Od divljaštva do meinstrima: Izložba „Moja koža – kultura tetoviranja“
/ NINA KOYDL
Etnografski muzej u Zagrebu predstavlja izložbu “Moja koža – kultura tetoviranja”. Priča o dalekoj prošlosti koja je i danas aktualna. Miks urbanog ritma i povijesne atmosferičnosti.
Zbog svega spomenutog ovaj specijalizirani Muzej je sada pun posjetitelja i u fokusu lokalnih medija. Atraktivan, aktualan i edukativan izložbeni postav dostupan je do 3. svibnja.
Tattoo zajednica
Povijest kaže da riječ tetovaža dolazi od samoanskog ta tatau, što znači “ispravno udariti”. Ljudsko tijelo ukrašava se pomoću pigmenta boje pod kožu, pomoću trna, igle ili specijalnog nazubljenog čekića. Tetoviranje je kroz povijest razvijeno u Africi, Kini, Indiji, Indoneziji, Australiji, Polineziji. Posebnu vještinu i ekspresivnost će dosegnuti na Novom Zelandu. Prema antičkim izvorima, rašireno je i u Europi.
Vrši se u okviru kultnih i magijskih obreda poput zaštite od bolesti, nesreće ili uroka. Tetovaže služe kao ukras, oznaka plemenske pripadnosti ili ranga. Tetoviranje kroz povijest doslovno i privlači i odbija. Predrasude, zabrane, ali i divljenje su konstanta. Povijest fenomena tetoviranja je puna dramatike i dramatičnih obrata. To je intenzivan put od tzv. divljaštva do tzv. mainstreama.
Aktualna izložba u zagrebačkom Etnografskom muzeju je čista ekskluziva. Spoj emocije i preciznosti. To je prvi ikad priređen muzejski show o ovoj složenoj temi u nekoj domaćoj muzejskoj instituciji. Autorica koncepta Tea Rittig je pod stalnom opsadom novinara. Tetoviranje ima tisućljetnu povijest, nema kulture i civilizacije koja ne poznaje praksu tetoviranja, ljudi obilježavaju svoju kožu iz raznih razloga i na razne načine, konstatacija je muzejske savjetnice Rittig koja se najčešće citira.
Gđa Tea je ujedno i prva domaća muzealka koja je temeljito istražila pojavu tetoviranja iz raznih aspekata. Govori samo za čitatelje Oslobođenja. Pitanje za ulet: kako kao muzejska stručnjakinja danas gleda na fenomen tetovaža, je li riječ o slobodi ili modi, ili...? Kaže da je krenula raditi izložbu kad je shvatila da su gotovo svi oko nje, osim nje same, tetovirani. “I s pretpostavkom da je tetoviranje gotovo postalo mainstream. E, sad, što to znači mainstream? Tu je bilo i nečega vezano uz predrasude. I ja sam sama imala neke predrasude prema tetoviranim osobama. Kao etnolog i kulturni antropolog znam da je fenomen tetoviranja velika tema i da tetoviranje ne možemo tumačiti samo kao trend i trenutnu popularnost koja se dogodila zapravo preko noći”, objašnjava.
Gđa Tea je u sklopu svog koncepta izložbe omogućila i dosad neviđeno: prvo predstavljanje domaće tattoo zajednice u jednom hrvatskom muzeju. Ljudi koji se profesionalno bave tetovažom tako su i službeno ušli u muzejski postav, pri čemu imaju šansu govoriti o svemu što ima veze s tetoviranjem. Možda kad vas neka tema zaokupi potpuno, onda gledate drugačije na nju, kaže kustosica. “Ali i shvatite da ono što sam ja primjetila, da su sve te tetovaže sve vidljivije. Onog trena kad sam se na ulici prestala okretati za nekim jer ima tetovažu, nego sam počela gledati kakvu tetovažu ima, onda sam shvatila da moram raditi izložbu. Namjera mi je bila – zato sam izložbu i nazvala ‘Moja koža’ - jer sam htjela da upravo oni koji se bave tetoviranjem i oni koji se tetoviraju iz svoje kože pričaju o tome i komentiraju teme koje sam u sklopu izložbe pokazala”, ističe.
Ova svjedočanstva tattoo profića su izrazito zanimljiva. Pogotovo za one neupućene u tajne tetoviranja. Koji su motivi danas najomiljeniji? Zagrebački tattoo maheri nabrajaju, od inicijala i horoskopskih znakova do portreta bližnjih i kućnih ljubimaca, sve do datuma rođenja djeteta. Slijedi uranjanje u povijesne datume. Prvi dio izložbe govori o povijesti tetoviranja. Turneja po izložbi bukvalno vodi od Egipta do suvremene zagrebačke tattoo scene.
Stari Egipćani tetovažama su liječili određena medicinska stanja. Najpoznatije su egipatske ženske mumije datirane oko 2000. godine prije n.e. tetovirane oko trbuha, bedara i grudi, što se povezuje sa zaštitom od bolesti i tijekom trudnoće. Najstariji primjer u Europi je tijelo tzv. ledenog čovjeka Otzija, pronađeno 1991. u Tirolskim Alpama, mumificirano prirodnim zamrzavanjem prije gotovo 5.300 godina. Europski ledeni čovjek imao je 61 tetovažu, na mjestima zglobova i kralježnice. Kasnije je otkriveno da je bolovao od artritisa, a tetovaže se tumače kao dokaz njihovog terapeutskog djelovanja.
Mjesta na kojima su te tetovaže poznata su i u akupuntkuri. Tragovi tetovaža otkriveni su i u vučedolskoj kulturi. Radi se o arheološkim nalazima keramičkih idola i alata za tetoviranje. U svojem dinamičnom postavu izložbe gđa Tea otkriva da je teško pronaći kulturu i civilizaciju nesklonu tetoviranju. Popis je dugačak: Iliri, Japodi, Tračani, stari Grci, Rimljani, koji su tetovažama označavali robove. Kad je riječ o tetovaži, sve je izgleda jedinstveno, specifično? – pitam. “Na neki način jeste, a opet ima i nekih općih mjesta, pogotovo ako govorimo o tradicijskim tetovažama”, kaže. “Ja sam u izložbi pokušala povezati i utjecaje, od Jamesa Cooka, putovanja... utjecaja Samoe, Bornea, Havaja i Novog Zelanda na razvoj novih stilova, koji su i danas još uvijek itekako popularni u tetovažama”, poentira.
Riječ tattoo u engleski jezik stiže nakon putovanja časnika britanske Kraljevske mornarice kapetana Jamesa Cooka Tihim oceanom od 1768. do 1779, a njegovi putopisi značajni su za europski pogled na kulturu tetoviranja. Gotovo svi motivi dolaze iz Polinezije i drugih pacifičkih otoka. Stanovnike ovih područja su u to vrijeme često i prisilno pokazivali na izložbama kao egzotične atrakcije, što rezultira novim pogledom na fenomen tetoviranja. Od 17. do 19. stoljeća tetovaže u Europi i Americi smatrane su signalom “divljaštva”. Ovaj pojam odnosi se na mornare i pustolove istraživače, koji su preuzimali egzotične motive u ukrašavanju tijela i tako na svojoj koži čuvali vlastite uspomene.
Autorica koncepta uspješno hendla u povezivanju tradicijske prakse s današnjicom, što je prema njezinim riječima i cilj izložbe. U Europi 18. i 19. stoljeća, tetovaža je permanentno u burnoj zoni egzotike, ali i stigmatiziranja. Krajem 19. stoljeća postaje vrlo trendy među pripadnicima europskog plemstva. Oni su oduševljeni tetoviranjem. Carica Sisi je navodno na ramenu imala tetovažu sidra, ruski car Nikola II tetovažu iz Japana, a danski kralj Frederik IX hvalio se istetoviranim zmajem na prsima. Poseban dio izložbe posvećen je tradicijskoj tetovaži iz Bosne i Hercegovine.
Je li točan podatak da je fenomen tetoviranja žena katolkinja iz Bosne i Hercegovine jedinstven u svjetskim razmjerima? – pitam. Kustosica odgovara potvrdno. “Što se tiče samih motiva, koji se u nepromijenjenom obliku stoljećima prenose, zato i govorimo o tradicijskoj tetovaži, s druge strane danas je postao popularan...” Aktualizira se i pjesmom koja predstavlja Hrvatsku na predstojećem natječaju za Pjesmu Eurovizije? – nadovezujem se. “To se nekako poklopilo”, komentira kustosica. Riječ je o običaju tetoviranja bocanja, sicanja ili križićanja.
Ova tradicijska tetovaža žena Hrvatica, katolkinja iz BiH, nastala je prije više od tisuću godina. Posebno značenje imala je u vrijeme osmanlijske okupacije Bosne i Hercegovine 1463-1878. kada je tetovirani križ na čelu, prsima, rukama ili prstima, pored primarno zaštitne funkcije imao i identitetsko vjersko značenje pripadnosti hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi. Zabilježeno je 317 motiva koji se javljaju pojedinačno ili u kombinaciji s drugim, a najčešći su motivi križa. Sam postupak je bio izrazito bolan te također simbolično izražava snagu, izdržljivost i hrabrost žene.
Mlada publika
Napuštanje običaja tradicijskog tetoviranja započelo je prije 2. svjetskog rata, a zadržalo se sve do 60-ih godina 20. stoljeća. U Hrvatskoj, ovakav običaj tetoviranja zabilježen je ponegdje u Lici, Dalmatinskoj zagori, zaleđu Šibenika, južnoj Dalmaciji, pretpostavlja se da je riječ o potomcima stanovništva iz BiH. Gđa Tea je prva od svih domaćih stručnjaka koja ovu priču iz povijesti sada predstavlja u izložbenom postavu. Ističe da joj je tema tradicijskog tetoviranja žena Hrvatica, katolkinja iz BiH, jako dobro poznata i prije sadašnje glazbene promocije.
“U našoj dokumentaciji Etnografskog muzeja imamo fotografiju na staklu kustosa Muzeja Vladimira Tkalčića, snimljenu 1923. u Bihaću. Također, imamo i dokumentaciju, fotografije tetoviranih žena s područja Travnika. Nekadašnji dugogodišnji ravnatelj Etnografskog muzeja Mario Petrić napisao je 1973. doktorsku disertaciju o običaju tetoviranja kod balkanskih naroda, jer je prije dolaska u Zagreb radio u Zemaljskom muzeju u Sarajevu”, objašnjava. Zanimanje za izložbu je veliko, pogotovo pripadnika generacija “koje nam ranije nisu toliko često dolazile”, kaže. Ovdje misli na mladu publiku.
Imamo i program za mlade, naglašava, govoreći o raznovrsnim popratnim programima. Pripremaju razgovore, među ostalim, i s Mladenom Donadinijem, jednim od danas najaktivnijih aktera zagrebačke tattoo scene, jer su oni zastupljeni na izložbi i dio su izložbenog postava. Planiraju li pozvati možda i nekog psihijatra, koji bi iz svog kuta gledanja objasnio današnju popularnost tetovaža i tetoviranja? – pitam u finišu razgovora. Jer poznato je da npr. aviokompanije nipošto ne angažiraju pilote, a niti kabinsko osoblje s tetovažama, takvih primjera ima još podosta. “Istina je da je tetovaža dugo bila stigmatizirana, ali sve te granice se pomiču i mijenjaju, ne znam da li na nekim mjestima ima restrikcija, to se može promijeniti”, zaključuje gđa Tea.
