulu, zaključuje Podić.
Damjan Ožegović iz TIBiH ističe da u BiH postoje različiti zakoni o koncesijama.
- Komisija za koncesije BiH ima najmanja ovlaštenja budući da ne postoji prirodno dobro koje trenutno može dati pod koncesije. Mogla bi dati koncesije iz oblasti transporta, međutim, to je - iz nama nepoznatog razloga - spušteno na niže, odnosno entitetske nivoe. Kada su u pitanju zakoni o koncesijama na entitetskom nivou, Komisija za koncesije RS-a radi veliki posao, dok zakon na nivou Federacije BiH ne daje Komisiji velika ovlaštenja budući da je većina prirodnih dobara data na raspolaganje kantonima. Kantoni, s druge strane, imaju različite zakone, objašnjava naš sagovornik.
Ističe da, zbog neusaglašenog zakonskog okvira na svim administrativnim nivoima u BiH, načini na koje se koncesije daju, kako se prate, u čijoj su nadležnosti, različito su određeni.
- To možda čak i odvraća investitore, a sa druge strane organizacijama civilnog društva i novinarima koji prate koncesije predstavlja otežavajuću okolnost. Vrlo je teško ispratiti koja je korist od koncesija, naglašava Ožegović.
Na Ozrenu i u općini Petrovo vršena su geološka istraživanja još prije nekoliko godina
Podvlači da, kada su u pitanju lokalne zajednice u BiH, one su uveliko razvlašćene i nemaju gotovo nikakav utjecaj na davanje koncesija koje se nalaze na njihovoj teritoriji.
- Kada su u pitanju veliki infrastrukturni projekti ili davanje rudnika pod koncesije, lokalne zajednice se tu vrlo malo pitaju. Prema određenim zakonima, njihovo mišljenje ili nije bitno ili nije obavezujuće, upozorava Ožegović.
Smatra da je prvi problem do kojeg se dolazi taj što mi uopće nemamo strategiju davanja koncesija, odnosno zakonom obavezne dokumente o politici dodjele koncesija.
Sve smo dali
- Većina koncesija se kod nas ne daje kroz javne pozive, već samo inicijativnom ponudom. To znači da investitori sami, poznajući stanje na terenu, traže od vlasti neko određeno dobro koje im se na kraju i daje na eksploataciju. Budući da smo u principu već sve dali kroz privatizaciju, kroz javne nabavke, ostala su još samo javna dobra, javni prirodni resursi, naglašava Ožegović.
Drvo-export se namjerio na Bukovu kosu
Kaže da se pitaju viši nivoi vlasti koji kroz dogovor sa određenim investitorima upravo njima i pogoduju.
- Društvo nema nikakvog načina da interveniše u postupke dodjele koncesija, pogotovo kada se potpiše ugovor. Ugovor je obligacioni, njega potpisuju dvije strane, a zainteresovana javnost nema mogućnosti intervencije koje bi imala u slučaju kada bi ugovori imali karakter upravnih, kao što je to slučaj u Hrvatskoj ili u drugim državama EU, napominje Ožegović.
Zaključuje da, ukoliko bi se promijenio karakter ugovora, to bi značilo da se mogu preispitivati koncesioni odnosi koji su najčešće plod dogovora, a ne javnih konkursa, odnosno kontrole davanja javnih dobara od javnih organa.
Dnevnik O kanala u cijelosti pogledajte u nastavku:
