Nekada je u fokusu bio čovjek, danas je luksuz

Upoznaj sebe

Ne pretjeruj

 

Dva su aksioma antičke mudrosti koja, čini mi se, nikada nisu bila aktuelnija nego u stanju duha danas u Bosni.

Spoznati ko smo, odakle smo i gdje hoćemo, jedini je izlazak iz ove krize identiteta.

Parada neukusa

Pokušali su najstrašnijom destrukcijom poništiti ovaj prostor i podijeliti ga između onih s kojima se graničimo.

Svjesni smo da je danas na djelu perfidnija i mnogo opasnija metoda naših komšija i susjeda. Proglašavati grad koji je simbol srednjovjekovne Bosne jednostrano hrvatskim gradom – i to u tvojoj kući, od strane predsjednika susjedne države – novi je šamar onome što Bosna jeste. Ona je prostor multietničnosti, dijete kulture, kako reče veliki Dževad Karahasan.

Zato je žilava – jasno on tvrdi i brani tu tezu.

Onda parada u Beogradu, kao navodni pokazatelj spremnosti komšija na odbranu.

Odbranu od koga? To je parada neukusa, jer svi znamo da je u službi održavanja jednoumlja na vrhu te države i predstavlja ideologiju koja je ojadila sve svoje komšije – nas ponajviše.

Zato svako iole pametan u Bosni vidi tu paradu kao demonstraciju sile. Nije ugodno, recimo, gledati nekog ko pištoljem maše na ulici gdje mirno šetaju ljudi.

Od tog dušmanluka i primitivizma, koji jesu suština svakog nacionalizma, naš je usud – braniti se jedino kulturom.

Šta je kultura?

To je ono što ti ostaje kada sve zaboraviš.

To je osobna, odnosno lična karta naše duhovnosti. Zato treba ponavljati one delfijske poruke o potrebi spoznaje i svjesnosti sebe, uz napomenu da se i u tom vrednovanju – kao i u svemu – ne pretjeruje.

Skoro je objavljen članak u Oslobođenju – “O Skenderiji kao hramu jednog vremena” – koji govori o osviještenosti arhitektonskog naslijeđa.

Počeo sam ga citatom velikog državnika Winstona Churchilla: “Mi gradimo zgrade, a one grade nas.”

Zato je, poslije bombardovanja Londona, ovaj veliki državnik odmah poduzimao akcije za obnovu biblioteka, pozorišta i zgrada značajnih za obnovu duha i svjesnosti nacije o sebi.

Eh, da je nama bar jedan državnik!

Mi imamo političare, a oni misle o sljedećim izborima, dok državnik misli o sljedećoj generaciji – rekao je Bernard Shaw!

Te zgrade identiteta bitne su u kulturnoj matrici duha jedne zajednice.

Socijalistička Jugoslavija je upravo građenjem ovakvih kuća potvrdila potrebu ljudi da ostvare simbole zajedništva. Tada je vlasnik bio NIKO, a danas je NEKO.

Niko smo bili MI, a neko sam JA.

Znamo da se promijenila paradigma vlasništva i odnosa prema prostoru. Svjestan sam toga, jer ja to živim i o tome iznutra, kao insajder, svjedočim.

Moja praksa, koja je počela u onoj paradigmi kolektivnog vlasništva, sada egzistira i opstaje u, rekao bih, ekstremnoj formi neoliberalnog kapitala.

Iskustvo, kao istinsko znanje, svjedok je te egzistencijalne promjene odnosa prema prostoru, o kojoj se malo diskutuje i priča – kako u struci, tako i u politici.

Neznanje je veliko o tome, zato ga svako tumači na svoj način.

U kapitalizmu odnos prema prostoru uvijek je špekulantski – profit je opravdanje za sve.

Ne zna taj “neko” da su beskorisne zgrade i prostori najkorisniji.

Eiffelov toranj, kao znak vremena i početka inženjerstva i upotrebe čelika u gradnji, podignut je i izgrađen za potrebe svjetske izložbe 1889. godine. Istina, na čuđenje mnogih uglednih Parižana, on je u suštini prostorna rešetka na koju se penjemo da bismo vidjeli Pariz. Beskoristan, a toliko je para donio Parizu i Evropi.

Sve ovo se piše da bi se shvatio značaj hotela Internacional, autora skoro preminulog arhitekte Slobodana Jovandića, za identitet Zenice.

Ovaj objekat, uz njegovu čuvenu Lamelu – stambeni blok od 26 spratova – predstavlja bitnu vizuelnu osobenost ovog grada.

“Grada radnika i arhitekture”, kako je to fenomenalno za buduća pokoljenja osvijetlila emisija o Zenici producentske kuće Lulemon u serijalu “Betonski spavači” – kultne serije na HRT-u o kulturi.

Zenica je upravo u tom periodu kolektivnog zajedništva postala grad čiju osobenost čine te zgrade koje izražavaju vrijeme svog nastanka i slavu zajednice.

Upravo to je, u silueti grada, hotel Internacional.

Prijedlog, koji je pompezno najavljen na portalima koji se takvim oglašavanjem finansiraju, nema kritički odnos prema prostoru.

Danas je sve što se pravi – u startu – luksuzno i moderno.

Nekada je u fokusu bio čovjek, danas je luksuz.

Renderi i animacije su osnovni alat ove botoks-arhitekture, arhitekture spektakla koja neće moći da ostari – kao i prenapuhane dame.

“Društvo spektakla” Guya Deborda danas je u ekstremnoj fazi, jer se obistinilo ono o čemu je on šezdesetih godina prošlog vijeka pisao.

Mi danas općimo – komuniciramo slikama.

Tako je iluzija zamijenila stvarnost.

Na konkursima i prezentacijama treba forsirati makete zgrada, a ne virtualne rendere, koji te zamame i – kao svaka virtualnost – zavedu.

To je metod sna, a svi znamo šta je san kad se probudimo.

Arhitektura je uvijek izraz vremena u kojem nastaje.

Zato ne treba zaboraviti njenu etičku odgovornost prema prostoru.

Kuća nikad nije tvoja – ona je uvijek u oku komšije.

Arhitektura je javno djelovanje i zato je ovakvo pisanje opravdano.

Predloženi projekat treba javno braniti i onda oslušnuti puls zajednice.

On je ovom prezentacijom to i pokrenuo.

Zamislite da neko oboji neku fasadu, recimo na Stradunu, u narandžastu ekstremnu boju – pretjerano je i pomisliti, a kamoli da se desi.

Hotel Internacional je simbol Zenice, znak prepoznavanja, kao što je Skenderija u Sarajevu.

Sakriti to i ukloniti ga iz vizuala Zenice – svetogrđe je.

Najveće vulgarnosti dešavaju se u prostoru.

Na televiziji u razgovoru ne smijete opsovati – ružnu riječ pokrije “biiip” - znak.

Zato u prostoru sve može.

Najveća odgovornost je u zajednici, a ona je spušta do investitora.

Zajednica treba da ima jasan odgovor u prostoru – i onda nema ovakvih intervencija.

Kao dio ekipe arhitekata i urbanista posjetili smo Urbanistički zavod za planiranje velikog Šangaja. U ogromnoj hali bila je izložena maketa središnjeg dijela tog megapolisa – maketa na 300 m², ogromna, s okolnim stazama za obilazak i pratećim ekranima za jasnije sagledavanje. U prezentaciji nam je, uz pomoć tehnologije, jasno pokazano šta se napravilo i zašto, kao i ono što će se desiti.

Da li je neko vidio maketu centra buduće Zenice? Nije – kao što je nema ni za Sarajevo, ni za Tuzlu. Mi danas nemamo urbanizam, jer su te službe, nažalost, svedene na udovoljavanje trenutnim ambicijama političara i njihovim potrebama da brzo ostave neki “znak” svog djelovanja.

Listopadni političari ne misle dugoročno.

Nema vizije.

Urbanizam treba viziju.

Kao svako takvo razmišljanje, ono ima dozu utopije, ali izlazi iz banalne svakodnevnice.

Urbanizam Zenice dugo se bori da definiše centar, koji je sada nedefinisan i ne odgovara ovom vremenu.

Arhitekta je tu alat koji mora poštovati prostornu etiku.

Moj profesor je govorio da su arhitekti profesionalne ubice. Grubo, ali ima tu istine.

Teško je danas odgovoriti investitoru da smanji ambicije ako mu to famozna markica, koju ucrta urbanista, omogući.

Ta markica nije plod vizije, nego nervoze današnjeg vremena i njegove potrebe za brzom zaradom.

Mi zato ne gradimo, nego pržimo po gradu.

Ovdje je najveća odgovornost, ponavljam, na upravi grada i kod urbanista grada – ako ih ko sluša.

Sarajevo je puno sličnih primjera nemara i nepoštovanja naslijeđenog.

Evo primjera kojeg se stidim.

Dozvolili smo da se napravi bezvrijedna stambena zgrada na Markale-pijaci.

Zgrada koja nikome nije donijela dobra.

Toliko je to svetogrđe da se, na mjestu stradanja – na gradskoj pijaci, gdje su od granate stradali nevini ljudi kupujući hranu, mjestu koje se urezalo u sjećanje Evrope – dozvolilo da se sagradi kuća nikom potrebna.

Boris Johnson je u britanskom parlamentu jasno rekao povodom masakra u Mariupolju u Ukrajini: “Dozvolili smo da se ponove Markale?”

A mi? Mi smo taj prostor poništili, i ta će kuća vremenom poništiti pijacu, tako da buduće generacije neće ni znati gdje se to desilo. Mi tako brišemo svoj identitet.

Ono što smo dozvolili ravno je tome kao kad bi neko, iznad masovne grobnice, napravio – gluho bilo – karting stazu.

Morbidno je to i pomisliti, ali ljudi su na Markalama upravo to uradili.

To je najveća sramota ove države – nas koji smo šutjeli.

Još davne 1998. godine tu je bila planirana spomen-pijaca s podzemnim garažama ispod i platom – trgom iznad. Znam, jer bio sam dio tima.

Načelnik opštine i njegovi jarani to prepraviše, regulacioni plan, za svoje uske potrebe…

Da je pameti – najbolje bi bilo srušiti.

Svjedok uspona grada

Molim Zeničane da ne brišu mjesta svoje definicije i identiteta.

Hotel Internacional je svjedok velikog uspona grada.

Razumijem i investitora i njegovu potrebu, ali to nije na livadi – nego u prostoru bitnom za Zenicu, uz stadion.

Taj objekat je trebao otkupiti grad.

Sve ovo nam se dešava jer ne znamo postaviti pitanje: Šta smo i kuda gonimo?

Nisu kule “Beograda na vodi” nova definicija tog velikog grada, nego simbol pohlepe ovog vremena, čiji je najveći primjer Dubai – grad koji ne da gledati u sebe, kao Karleuša što ne da.

Ako analiziramo prijedlog iz te zamamne prezentacije, vidi se da se hotel Internacional poništava stambenom kulom ispred. On se ne ruši, ali ruši se njegova poruka. Ta smjela konzola bila je upravo to – hrabrost tog vremena da se predstavi.

Ne smijemo poništiti taj vizual koji jeste prepoznatljiv vizual Zenice.

Investitor, sadašnji vlasnik, legitimno kaže i odgovara u javnom prostoru na pisanje kćerke autora arh. Jovandića: “Da joj to nije babovina!”

Tačno – nije to njena babovina, nego naša. Pa i investitorova.

Toga moramo biti svjesni svi koji danas djelujemo u prostoru.

Tek si siroče bez države.

Zato vas vraćam na početak teksta – naša opstojnost je samo u kulturi.

To nam ne mogu uzeti, jer od toga smo satkani.

Vjerujmo u sebe.

Mislim da ova polemika tome doprinosi.

Zato predlažem javnu raspravu o ovom primjeru, kao modelu iz kojeg svi možemo naučiti.

Za projektni zadatak treba mi genijalac, a za dizajn malo talenta – rekao je Le Corbusier.