Nedopustivo miješanje Schmidta
Vraćam se u 2023. kada sam ovdje napisao kolumnu “Pravda je spora ali dostižna”, a komentar sam temeljio na šestoj presudi Suda u Strasbourgu o kršenju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Veliku pobjedu je pred međunarodnim sudijama odnio Slaven Kovačević. Objasnio sam, također, da prava i slobode određeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda imaju “prvenstvo pred svakim drugim zakonodavstvom”.
U trenutku kada utvrdi da je neka država povrijedila jedno ili više takvih prava i garancija, Sud donosi presude koje su obavezujuće za svaku državu, pa i BiH. Takve države su obavezne postupati po njima i moraju mijenjati svoje zakonodavstvo i administrativnu praksu kako se slične povrede ne bi ponavljale u budućnosti. A Evropski sud za ljudska prava (ECHR) je presudio da je Kovačević diskriminiran po etničkoj i po teritorijalnoj osnovi, jer nije mogao birati članove Predsjedništva BiH iz Republike Srpske i delegate iz RS-a u Domu naroda PSBiH (application no. 43651/22). Agentica BiH, bliska HDZ-u, zatražila je od ECHR-a reviziju postupka pozivajući se na izdvojeno mišljenje austrijske sutkinje Gabriele Kucsko-Stadlmayer.
Prohrvatski čovjek vodi OHR
O poigravanju karijernih diplomata sa sudbinom BiH pišem već 30 godina. Govorio sam o tome i na Međunarodnoj konferenciji ANUBiH-a u novembru 2023. povodom 80 godina od Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Konstatirao sam i tada da već dugo hrvatski nacionalisti uz pomoć i asistenciju nekih međunarodnih diplomata gaze odluke ECHR-a, a takav isti uklon ima i srpska “elita” oličena u Miloradu Dodiku. Ove dvije politike apsolutno su saglasne u jednom - mirnom rasturanju države BiH kada se već nije moglo u ratu i pored udruživanja u zločinačke poduhvate kreirane u Beogradu i Zagrebu.
Razlika između istočne i zapadne destrukcije BiH leži u činjenici da Beograd nema podršku kakvu ima hrvatska diplomatska mašina uvezana u strukture EU, koja koristi mnogo produktivniji briselski “ćumur”, a koji ipak i pored lijepih fraza zagađuje prostor jugoistočne Evrope. Hrvatske priče o legitimnom predstavljanju, “kako bi svi narodi mogli imati svoje legitimne predstavnike u Predsjedništvu BiH i u Domu naroda”, kose se sa zdravim razumom. Plenkovićeva vlada ne krije da drži na političkom “povocu” njemačkog vrhovnog birokratu u BiH Christiana Schmidta, koji predano radi na oživotvorenju hrvatskog koncepta, a posredno i beogradskog, jer ne intervenira u RS-u koji ostavlja nedirnutim, drugim riječima, ne miješa se u vlastiti posao.
Sav politički napor Schmidt je usmjerio na Federaciju. O toj opsjednutosti Federacijom najbolje govori njegovo nametanje izbornog zakona po mjeri HDZ-a, a u rezoluciji Bundestaga iz jula 2022. ovi zahtjevi su označeni kao “nacionalistički”. Šef OHR-a, koji bi morao držati ekvidistancu prema svima u BiH, najprije je dirao u Ustav, najvažniji akt Federacije, suspendirao ga na jedan dan da bi omogućio povlašten status HDZ-u i njegovim bošnjačkim saveznicima koji osluškuju eho iz nekih zapadnih ambasada.
Schmidt je na taj način učvrstio podjele umjesto da radi na stvaranju uslova za inkluzivno društvo, za izgradnju moderne bh. države i obnovu nekonfliktnog društva. Njegovoj politici zamjerke je našla i Tineke Strik, zastupnica u Evropskom parlamentu. Visokom predstavniku se posebno zamjera što se ofirno potpuno podredio politici HDZ-a. Da sada ne pričam o greškama trojke, koja je spremno prihvatila da učestvuje u novoj vlasti očigledno ne vodeći dovoljno računa o ishodu takvog savezništva.
Schmidt je ušao u meritum slučaja
Ovu ujdurmu, čiji je cilj razbijanje BiH mirnim sredstvima, jasno su prepoznali i u ECHR-u krajem avgusta prošle godine. Ovo nedvojbeno proizlazi iz rečenice da Sud smatra da konstitutivni narodi očigledno uživaju privilegiran položaj u sadašnjem sistemu. Uz sve ranije presude ECHR je u predmetu S. Kovačevića presudio da Izborni zakon BiH krši Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. I ne samo to već da BiH treba da bude jedna izborna jedinica, odnosno da “entiteti ne mogu biti izborne jedinice za Predsjedništvo BiH i državni Dom naroda”. Sud je zapravo predložio demontažu ovog doma PS i izbor delegata sa cijele teritorije BiH. Dakle, bez entiteta. Legitimno predstavljanje je označio diskriminatornim, jer zemlju iz 21. stoljeća vraća u mrak srednjeg vijeka. To je izazvalo alarm u OHR-u.
Schmidt je, bez sumnje, teško podnio ovaj besprizorni šamar Evropskog suda. On je bio posebno bolan, jer je do korijena eksplicitno razložio stvari. Ovom odlukom ECHR-a sav njegov dosadašnji posao je “oboren”. Ako zna čitati između redova (a valjda zna), jasno je da njegove odluke nisu bile dobre za BiH, jer su od nje pravile “afrički slučaj”. Ove odluke su u kancelariji OHR-a izazvale muk. Schmidt ih nije mogao komentirati, ali se izborio da u postupku žalbe intervenira kao amicus curiae ili prijatelj suda, a zapravo je odmah utvrđeno da je on sam tražio učešće u ovom slučaju posredstvom britanske advokatske kuće Blackstone Chamber. O kakvom se profilu političara radi, dovoljno govori to što se umiješao u slučaj a da pritom nije imao saglasnost Vijeća za implementaciju mira (PIC).
Sud je dopustio Schmidtu da mu se obrati, ali da ne ulazi u meritum slučaja, što Nijemac nije uzimao ozbiljno. Oslonio se na izdvojeno mišljenje austrijske sutkinje Kucsko-Stadlmayer. Tako je ušao u srž slučaja premda mu to nije dozvoljeno. Schmidt je kao navodna treća strana od Suda zatražio da ne donese presudu u korist Kovačevića, tvrdeći da bi to destabiliziralo BiH pa da sadašnji etnički sistem treba zadržati, makar to bila i diskriminacija. Ko pažljivije čita, sjetit će se da sam u više navrata počev od 2022. tražio opoziv visokog predstavnika, a decidirano u aprilu prošle godine (“Schmidt, idite kući”). Da nisam usamljen, govori i to da su njegovo demisioniranje tražili i njemački diplomati i stručnjaci za Balkan, jer je nanio, kako su napisali, “trajnu štetu” mirovnom procesu u BiH, ali i ugledu Njemačke. Podržavanjem srpskih (neizravno) i hrvatskih nacionalista (direktno), Schmidt je sebe ubjedljivo uvrstio, po mišljenju autora ove kolumne, u najgoreg visokog predstavnika od osnivanja Kancelarije.
Pravda je spora
Kako sam najavljivao nakon presude Suda u Strasbourgu, ostali akteri su nastavili da dezavuiraju odluku ECHR-a. Iz srpsko-hrvatskih “štabova/stožera” ova presuda je dočekana na nož. Hrvat D. Čović je izrazio sumnju u njenu provodivost, a onda u maniru salonske “ukoljice” ustvrdio kako će sada “legitimnost biti još jače izražena”, dok prema Nenadu Neškoviću “RS i srpski narod nikada neće dozvoliti da im drugi biraju predstavnike”. Ni predstavnici trojke nisu sa radošću dočekali pojavljivanje presude po Kovačevićevoj apelaciji.
Bilo kako bilo, bez obzira na političku sekundaciju i očiglednu prohrvatsku pristrasnost Christiana Schmidta (on ovako ne bi govorio u nekom drugom evropskom slučaju), očekujem od sudija Velikog vijeća, koje je prihvatilo da ponovo razmatra presudu, da ispolje potpunu profesionalnost i da ne dopuste da budu izmanipulirane funkcijom visokog predstavnika, koji se dosad pokazao kao perjanica velikodržavne politike susjeda prema BiH u uslovima mira. U slučaju oprečne odluke Velikog vijeća, moglo bi se govoriti o sunovratu evropske pravne prakse. Želim vjerovati da se to neće dogoditi i da je pravda, iako spora, ipak dostižna.
