Nenad Kecmanović, zarobljen u fikciji
Nenad Kecmanoviću u svojim pamfletima podriva BiH i vrijeđa svoje rodno Sarajevo
Početkom 1989. u Sarajevu je zakazana sjednica Republičke konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Bosne i Hercegovine, a kad sam, kao novinar Oslobođenja, s kolegama iz drugih medija došao u zgradu Parlamentarne skupštine BiH, gdje se održavala sjednica, na ulazu u dvoranu sačekalo nas je veliko iznenađenje: novinarima nije bio dopušten ulazak i izvještavanje. Sjednica je bila zatvorena, a na njenom završetku, rečeno nam je, bit će objavljeno saopćenje.
Dnevni red s potpisom predsjednice RK-a Edine Rešidović, koji smo u redakciji ranije dobili, nije nagovještavao isključenje javnosti, pa je izvještačima sve to, u najmanju ruku, izgledalo čudno. Doduše, bilo je predviđeno izjašnjavanje o kandidatima za izbor novog člana Predsjedništva SFRJ, budući da je dotadašnji član ovog najvišeg kolektivnog državnog organa Raif Dizdarević, zbog odlaska u penziju, zatražio da bude razriješen, ali nitko nije očekivao da bi zbog toga sjednica bila zatvorena.
Nepodobni kandidat
Novinarska radoznalost ponukala me je da saznam koji je razlog za zatvorenu sjednicu RK-a, jer do tada nijedna nije bila održana bez prisustva izvještača, pa sam se u holu Parlamenta obratio mom poznaniku Kažimiru Jelčiću (1934-2020) da saznam nešto više. On me je poveo u jednu kancelariju u kojoj nije bilo nikoga i tiho mi rekao da će se raspravljati o moralno-političkoj podobnosti profesora dr. Nenada Kecmanovića, kojeg je Savez reformskih snaga BiH kandidirao za član Predsjedništva Jugoslavije iz Bosne i Hercegovine i da je zbog konsipiracije sjednica RK-a zatvorena za javnost. Kasnije se saznalo da je na sjednici delegatima Republičke konferencije SSRN-a predočena informacija Službe državne bezbjednosti BiH o Kecmanovićevim dugogodišnjim i intenzivnim kontaktima s britanskom obavještajnom zajednicom, što ga je kompromitiralo u kampanji za člana Predsjedništva SFRJ. Služba je sačinila obiman dosje sa dokazima o njegovim mnogim susretima i razgovorima s britanskim obavještajcima.
Kad je saznao da je bio tema na sjednici Republičke konferencije Socijalističkog saveza, Kecmanović je odlučio da se medijskim istupima brani od optužbi, pa je, pored ostalog, dao veliki intervju sarajevskom omladinskom listu Valter. Taj broj, s Kecmanovićem na naslovnoj strani, odštamapan je aprila ‘89. u tiražu od 25.000 primjeraka. Pretpostavlja se da je on, nakon nekih konsultacija, povukao svoju kandidaturu, ali je i dalje tvrdio da mu je sve namješteno.
Na izborima održanim 25. lipnja 1989. godine za člana Predsjedništva SFRJ iz BiH, između nekoliko kandidata, izabran je politolog Bogić Bogićević, Srbin rođen 1953. godine u Ugljeviku. On je na toj državnoj funkciji bio do sredine 1991, a u javnosti je najpoznatiji po svom historijskom NE, koje je izrekao na sjednici Predsjedništva SFRJ održanoj 12. ožujka 1991. godine, kada se odlučivalo o uvođenju vanrednog stanja u zemlji. Tada je vojni vrh zemlje formalno predložio podizanje borbene spremnosti, ali je stvarni cilj bio državnim udarom uvesti vojnu upravu nad Slovenijom i Hrvatskom, te vojno-političkim mjerama srušiti političko vodstvo u Bosni i Hercegovini i Makedoniji.
Bjekstvo iz Sarajeva
Karijerista Kecmanović ipak je 1992. ušao u Predsjedništvo, ali ne Jugoslavije, nego Bosne i Hercegovine, i opet ne na izborima, nego je kooptiran kad su taj republički organ napustili srpski članovi Nikola Koljević i Biljana Plavšić. Nakon samo dva mjeseca sudjelovanja u radu Predsjedništva BiH, on je iz Sarajeva, koje je granatama napadano s obližnjih brda, preko Pala pobjegao u Srbiju, gdje i sada živi. Kao profesor prvo je radio na nekoliko privatnih fakulteta, da bi potom prešao na Fakultet političkih nauka u Beogradu, gdje je jedno vrijeme bio i šef Odjeljenja za politologiju. Penzionisan je 2012. godine, ali se profesurom nastavio baviti na univerzitetima u Istočnom Sarajevu i Banjoj Luci.
Da li je kao profesor nastavio i u Beogradu suradnju sa svojim prijateljima britanskim obavještajcima, kao što je radio u Sarajevu? Konkretnih dokaza o tome nema, ali ima osnova sumnji da takvih kontakata ima i to je sada u nadležnosi Bezbjednosno-informativne agencije Srbije. Osnovni zadatak ove agencije je istraživanje, prikupljanje, obrada i procjena bezbjednosno-obavještajnih podataka i saznanja od značaja za bezbjednost države.
U veljači 2011. godine, kao urednik emisije “Svijet” Radija Federacije BiH, imao sam telefonski intervju o aktuelnim svjetskim zbivanjima s profesorom beogradskog Fakulteta političkih nauka dr. Draganom Simeunovićem i, kad smo završili razgovor, pitao sam ga za kolegu Nenada Kecmanovića. Njegov odgovor je bio slijedeći: “Jesmo na istom fakultetu, ali s njim, zbog njegovih kontroverznih stavova, uopšte ne kontaktiram.” Sugovornik nije želio ništa više reći, ali iz ove njegove rečenice proizlazi negativno mišljenje o Kecmanoviću. Prof. Simeunović je u međuvremenu postao akademik, a sada je ambasador Srbije u Rumunjskoj.
U svađi s istinom
Kad o nečemu govori i piše, Kecmanović nastoji da pokaže da o svemu sve zna, a takve “sveznalice” obično ili ne znaju ništa ili i ono o čemu nešto znaju to vrlo subjektivno i tendenciozno komentiraju. U toku obrane od agresije na neovisnu i suverenu BiH (1992-1995), on je u beogradskim medijima iznosio mišljenje da je u Bosni i Hercegovini građanski rat, a kad je nakon Dejtonskog sporazuma uspostavljen mir u BiH, isticao je da je Republika Srpska time dobila status države u tzv. državnoj zajednici BiH. Niti je RS država, kao što ni BiH nije državna zajednica, nego država koja je nastavila svoj državni kontinuitet, ali je njegov problem u tome što ne priznaje argumente, nego izvrće i podmeće neistine. Kad je tako, nije neobično da je glorificirao vlast u RS-u, čak i kad su se osobe iz te vlasti nalazile pod američkim sankcijama.
Kecmanović je u ličnosti Milorada Dodika našao mecenu koja ga finansira kao svog savjetnika i člana senata RS-a i ono što lider SNSD-a tendenciozno izjavljuje ovaj profesor “znanstveno” elaborira. U svojim pamfletima podriva Bosnu i Hercegovinu i vrijeđa svoje rodno Sarajevo, a u vrijeme socijalizma, kad je živio i radio u Sarajevu, zalagao se za suživot naroda u BiH, dok sada iz Beograda iznosi netačnu tezu o tome da “Bosna i Hercegovina nikada nije bila, niti može biti ni jedinstvena, ni cjelovita”. Kratko mu je pamćanje, budući da zaboravlja da mu je u Bosni i Hercegovini, koju toliko mrzi, bila omogućena uspješna profesionalna karijera, da je bio dekan FPN-a i rektor UNSA, kao i glavni urednik i urednik više časopisa za društvenu teoriju. U svojim pamfletima Kecmanović ne posustaje, nego piše da Bosna i Hercegovina državom nije postala “ni pod diktaturom proletarijata, niti će pod diktaturom protektorata”. Želio bi da Bosne i Hercegovine nema, ali srećom on nije taj koji o tome odlučuje, kao ni njegovi poslodavci u Banjoj Luci, koji rade na tome da BiH ne bude funkcionalna, usporavaju je, ali je nisu uspjeli ukinuti i neće. Ma koliko se trudio, Kecmanović mlati praznu slamu, jer BiH nije fikcija, nego je izmišljena pripovijest sve ono o čemu on piše u beogradskoj Politici, kao profesor emeritus ili kao iskusni obavještajac.
