Nekad i sad

Postojao je sarajevski hotel Central i prije negoli sam kao dijete virkao u njegovu unutrašnjost, u kojoj su dominirale teške boje zavjesa i namještaja, tamnocrvena i smeđa, i kada se tome doda ambijent umočen u patinu, taj hotel ličio je na dostojanstvenog starca.

Apsolutan kontrast današnjem hotelskom enterijeru u kojem dominiraju svijetle boje, minimalizam, vesela, mlada lica osoblja… nekadašnji starac kao da se pretvorio u mladića.

Starije Sarajlije se sjećaju, a neki su mi i pričali da se, za razliku od komšijskog hotela Evropa, u kojem je godinama redovno pjevao znameniti Dino Kunić i gdje su se njegovale šansona i zabavna pjesma (proizvedena kako u domaćim tako i u tada najpopularnijim evropskim, poglavito tialijanskim studijima), u Centralu slušala najčešće starogradska pjesma. Dolazio je često Zvonko Bogdan, eno ga i dalje živi, pjeva i raduje publiku, i njegovi čuveni tamburaši, orkestar Janike Balaša, jedinstveni i neponovljivi, a Janike nema više. U spomenarima generacija starih Sarajlija, koje je smrt itekako prorijedila, ostale su slike raspjevanih noći u hotelu Central.

U Evropi se dostojanstveno slušala zabavna, uz mnoge pjesme se i plesalo, a u Centralu se nekako više meračilo, bilo glasnije i diralo, rekao bih neke sasvim druge, tananije i dublje, emotivne registre u duši publike.

Nekako kao ritual u kojem se miješaju uspomene i stvarnost dođe mi obilazak oba hotela. U Bečkoj pijem kafu, čuvena kafana sačuvala je stari štih, ali i pridobila na umjetničkom dojmu. Jer, kao, uostalom, i cijeli hotel Evropa, okićena je slikama, sve sami velemajstori poglavito bosanske likovne scene.

Central je jedino zadržao istu poziciju, sve ostalo je drugačije, moderno, puno svjetla i veselih boja. Svirači i tamburaši ne bi imali ni šta tražiti ni šta raditi u današnjem Centralu. Ali, ima on neke druge sadržaje usklađene sa modernim trendovima. Naprimjer, teretanu, saune i bazen u koje skoro pa redovno odlazim kada sam u Sarajevu.

Radoznao i brbljiv kakav znam biti u prostorima gdje se baš da uživati kao u Centralovoj sauni, hem se napričam hem upoznam i čujem zanimljive sagovornike.

Sreo sam ta dva mlada bića u garderobi. Vojnički brzo i spretno su se presvukli u trening-dresove I… oni odoše gore dizati tegove, trčati u mjestu, vježbati trbušnjake i znate već šta se i kako radi u fitnes-prostorima. A ja, puno sporije i natenane uskočih u kupaće gaćice i pravo bazen koji se nalazi dva sprata niže.

Draž Centralovog kutka za odmor i rekreaciju krije se koliko u besprijekornoj čistoći i optimalnim ugođajima, toliko i u pravoj diskretnosti prostora. Osim tu i tamo ljudskih glasova, čuješ samo zvuk vode, mislim da se može nazvati šuštanjem.

U finskoj sauni obično budu rijetki gosti. Uđu tako nepoznata ćutljiva lica, muški i ženske, predaju se svojevrsnoj meditaciji i tiho kako su i ušli nakon nekog vremena izađu.

Sjedio sam tako zanesen i sam kad… eto one dvojice koji su ranije otišli u fitnes.

Mladi ljudi, tokom njihovog razgovora saznaću da jedan ima 29, a drugi 23 godine.

Jedan je sjeo a la turka na gornjem, najtoplijem nivou, drugi prekoputa njega naslonio se na drveni zid saune, u pozi u kojoj obično gledam televiziju, ono kad niti ležim niti sjedim, nego nekako napola.

Pa krenuše u razgovor ta mlada bića. Onaj što je sjedio gore a la turka poče da ispituje mlađeg, ali tako da mu uz većinu pitanja servira i odgovor.

“Koje vježbe koristiš za trbušnjake? A moram ti reći da je važno da znaš koje trbušne mišiće želiš ojačati, da li donje, jezgru ili bočne…”

“Radim po nekom svom osjećaju i moram ti reći da sam više nego zadovoljan. Vidi, ja sam prije godinu i po imao 130 kilograma, znači, najmanje 40 kila viška sala i masnoće… a vidi me sad, niti 90, a svaki mišić kontrolišem…”

“Sigurno si onda i uzimao adekvatnu hranu da izazoveš deficit masnoća i kalorija? Ja koristim kao protein (naveo marku nekog proizvođača, zaboravio sam koju) i mogu ti reći da je najbolja jer najbrže hrani strogo mišiće…”

“Ma znam, sve sam to manje-više istražio. I to je bio najmanji problem… Ali moraš znati da sam do prije dvije godine potpuno pogrešno živio… Bilo je to vrijeme kada sam u sve ušao: u alkohol, drogu, blud… Činilo se kao da ništa ne mogu da kontrolišem. Sjedim, recimo, jedno veče u kući i onda najednom mrmak, hajmo vani i onda od kafića do kafića… društvo, orgije bez granica i nekog smisla… I ja sam se, srećom, u jednom trenutku okrenuo spiritualizmu, počeo da se ispitujem… I hvala Bogu, sad sam apsolutno ok.”

“Oprosti”, radoznalost mi nije dala mira, umiješah se u razgovor, “hoćeš li mi objasniti šta podrazumijevaš pod riječju spiritualizam?”

Mladić me pogledao i kratko odgovorio: “Vjera, islam… tu sam našao smisao, mir i zadovoljstvo”.

Onda je s novim pitanjem onaj što sjedi a la turka razgovor vratio na teren vježbi, mišića i ishrane, a ja sam strpljivo sačekao da izađemo, pa sam iskoristio intermeco dok smo se tuširali i hladili da ga pitam još ponešto. I tokom kratkog razgovora saznao sam da je mladić našao taj svoj pravi put zahvaljujući poznanstvu sa jednim umnim teologom. Ovaj ga je samo usmjerio, a onda je on krenuo sa svojim istraživanjima na području duha kojim se bave religija i filozofija. Pa mi je nabrajao imena Nietzsche, Kant, Osho… njihovu mudrost poredio sa vjerskim spoznajama i ostavio me baš fasciniranim.

Rekoh mu na kraju, iskreno i ushićeno: “Hej, pa tvoja životna priča je baš edukativna”.

Zahvalio je, nismo se ni predstavili jedan drugom, i jezikom mudraca zaključio naš razgovor: “Polje duha je kao ocean široko i duboko… I dostpuno je svakome. A na pojedincu je da istražuje i nalazi ono što želi”.

Ispratio sam pogledom to markantno biće i pomislio: Ta tek su mu 23 godine. A toliko toga iskusio i spoznao.

Kud nestade i kako prođe moja naivna mladost.