O važnosti bošnjačkih tradicijskih vrijednosti
Malo je naučnika u Bosni i Hercegovini koji se kontinuirano, studiozno i s toliko ljubavi bave istraživanjem nematerijalne kulturne baštine kao što to duže od tri decenije čini Enes Kujundžić. Otkako je još 1989. doktorirao u oblasti bibliotekarstva pa, evo, sve do ovih posljednjih godina, u svom naučnoistraživačkom radu i objavljenim djelima povezao je, na neku način, upravo ove dvije oblasti: bibliotekarstvo i nematerijalnu kulturnu baštinu. Gotovo u svim knjigama posljednjih godina upravo se bavi istraživanjem nematerijalne kulturne baštine: “Bošnjačka tradicijska kultura” (2009), “Hiža mudrosti - bošnjački narodni uspomenar” (2012), “Sofra” (2015), “Sarajevski sahan između Beča i Sarajeva – kulturološka perspektiva gastronomske baštine” (2020).
Prikladno štivo
I sada, nakon cijele serije istraživačkih tekstova, neke pretočene i u knjige, dr. Enes Kujundžić čitaocima ovaj put nudi svoj izbor tekstova različitih autora iz oblasti nematerijalne kulturne baštine, pisanih u prošlom stoljeću. Njihov zajednički nazivnik je upravo onakav kakva im je i namjena – “Čitanka nematerijalne kulturne baštine”. A čitanka, znamo to odranije, zapravo je školska knjiga s prikladnim štivom iz raznih predmeta iz koje učenici stiču nova i produbljuju stara saznanja.
Upravo to prikladno štivo sa 99 odabranih tekstova iz šest područja, koliko ova knjiga sadrži poglavlja, i dva dodatka (o nematerijalnoj kulturnoj baštini i normativnim instrumentima UNESCO-a te UNESCO-ove Konvencije o očuvanju nematerijalne kulturne baštine), pred nama posloženo je na veoma popularan i razumljiv način. Kako i sam autor u Predgovoru kaže: “U koricama ove knjige sakupljeni su tekstovi iz različitih izvora, koji u najvećoj mjeri sadrže teme iz područja tradicijske kulture, sublimirane ponajviše unutar četiriju naučno stručnih disciplina kao što su folkloristika, etnologija, etnografija i antropogeografija… Sadržaj knjige naslovljene ‘Čitanka nematerijalne kulturne baštine’ pripremljene upravo na tragu ove konvencije nudi čitaocima izbor tekstova kojima se iznova potcrtava važnost kako tradicijskih znanja i životne prakse naslijeđenih iz prošlosti tako i njihova relevantnost za vrijeme u kojem živimo”.
Ovakva i slična vrsta štiva na našim prostorima javljaju se naročito nakon osnivanja prve štamparije u Sarajevu 1866. godine, mada su se mogla naći i u nekim ranijim, pa i kasnijim publikacijama objavljenim u Beogradu, Zagrebu, Budimpešti i Beču. Dosta članaka ove vrste egzistira poslije osnivanja Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1888. godine i pokretanja njegovog Glasnika 1889, da bi se kvalitativno i kvantitativno broj tekstova “iz pomenutih područja ljudskog znanja i iskustva naglo povećavao”. Danas je ta građa nezaobilazna u svakom ozbiljnijem proučavanju kulturne baštine naroda Bosne i Hercegovine. Istina, čitalac se još i prije ove knjige dr. Enesa Kujundžića mogao susretati s nekim od ovih ili sličnih njegovih tekstova drugih autora (u zavisnosti od njegovog interesovanja), ali njihova prezentacija ovaj put doima se upravo kao u čitankama – da se utvrdi gradivo. Ovo se, prije svega, odnosi na prvo poglavlje Ambijentalni i egzistencijalni okvir života, u kojem se elaborira o staroj arhitekturi bosanske tradicijske kuće redajući te objekte po logičnom redoslijedu: kuća, avlija, mahala, čaršija (u fokusu su dvije najstarije i najznačajnije - sarajevska i mostarska), musafirhana, imaret, mekteb itd, pa će u Predgovoru o tome reći i ovo:
”Prvo poglavlje ove knjige jednim dijelom nadilazi metodološki okvir zacrtan u UNESCO-ovoj Konvenciji o očuvanju nematerijalnog kulturnog naslijeđa, koju su nadležne vlasti u BiH ratificirale 2009. godine, kako bi se stekla što potpunija slika o ambijentalnom kontekstu narodnog života i običaja na koje se, inače, sadržaj knjige odnosi. Određene modifikacije u odnosu na smjernice pomenute konvencije su primjetne i u nekim drugim poglavljima prezentiranog štiva”.
U drugom poglavlju Usmena predanja, proza i poezija priređivač je odabrao nekoliko karakterističnih i poznatih narodnih pjesama i proznih djela, poput onih o Đul Fatimi, Dedi Ajvazu, ali i nekoliko kasida i ilahija, dok treće poglavlje pod nazivom Izvođačke umjetnosti donosi odabir tradicijske muzike s opisom instrumenata: saz, zurla, frula i bubanj, prezentirajući potom neke tekstove o narodnim kolima i igrama odraslih, kao i dječije igre. Ne zaboravlja priređivač, naravno, u ovaj popis unijeti i portrete dvojice poznatih sazlija: Hašima Muharemovića i Avde Lemeša.
Posebno je zanimljivo četvrto poglavlje - Društveni običaji o rođenju, udajama i ženidbama, kao i smrti i drugim ritualima i svetkovinama. Polazeći od teksta o rođenju djeteta, autor ovog teksta (dr. Ismet Smajlović u svojoj knjizi “Muslimanska imena orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini”, 2. izdanje, Sarajevo: El-Kalem, 1990), čitaocu daje širi opis definicije ličnog imena kod Bošnjaka pa tvrdi da “svako lično ime stranog porijekla (pa, dakle, i ono iz orijentalnih jezika), kad uđe u naš jezik i prilagodi se njegovim zakonitostima i pravilima, postaje sastavni dio naše antroponimije”, te navodi da se ranije punoljetstvo obavezno obilježavalo hatmom, što je danas rijetkost.
Znanje i praksa
Ništa manje nisu zanimljiva ni ostala dva poglavlja: Znanje i praksa u vezi sa prirodom i univerzumom, u kojem se govori o dovištima, turbetima, tekijama, ljekobilju, ezanu i drugom, te Zanatstvo i tradicionalno privređivanje, iz kojih će čitalac saznati mnoge zanimljivosti iz bošnjačke tradicije i običaja, posebno o kulinarstvu, drvorezbarstvu, nošnji i sl.
Na kraju ovog kratkog prikaza “Čitanke” nezaobilazna je jedna veoma važna činjenica. Prvo što vjerovatno svaki čitalac pomisli dok u rukama drži “Čitanku” svakako je pitanje: koliko je zaista vremena, truda i energije priređivač potrošio da bi prezentirao ovo djelo u ovakvom obliku? A sve to, prije svega, radi potrebe upoznavanja šire javnosti sa bogatom bošnjačkom tradicijskom kulturom. Knjiga Enesa Kujundžića “Čitanka nematerijalne kulture baštine” veliki je doprinos bh. javnosti o “rasvjetljavanju i boljem razumijevanju jednog aspekta bošnjačke nematerijalne kulturne baštine”, što je umnogome pomogao i veoma dobar i selektivan izbor tekstova koje je priređivač odabrao.
