Njega su krvne žile ubile

Vidiš kako sam. Da mi je krepati. A ne može ni to kad i kako hoćeš. Džaba. Ja dušu bogu, bog je neće. Ja bih da zaspim sada i da se ne budim. Ovako ni ker ne treba da krepa, a kamoli čeljade. Kako si ti? Kako su tvoji? A ono najmanje? Kako mi je ono? Je li pošla u školu? Koliko je njoj sad? Mašala. Što i nju nisi poveo da je vidim? Trebao si. Pusti sljedeći put. Daće bog da sljedeći put ti meni ukrešeš gore jednu više glave.

Kako da se ne sikiram?

Nisam ja ovo ovako navikla. Gdje to ima da ja dvije godine nisam na noge stala? Pedeset godina ja nisam ni godišnji imala ni bolovanje uzela, pedeset godina sam ja druge služila i da ovo dočekam. Dvije godine mene presvlače. Kao da sam da prostiš ovolišna, a ne… Ja bih da mene lijepo spuste pored ćaće gore kod Gomjenice manastira i da se ja lijepo odmorim. Ne mogu ovako više dana jednoga.

Rekao mi doktor da ne može ništa pomoći dok ne skinem šećer. A šećer neće spasti sve dok se sikiram. Kako da se ne sikiram, božji čovječe? Dvije godine nisam makla iz kreveta, dvije godine nisam iz kuće izašla, ne znam ni gdje sam ni šta sam ni koja sam i da se ne sikiram! Samo da me bog zovne i ja odoh. A dosta je i bilo. U januaru će osamdeset i četiri. Da mi je neko rekao da ću dvije godine biti ovako, više bih voljela da sam slomila vrat nego nogu.

Sve sam ja sama stekla na ovih mojih deset nokata. A sad ni do klozeta ne mogu. Osta kuća i oko kuće, osta radnja i oko radnje. Sve sam ja to iznijela na leđima, leđa polomila i zdravlje izgubila. Sad sam ostala ovako kako sam ostala. Bi li ti rekao kad smo se onda upoznali da će ovako biti? A tako ti je. Bog dao, bog uzeo. Još mene da pozove i da se smirimo i on i ja. Ja sam mislila da ću se smiriti kad sjednem da se odmorim, a ono još veće zlo. A ti znaš kako je meni bilo.

Imam na moje nalaze dio pomoći i nešto penzije. Bude mi za hrane i za lijekova. Što su kod nas ovako male penzije? Ja sam htjela da sebi platim dom i da budem u domu. Nije meni ni loša penzija, ali je za dom mala. Osam stotina bez lijekova, s lijekovima pređe i hiljadu. Gledala sam ja i onaj na Petrićevcu, i onaj preko Vrbasa. Kako god saberem, ne može biti. Trebala sam vući još pedeset godina, pa bi onda možda bilo dosta. Ja sam mislila krepati na nogama, u poslu, a ne ovako.

De mi reci, boga ti, viđaš li Neđu? Ima li ga gdje? Nisam se čula s njim otkako sam ovako. Kaže mi ova žena što mi dolazi da spremi i da mi pomogne da ga je vidjela nekoliko puta kako ide ovuda. Ne živi on ovdje, nego mu je šura gore više mene. Nije svratio nijednom. A dok sam bila na nogama nije bilo dana da nije došao na kafu i na rakiju. A sad ni da pita kako sam. Voljela bih ga vidjeti, da ga upitam za zdravlje, za djecu i unučad. Voljela bih da mi i Mira navrati.

Ubi me samoća ako boga znaš. Po tri dana mi niko ne uđe u kuću. Džaba mi televizor kad ne vidim. Nemam šta slušati kad pričaju svi isto. Namjeste mi ujutro kad mi donesu doručak i ručak i da mi daju tablete ovaj jedan program i to tako vrti do naveče. Malo je lakše kad puste muziku, ali je to urijetko. Po cijeli dan samo vijesti gone. Meni je te politike evo dovde. Ima li onoga? Dolazi li dolje u lokal? On je kod mene i pio i jeo preko deset godina, a sad ne zna nazvati da vidi dišem li.

Ko je njima dao pravo da mene zovu i da pitaju za koga ću ja glasati? Oni mene tri puta na dan zovu da pitaju jesam li ja za ovoga da bude predsjednik. Jesi dobio ti kafu? Ako treba šećeriti, znaš gdje stoji. Rakija ti je u ostavi, s desne strane odmah. Ne može biti predsjednik i voditi narod ko nije dobar domaćin. To je meni ćaća moj pokojni govorio i utuvio evo ovdje dok sam bila još koliko ovolika.

Dobar domaćin mora da zna koliko ovca ima zuba. U jesen pregleda zube, da vidi jesu li se zubi zajeli, može li ovca jesti grubu hranu, može li izaći živa iz zime i iznijeti janje. Ako domaćin ne zna to, ne može voditi državu. Mora se sve znati ako hoćeš da vodiš kuću. To bih ja njima tako rekla, ali oni samo pitaju za koga ću ja glasati. Ja ću glasati za sebe ako me onaj gore prije toga ne pozove.

Pitaju oni mene šta ja imam od obrazovanja. Nemam ništa. Ja sam, kažem ja njima, čitav život bila čistačica. Kolika ti je, pita ona dalje, penzija? A što ti to, rođena, mene pitaš? Da ne bi došla da mi okreneš glavu za moj dinar? Moja penzija je tolika da nemaš sapun da kupiš da opereš ruke pošto me udaviš. Tako ja njoj. Ona misli da sam ja ozbiljna, a ne zna s koje strane ja dolazim. Ti bar znaš za moje cirkuse. Ko ne zna, i ne treba da zna. Ako ne zna kolika mi je penzija, što bi ovo znala?

Da se vidimo

Služila je mene jedna žena ovo kako sam pala, pa je otišla djeci u Švedsku. Sad ima druga i dobra je. Ona mene uhvati ispod pazuha i odnese kud god hoćeš. Ja stati na noge više ne mogu, a i nemam za šta. Voljela bih jedino da malo bolje vidim, ali i to je kako bog hoće. Sad vidim onoliko koliko mi treba. Vidim se najesti, popiti tablete i napiti se vode. Jedino ne vidim broja okrenuti na telefonu. Nazvala bih nekada brata ili Nadu ili nekoga trećega da mi dođe da ne budem sama po cijeli dan, a ne mogu. Probala sam nekoliko puta, pa nikako. Da su malo ovi brojevi na telefonu veći, možda bih se i mogla.

Moj ćaća je nas podigao, pa obolio. Njega su krvne žile ubile. Sve se to zakrčilo. Nije mogao uzbrdo ići. Bila sam ja već velika kad je on umro. Meni on najviše nedostaje. Zato bih ja voljela pored njega leći. Da se vidimo nas dvoje. On je bio ljepši od svake nagorkinje vile. Takvoga nije bilo ni u selu ni oko sela. On je mene i podigao i vaspitao. Jesam ja i mater voljela, ali pred ćaću nije niko mogao.

Mati je imala neku nerođenu sestru koja je bila udata u popovsku familiju. I ona jedan dan rekla mojoj materi: Slavo, daj mi tu malu. Imaš puno djece, nemoj da sva ostanu kod ovaca. Neka je sa mnom. Nek ide u školu. I dadne mene mater njoj. I poslije završim malu maturu. A bila sam đak šestoperac. I poslije toga sve dalje znaš. Sad je ostalo samo da me i bog primi. A ti zapali jednu iznad glave da se ugrijem i da ne lutam po mraku.