Nemojte odbaciti BRIKS

Bila bi velika greška da Zapad odbaci nedavni samit BRIKS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika) u Kazanju - nezvaničnoj “islamskoj” prijestonici Rusije - kao antizapadnu sporednu predstavu bez ikakvih posljedica. Zapadne vlade bi mogle vjerovati da je skup pokazao nedostatak jedinstva i sadržaja, ali stvarnost je složenija.

Kina, Rusija, Brazil i Indija uspostavile su BRIK 2006. (Južna Afrika se pridružila 2010.) kao protutežu G7, klubu vodećih zapadnih industrijaliziranih zemalja, i globalnom poretku kojim dominiraju SAD u širem smislu. Iako ta inicijativa nikada nije shvaćena ozbiljno na Zapadu, BRIKS je evoluirao u multilateralnu platformu ne samo za zemlje poput Kine i Rusije - koje žele okončati zapadnu dominaciju i, u slučaju Rusije, uspostaviti novi, eksplicitno antizapadni globalni poredak - ali i za neutralnije sile u nastajanju.

Štaviše, grupa se nedavno proširila i uključuje ne samo Iran i Etiopiju već i Egipat i Ujedinjene Arapske Emirate, koji imaju snažan interes za dobre odnose sa Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim vladama (Saudijska Arabija je prihvatila poziv da se pridruži, ali to još nije formalno učinila). Stoga je postigla napredak ka svom cilju da služi kao multilateralna platforma koja je nezavisna od Zapada i svih ekonomija koje se oslanjaju na dolar ili euro.

Dugoročni značaj ovog napretka ne treba potcijeniti, posebno imajući u vidu da je više ekonomija u usponu izrazilo interes za pridruživanje grupi. Tokom ovog vijeka, BRIKS+ bi mogao da postane sredstvo “ostalih”, postavljenih protiv Zapada. Ovo bi bio upadljivo dijalektički rezultat globalizacije i agende slobodne trgovine koju promovira Zapad u posljednjih nekoliko decenija.

S obzirom na dugoročne implikacije, Zapad ne bi trebao brkati želju Rusije da uništi globalni poredak sa strateškim ciljevima ostatka grupe. Ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov uži krug možda žive u svom vlastitom svijetu snova iz devetnaestog stoljeća, ali to isto se ne može reći za Kinu, Indiju, Brazil, Južnu Afriku ili nove arapske članice. Oni ne traže raskid s postojećim globalnim poretkom ili Zapadom, već veći globalni utjecaj, priznanje i prestiž. Ovo posebno važi za novu supersilu, Kinu.

Situacija predstavlja i izazov i priliku za Zapad, pod uslovom da drugo predsjedništvo Donalda Trumpa ne otvori postojeće globalne linije rasjeda. Ako Zapad ostane politički i kulturno ujedinjen, on će nastaviti da igra vodeću ulogu u dvadeset prvom vijeku uprkos svojim demografskim izazovima. Ali mora naučiti dijeliti moć.

Dekolonizacija je započela krajem Drugog svjetskog rata, prije skoro 80 godina. Kada su Ujedinjene nacije osnovane 1945. godine, imale su samo 51 državu članicu; danas, nakon dugog, burnog perioda u kojem su mnoge nove nacionalne države nastale iz bivših evropskih kolonija širom globalnog juga, imaju ih 193. Ipak, uprkos široko rasprostranjenom postizanju formalnog suvereniteta, nikada nije bilo prave preraspodjele moći i bogatstva.

Počevši od kasnih 1970-ih, Kina je izašla iz svog samonametnutog maoističkog ideološkog zatvora i započela svoju postepenu integraciju u svjetsku ekonomiju kojom dominira Zapad, proces koji se ubrzao nakon njenog pristupanja Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001. godine. Otvaranjem Kine i krajem hladnog rata kasnih 1980-ih, rođen je novi svjetski poredak; i htjeli to ili ne, uspon BRIKS-a je izraz ove istorijske promjene.

Želja zemalja u razvoju i ekonomija u razvoju da preuzmu svoj udio u globalnoj moći i bogatstvu potpuno je razumljiva i opravdana. Zapadni svijet bi trebao prestati da reaguje defanzivno i ignorantski na traženje ovih zemalja da ostvare svoje legitimne interese. Ali sile u nastajanju moraju prepoznati da sa više moći i ekonomskog uticaja dolazi i veća odgovornost.

Novi, izbalansirani svjetski poredak i dalje će zahtijevati čvrsta pravila zasnovana na univerzalno prihvaćenim vrijednostima. U suprotnom će nastati haos, nasilje i rat. Ako stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a - naime Rusija - napadne svog susjeda (Ukrajinu) bez razloga, to dovodi u pitanje temeljna načela UN-a i preovlađujući svjetski poredak.

Ponovno izbijanje rata u doba nuklearnog oružja i umjetne inteligencije predstavlja međunarodnu prijetnju bez presedana. I G7 i BRIKS+ suočavaju se sa istom opasnošću; svi su u istom čamcu, sa istim zajedničkim obavezama. Činjenica da dvije velike autoritarne sile sa imperijalnim ambicijama vode BRIKS, čini potrebu za globalnom diplomatijom još hitnijom. Budućnost utemeljena na “moć čini ispravno” u konačnici znači povratak u dobro poznatu prošlost, onu koju je osnivanje Ujedinjenih naroda i njihovih temeljnih konvencija trebalo zauvijek prekinuti.

Koja pravila namjeravaju slijediti zemlje BRIKS+? Svijet zaslužuje odgovor na ovo kritično pitanje.

(Autor je njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar od 1998. do 2005, bio je vođa njemačke Zelene stranke skoro 20 godina)