Nećko i don Mirko

Pričao je meni Nećko o don Mirku mnogo puta, uvijek hvaleći ga, tako da se lampica radoznalosti u meni odavno upalila.

“Evo, don Mirko i ja krećemo ujutro u šest iz Liègea i eto nas do večeri u Maribor”, rekao mi je nedavno Nećko, pripremajući me za turneju koja je uslijedila.

Uveče sam upoznao don Mirka: oniži čovjek, blagog pogleda, otežano hoda zbog problema sa lijevim kukom. Za večerom u mom stanu prvi put sam ga pobliže počeo upoznavati.

A prije trideset i nešto godina, Nedžad Alihodžić, nakon silnih peripetija, pravih izbjegličkih dramskih zapleta, osvanuo je konačno na svom željenom cilju u Belgiji u Liègeu. Stigao je sa suprugom i sinčićem i u potrazi za slamčicom ili, bolje rečeno, prvim kamenčićem koji će označiti početak novog života, obreo se u kafani znakovitog imena: Sarajevo. Domaći ali manje-više nepoznati ljudi rekoše Nedžadu: “Idi kod don Mirka, on svakome pomaže”.

Pa je Nećko onda otišao do naznačene crkvene adrese, gdje se upoznaje sa don Mirkom. Ispriča mu ukratko šta je i kako prošao na svom putu u Belgiju (to je, inače, i tema njegove nove knjige “Priče iz zlih vremena”, a knjiga je i razlog našeg putovanja na promocije koje će se dogoditi u Sarajevu i Subotici), a don Mirko saslušavši ga posegne u džep, izvadi nešto novca i reče: “Evo, ovo je sve što imam sada, ali tu sam i kad god budem mogao, ja ću vam pomoći”.

“Nije to bio neki novac, realno, bilo je dovoljno za dva-tri dana da preživimo, ali ta toplina i dobrodušnost don Mirka ogromno su nam značile”, prisjećao se Nećko te epizode kad god je don Mirka upoznavao sa nekim novim licima.

Kasnije kad su, nakon onog kamenčića počeli da se slažu drugi i kad je Nećko odlučio graditi svoj novi dom i život u Belgiji, dogodio se drugi susret sa don Mirkom.

“Dobili smo jednu sobicu u početku, ali gola, takoreći ništa u njoj. I jednoga dana vidim na ulici don Mirkov auto, za njim prikolica, a u prikolici jedan kauč. Izletim, zaustavim ga i pitam gdje će s tim kaučem?”

“Mislim pokloniti nekom izbjeglici”, rekao mu Mirko.

“Pa ja sam taj izbjeglica, haj’mo na moju adresu.”

I tako je porodica Alihodžić dobila svoj komad namještaja.

Kasnije je Nećko, čvrst u odluci da odnekle počne, ne kao izbjeglica i primalac socijalne pomoći nego kao radnik, našao svoj prvi posao.

“Kad smo brat i ja bili mali, naš rahmetli otac znao ja zateći Saćka kako guta stripove, a stvarno je bio lud za njima, pa bi nam onda rekao: Djeco, škola, učite školu, ako ne budete učili, bićete smetljari”.

I Nećko je učio, završio fakultet, bio, može se reći, novinar od ugleda i karijere. Ali vidi sudbine. U Liègeu je jedini posao koji mu se u početku ponudio bio smetljarski. Ali mu daje status radnika i prava kojima može planirati život.

I tako je Nećko prvih sedamnaest mjeseci radio u, ljepše i blaže zvuči, komunalnoj službi grada Liègea. Usput učio jezik, pa se domogao i drugog prosperitetnijeg posla. S godinama familija se proširila i njegova Vida takođe zaposlila, a radom i trudom došli su do standarda prosječnih Belgijanaca. U takvoj uređenoj, pa i bogatoj zemlji, šta ćeš i kud ćeš više.

A don Mirko?

Ovaj čovjek koji evo sjedi preko puta mene, nakon što smo se upoznali, govori svojim dalmatinskim dijalektom, blagim tonom kakav, inače, odlikuje službenike crkve, osmijeh mu svako malo ozari lice. I priča svoju priču.

Od onog prvog susreta i epizode sa kaučom, Nećko je svako malo bio kod don Mirka. Nije više trebao njegovu pomoć, nego je došao u situaciju da on pomogne u humanitarnom radu koji je Mirku uz službu božju, mislim na mise i osnovne zadaće svećenika, bio glavna preokupacija.

I stoga ne treba da čudi bliskost ove dvojice ljudi čiji su se životi na neki način isprepleli i tokom kojih se među njima razvilo jedno iskreno prijateljstvo.

Bilo je još dosta ljudi koji su pomogli Nećku tokom svojevrsne kalvarije kroz koju je prošao, uostalom, zato i putujemo u Suboticu, gdje će se s nekim od njih susresti nakon više od trideset godina. Ali don Mirko ima posebnu ulogu dobrotvora i stoga ga je i pozvao i poveo.

Noć će prespavati u Mariboru, a ujutro smo krenuli ka Sarajevu.

Putovanje će trajati cijelu sedmicu i tokom putovanja ne samo da ću upoznati don Mirka nego i prisustvovati brojnim doživljajima pri kojima nerijetko padoše suze radosnice.

Don Mirko je ušao u 88. godinu, formalno je u statusu penzionera, ali još je aktivan. I kao dobrotvor i kao svećenik.

Otkako smo ujutro sjeli u auto, njegov mobitel svako malo zvoni.

A zovu ga, ah, ko sve ne.

Priča o ovom čovjeku koji mi je, kako imamo običaj reći, na prvu leg’o, slijedi. I evo biografije još jednog anđela s kojim me život upoznao.