Nikad ne igraj na Francuze
Utegli ga, dotegli ga, ne zveči i ne udara ništa
Svi su mi govorili da to ne radim. Ako si trideset i osam godina bio bez volana, možeš, vala, još trideset i osam. Govorili su mi: uvijek ćeš naći nekoga da te poveze. Govorili su mi: auto ti je još jedno dijete u kući. I dodavali: poješće ti i zadnju marku iz džepa. Nisam slušao. Imao sam trideset i osam godina i nisam slušao. Mislio sam da znam bolje. Mislio sam da njihova iskustva ne moraju biti i moja. Kako sam mislio, tako sam i prošao.
Zagrijavanje i pregrijavanje
Da je bilo pameti kao što nije - trebao sam ostati na golfu dvici. Curilo mu je ulje iz mjenjača, prednji trap mu je skroz propao, nije imao školjku, volan su morala motati dvojica, ručna nije baš najbolje hvatala, klima mu je bila svedena na prozore koji su se teško otvarali i još teže zatvarali, ali je išao i uzbrdo i nizbrdo bez kašljanja i stenjanja. Nije se gasio, nije zastajkivao, nije vikao da ne može, da se pregrijao i da su mu otišle dizne.
Sve što je na njemu moglo da ode - on nije ni imao. Nije mogla da mu crkne turbina, nije mogao da mu krepa hladnjak, nije mogao da mu rikne termostat. Imao je četiri točka, motor, volan i mijenjač i to mu je bilo dosta. Prethodni vlasnik ga je takvog nikakvog gonio čak do Beograda, a ja sam s njim najdalje stigao do Doboja. Dalje nisam smio, a trebao sam. Dvica nije izdajica i fukara, ne ostavlja čovjeka tamo gdje im oboma pomoći nema.
Ali, čovjek je proklet. Vazda hoće više, vazda hoće bolje, vazda hoće još. Nisam golf pošteno ni razgazio, a već sam ušao u novu investiciju. Pare koje nisam imao uložio sam u mrkog pežoa marke 307, motor HDI, sa zakošenim staklima i šiberom koji se otvara. Autić k’o bombona, taman za vozača-početnika, ni previše napadan, ni stidljivo skroman. Ali, đavo pod tom haubom ne noći. Ne Francuza ako boga znaš, viknuo je Maksa. Ne Francuza ako boga znaš, viknuo je i ujak. Uzalud. Francuz je pao, povratka nije bilo.
Prvo je riknula ručna. I to u vožnji. Obišao sam pola grada dok nisam našao bužir. Našao. Oni stavili, ja platio. Vozio jedno mjesec dana. Vraćao se iz Zagreba, bio kod stričeka na koljenici, kad odjednom nešto poče da klopara oko desnog točka. Kao da je veš-mašina u njemu, pa tandrče. Sutradan kod majstora. Ostavim auto, on nakon dva i po sata zove i kaže: Mili, tebi je groblje ovdje oko desnog točka. Popravak ti je toliko i toliko ako ti nije puno. Jeste mi puno, ali niti ja imam kud, niti pežo ima šta.
Utegli ga, dotegli ga, ne zveči i ne udara ništa. Vozio sam ga dva mjeseca k’o brata rođenog, uradio sam i mali servis, niko me nije tjerao, sam sam se od sebe ponudio i onda sam jedne subote zapucao ka Slavoniji. Na pola 9. januara kazaljka koja pokazuje pregrijavanje motora ode desno. Pa još dešnje. Šta ću: prebacim u četvrtu i lagano desnom stranom. Kako naiđem na uzbrdicu, a na 9. januaru ima ih nekoliko, tako ja bogami i u treću.
Dovučem se nekako u Slavoniju, nakon toga se nekako još jedvije vratim u Krajinu i opet kod majstora. Ali, onaj koji je popravio točak ne umije da popravi pregrijavanje. Pošalje me kod drugog. Drugi popravi nekakav relej i objasni mi šta se autu desilo i naredi mi da ga pustim prema Gradišci u nadi da je sve kako treba. Nije. Na putu prema Gradišci auto se opet pregrije, a ovaj put bogami i ugasi i to u onoj debilnoj “bob-stazi” u kojoj nema zaustavnih traka.
Dijagnoza: riknula turbina
Nađem i trećeg majstora. On ga opravi. Niti se pregrijava, niti se gasi. Popravak je trajao nekoliko mjeseci. U međuvremenu kupim drugog pežoa, ovaj put sa brojem 407 i pride karavan. Plus mlađi nego mlađi brat koji je na samrti. Računao sam: noviji je, za cijelu stotinu je bolji, održavan kao u servisu i nema da ne valja. Maksa je opet agitovao protiv Francuza, ujak je ponovo govorio da sam zalud čitao knjige, a ja sam plovio novom lađom širom zemlje Bosne, uzduž Hrvatskom i poprijeko Srbijom.
I taman kada je tristosedmica doživjela humanizam i renesansu i taman što sam je okačio na internete u nadi da ću je prodati i tako bar malo ublažiti izuzetni pad u finansijski minus – ode i četiristosedmica. Prvo se predao nekakav EGR ventil. Pitam Maksu šta je to, on odgovara kao iz knjige: EGR ventil izduvne plinove iz motora preusmjerava natrag u motor kroz usisnu granu na ponovno sagorijevanje u cilindrima. I dodaje: Ali samo vozi, ne moraš to odmah rješavati. Pitam i majstora da li je tako, on potvrdi i djeluje amandmanski: Malo će motor da gubi snagu, ali to ti nije bitno. Dobro.
Zavijanje pod haubom
Vozio ja tako od srijede do petka, sve je bilo kako su poznavaoci prilika rekli, kad jedno se veče začu neko zavijanje ispod haube moga karavana, zavijanje slično hitnoj pomoći. Zavija i ne prestaje. Sutra zorom kod majstora. Dijagnoza: riknula turbina. Predlaže da u toku iste operacije uradi transplantaciju i turbine i EGR ventila. Koštaće mašala, ali ću bar biti miran najmanje dvije godine. Pristanem na prijedlog, izvalim pare koje nisam imao, ali dobijem motor koji ide i uz masnu banderu. Negdje na pola te bandere novi belaj.
Vratim auto u radionicu i sačekam novu presudu: curi kočiono ulje. Ugodnih tri stotine maraka. Zašto da ne? Kroz dva dana i to bude sanirano. Ali, na mostu dobiješ, na ćupriji izgubiš. Sa novom turbinom, novim ventilom i novim kočionim uljem vozio sam ravno trideset i šest dana, a onda četiristosedmicu snađe isto što i tristosedmicu: poče da se pregrijava i to kao velika. U danu kada je hladnjak zamijenjen i kada je karavanu konačno spala temperatura, javio se kupac za tristosedmicu. Hoće da dođe koliko sutra i da je odmah tjera. Ne budem lijen - odem da umijem i očešljam auto, da ga malo utegnem i dotegnem, pa da se rastajemo. Ali nije kako Srbin sanja nego kako Francuz konstruiše: crko akumulator. U tom trenutku sam proglasio bezuslovnu predaju.
