Natjerao/natjerala si me da to uradim

U intervjuu koji je novinaru Norveške državne radiotelevizije (NRK) Yama Wolasmalu, 2. maja ove godine, dala zamjenica ministra vanjskih poslova Izraela Sharren Haskel je, između ostalog, izjavila: “Kada kolju Jevreje, kada ih masakriraju i kada ih ubijaju, svijet saosjeća s njima. Ali ja sam obećala svom djedu da više nikada nećemo biti žrtve.” Zatim je dodala: “Samo mrtvi Jevreji su dobri Jevreji, a kada pokažu snagu i kada brane svoju djecu, tada svijet ne voli tako jake Jevreje.”

Kolektivna krivnja

Ova izjava postavlja mnoga pitanja: Šta je to što definiše snagu, a šta je to što definiše slabost? Da li je to međusobna isključivost kao relacija ili-ili, gdje je snaga vezana samo za jednu stranu. Stranu koja se brani napadom, a slabost je ravna situaciji u kojoj si određen kao žrtva? Na taj način, naravno, niko neće biti žrtva. Ali kako postići to da više nikada ne budemo žrtve? Tako što ćemo druge dovesti u situaciju da se osjećaju kao žrtve, nanoseći im patnju, bol i smrt, zauzimajući mjesto superiorne, jače, agresorske strane.

Je li ovo jedini način da se prebrodi prethodno iskustvo žrtve?

Primijetili ste da obećanje koje je Haskelova dala svom djedu ima oblik obećanja vlastitoj grupi, obećanja datog sebi i svojima, a ne nekome drugom. Lojalnost je usmjerena prema unutra, a ne prema vani. Obećanje i moralna obaveza koje iz svega ovoga proizlaze odnose se samo na ono što nam se više nikada ne bi trebalo dogoditi. Zadatak se sastoji u tome da se osiguramo da nas niko ponovo ne učini žrtvama kao što se to dogodilo Jevrejima tokom nacističkog genocida.

Kakvu ulogu ovakav način razumijevanja svijeta, orijentisan na unutarnju grupu, daje “drugima”, na primjer današnjim Palestincima?

Mogu li se Palestinci pojaviti u bilo kom drugom obliku osim kao agresori ili kao žrtve? Da li su obje mogućnosti otvorene ili se primjenjuje samo uloga, odnosno optužba - agresora? A ako se Palestinci opisuju kao žrtve, da li to podrazumijeva slabost koja izaziva empatiju i sažaljenje? Ili se slabost shvata kao nedostatak onoga što je adut, odnosno snaga onoga koji je ima kako ne bi ponovo postao žrtva?

U intervjuu koji je objavila Lene Lindgren sa stručnjakom za genocid Dirkom Mosesom, u Morgenbladetu od 23. maja ove godine, Moses kaže sljedeće: “U toku Nürnberškog procesa pitali su Otta Ohlendorfa, vođu Einsatzgruppe, čiji su pripadnici ubili 90.000 Jevreja na području Evrope i krimske regije: Je li ispravno ubijati civile? On je odgovorio da će jevrejska djeca kada odrastu biti neprijatelji Trećeg rajha.” Iz toga proizlazi da je Sud morao akceptirati da Nijemci nisu željeli samo običnu sigurnost, već “trajnu sigurnost” u hiljadugodišnjem carstvu koje je Hitler trebao izgraditi, objašnjava Moses.

Naravno da postoje mnoge razlike između Hitlerove Njemačke i izraelske vlade koju predvodi Netanyahu, od kojih su neke toliko očigledne da ih nije potrebno isticati. Međutim, poenta je u tome da se određene sličnosti sada pokazuju s takvom jasnoćom koja se ne može prešutjeti.

Ovdje ću se pozvati na rezultate mojih upečatljivih vlastitih istraživanja vezanih za etničko čišćenje koje su u Bosni izvršili bosanski Srbi 1990-ih, s genocidnim posljedicama nad Hrvatima i posebno Bošnjacima. Prvo, koncentracioni logori, koji su osnovani širom Bosne, a Omarska je za mene najupečatljivija, imali su za cilj sistematsko silovanje mladih žena. Drugo, najranjiviji dio neprijateljske grupe, njena najslabija karika, bili su mladi civili, oni koji su predstavljali budućnost - ne samo zbog toga što su bili djeca i tinejdžeri, već i zbog toga što su oni trebali omogućiti rađanje novih generacija i osigurati kontinuitet života te grupe na tom prostoru.

Kada se toliko zlostavljanja izvrši upravo tamo gdje su ljudi do jučer živjeli, bilo u njihovim kućama ili susjednim zgradama, ili čak u obližnjim koncentracionim logorima, i to ne samo od strane komšija, već i sa očevima i djedovima žrtava kao posmatračima i prisilnim učesnicima u zlostavljanjima, onda imamo pretvaranje doma/kuće/zavičaja u mjesto koje je nešto najgore što ljudi mogu doživjeti. Zbog toga će to mjesto zauvijek biti povezano s traumom, a ne sa sigurnošću. Prije svega, oni preživjeli teško da će poželjeti da se vrate na ta mjesta. Ideja o sretnoj budućnosti tamo im je oduzeta ne samo fizičkim nego i psihičkim i emocionalnim ranjavanjem i uništavanjem.

Način djelovanja Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) u Gazi je drugačiji i, iako se događaju i silovanja, ona ne igraju istu planiranu ulogu kao što je to bio slučaj kod bosanskih Srba. Sličnost, na koju mislim, odnosi se na konstrukciju budućnosti, odnosno mogućnost deklarirane neprijateljske grupe da ima budućnost na teritoriji koja se pretvorila u bojno polje. Zatim, kako je cilj, koji se ogleda u sprečavanju, fizičkom i mentalnom i onemogućavanju budućnosti neprijateljske grupe, povezan s narativom kolektivne krivnje.

Čim se spomene riječ “kolektivna krivnja”, mnogi će reći: Nije li ovo upravo ona vrsta krivnje protiv koje su Jevreji, a ne bilo ko drugi, trebali biti vakcinisani?

Oni znaju sve o tome koliko može biti pogrešno kada se ljudi progone i ubijaju “samo zato” jer su ono što jesu, članovi određene grupe. Da, genocid je po definiciji namijenjen da bude usmjeren na ljude na osnovu njihovog članstva u određenoj grupi, a ne na osnovu onoga što su kao pojedinci učinili. Ukratko, vaša grupa je vaša sudbina. Činjenica da su Jevreji obuhvaćeni ovom kolektivističkom logikom smrti u obliku zločina par excellence, Holocausta, sada se ispostavilo da ne znači da su vakcinisani protiv njene upotrebe prema drugoj grupi, Palestincima u Gazi. “Šta je ona (ili on) pogrešno učinio?”, pitaju majke i očevi čija su djeca ubijena u bombardovanju domova, škola i bolnica od strane izraelske armije (IDF).

Izraelci, čija su djeca ubijena u gnusnom terorističkom napadu Hamasa, 7. oktobra 2023. godine, postavili su isto pitanje, ne samo počiniteljima, već i svijetu: Zašto? To je isto pitanje koje je postavio preživjeli iz Auschwitza, Primo Levi. Pitanje koje je ostalo bez odgovora, a “koje se čuje do neba” (Levi), i jedan genocid za drugim.

Sharren, Haskel, kao i Boaz Bismuth (kojeg je također intervjuisao Yama Wolasmal), pa i sam Netanyahu, savršeno dobro znaju da djeca koja se ubijaju u Gazi nisu učinila ništa loše u smislu nečega što bi ih dovelo u situaciju da zaslužuju smrt. Ukratko: logika kolektivne krivice je moralno neodrživa, jednako izopačena i kriminalna, i kada su u pitanju palestinska i kada su u pitanju jevrejska djeca. Ali, mnogi suočeni s kritičkim pitanjima, na primjer, Wolasmal, neće priznati da znaju i ovo: da je ono što nije u redu, pogrešno bez obzira na to na koga se primjenjuje. I još preciznije, to ne zavisi od grupnog identiteta.

Priznanje bi uništilo njihov narativ o “pravu na samoodbranu”. Da visokopozicionirani političari zatvaraju oči pred bolom drugih, da priznaju samo bol vlastite grupe i to na način koji se zasniva na osveti kao jedinoj mogućnost kako bi se nastavilo dalje, kao i težnja za prelazak iz položaja žrtve u položaj napadača, odnosno iz položaja slabog u položaj snažnog, obeshrabrujuća je. To još jednom pokazuje doslovno smrtonosnu prirodu takvog načina razmišljanja: natjerao/la si me da to uradim, gdje se odgovornost za vlastite postupke - nasilje koje se nanosi i opravdava - stavlja na teret onih koji su njegove žrtve. Kao kada, naprimjer, glasnogovornik izraelske vojske tvrdi da je Hamas odgovoran za svakog palestinskog civila koji je ubijen od IDF-ovog metka ili bombe.

Recept Golde Meir

Razgovarajmo o strategiji imunizacije prema vlastitoj odgovornosti i vlastitoj krivici, pravno, moralno i emocionalno. U ovom kontekstu moje misli su uz Goldu Meir, premijerku Izraela u periodu od 1969. do 1974. godine, liderku zemlje tokom Jom - kippurskog rata, 1973. godine. Kada su je pitali šta bi bilo potrebno da se stvori trajni mir između Izraela i njegovih susjeda, ona je odgovorila: “Kada jednog dana dođe mir, možda ćemo oprostiti Arapima zbog ubistva naših sinova. Ali će nam biti puno teže oprostiti im što su nas prisilili da ubijamo njihove sinove. Mir može doći samo onda kada Arapi budu voljeli svoju djecu više nego što mrze nas.”

Recept Golde Meir za mir je recept suprotnosti. Prekinuti spiralu nasilja, s beskrajnim ponavljanjem nasilja što bi trebalo rezultirati “trajnom sigurnosti” zahtijeva raskid s idejom i iskustvom da nasilje koje neko nanosi, bilo da su u pitanju djeca ili odrasli, ima svoj učinak i na one koji napadaju, što se opravdava “legitimnom samoodbranom”, osvetom, koja zahtijeva potpuno i totalno uništenje neprijatelja, jednom zauvijek (Netanyahu o Hamasu). Takvo nasilje nije legitimno kao ni odbrana koja stvara mir i sigurnost u budućnosti. Takvo nasilje i takva odbrana ne samo da uništavaju “druge”, već su i samodestruktivni.

Ko može ukazati na ovo i ima li iko da ovo čuje?

(Izvorni tekst akademika,
prof. dr. Arne Johana Vetlesena na norveškom, pod naslovom Du fikk meg til a gjore det, objavljen je u norveškim dnevnim novinama Klassekampen, 1. juna 2025. godine; s norveškog preveo prof. dr. Rasim Muratović, član Odbora za historijske nauke Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine)