Nasljeđe kralja Sargona

Ovo bi mogla biti lična priča. Iskustvo koje se samo mene tiče. Ali nije. Naučio sam od tibetanskih lama i mudrih istočnjačkih sufija da je sve na svijetu povezano i da ne postoje lična iskustva, koja treba sebično čuvati. Dijeljenjem osobnih doživljaja obogaćujemo memoriju univerzuma, sveukupnu riznicu životnih iskustava iz koje crpimo svoja nadahnuća. U tu mudrost duboko vjerujem i bezbroj puta sam se osvjedočio u njene vrijednosti.

Naučio sam na Tibetu da razgovaram sa svime što me okružuje i što u meni budi radoznalost. Sa takozvanom “mrtvom” i “živom” prirodom i kroz sopstveno razumijevanje, saznavao sam mnoge tajne i dobijao fascinantne odgovore. Razgovarao sam sa starim budističkim svetim spisima iz bogatih lamaserijskih biblioteka; boravio u udaljenim hiljadugodišnjim svetištima da bih pronikao u skrivene tajne nebeske zemlje; došaptavao sam se sa nijemim manastirskim oltarima i golemim statuama tibetanskih božanstava i demona; razumijevao prostodušne molitve utkane u zavjetne marame što se vihore pored nebrojenih putnih staza. Dešavalo se u Amazoniji da mi jata ptica određuju bezbjedne plovne staze, da mi šapat noćne Sahare pripovijeda svoje stare legende, da me himalajske urvine sačuvaju od snježnih lavina; prepoznavao sam dobrotu i gostoprimstvo u sinovima kanibalskih plemena u Papui Novoj Gvineji, koji su me primali pod krovove svojih koliba i vodili u svoje kuće duhova. Saznavao sam mnoge tajne od tužnih kamenih ostataka davno porušenih i spaljenih gradova i doživljavao nebrojena dramatična iskustva drevnih trgovaca što su trgovačkim karavanima povezivali Istok i Zapad, prenoseći nova znanja i dobrotu.

NA TRAGU DREVNIH KULTURA: Naš saradnik Ahmed Bosnić već 50 godina istražuje stare civilizacije Istoka

GRAD IZ PERZIJSKE MITOLOGIJE: S takvim iskustvima i razumijevanjem, evo me na mjestu gdje se nekada uzdizao najblistaviji grad svog vremena, star skoro 7.000 godina, svjedok burnih povijesnih događaja i biblijskih vremena. Gledam prema horizontu i sprženoj visoravni provincije Khuzestan, koja se daleko, tamo, na jugozapadu, graniči sa Irakom i Perzijskim zaljevom, izranjaju monumentalne konture mog odredišta – grada Suse. Znam da tamo, ispod niza nijemih humki, leže ostaci nekad veličanstvenog grada, koji je trinaest puta rušen i podizan, grada koji je kontrolisao važne puteve što su, kroz planinske vrleti planinskog lanca Zagros, hodili od antičke Mezopotamije prema tajanstvenim carstvima na rijeci Ind i vraćali se s bogatim darovima i neprocjenjivim znanjima.

Perzijska mitologija je sve što danas znamo o Susu. Ona nam pripovijeda da je Susa bio prvi grad na svijetu i da ga je sagradio legendarni kralj Hushang, sin Siamaka i unuk kralja Kayumarsa, za kojeg se vjeruje da je “predvodio vojsku leoparda i lavova, divljih vukova i neustrašivih tigrova i otkrio kako se sa čelikom i kremenom pali vatra”. Da je Susa jedan od najstarijih gradova, potvrđuje i zvanična arheologija. Ovdje, u ovoj dolini, koja je nekad bujala životom i rajskim zelenilom, koračam na prstima, omađijan onim što su ostavili vjekovi. Pokušavam doživjeti ta daleka vremena. Urbani život ovdje je cvjetao još krajem petog mileni­ja pr.n.e, kada su njegove spretne zanatlije izrađivale najelegantnije grnčarije na svijetu – vitke, orijentalne ibrike, ukrašene stiliziranim pticama u letu i razigranim lovačkim psima.

OČIMA ILUSTRATORA: Aleksandar Veliki slavi i masovni brak svojih 10.000 vojnika sa mladim Perzijankama

Oko 2500. godine pr.n.e. Susa je postao glavnim gradom kraljevstva Elamita, moćnog i tajnovitog naroda koji je bio trgovinom povezan sa Sumerima u Mezopotamiji. Elamiti su stekli mnoga dostignuća u pisanju, arhitekturi, skulpturi, topljenju stakla i metala. Nakon što je Ahemenid osvojio Susu i stvorio Prvo perzijsko carstvo, u gradu su nikle mnoge veličanstvene građevine, a Susa je sljedećih nekoliko stoljeća bila centar carstva i središte mnogih povijesnih događaja.

VRIJEME VELIKOG SARGONA: Pouzdano se zna da je Elam hiljadu godina bio u neprijateljstvu sa gradovima-državama što su se razvijale između svetih rijeka Eufrata i Tigrisa. Međutim, oko 2350. godine pr.n.e. Susa se našla u sastavu prve veće imperije u svijetu, koju je stvorio Veliki Sargon od Akkada (2684-2629). Legende kažu da je Sargon vladao cijelim svijetom. Sa svojim oholim sinovima često je išao u ratne pohode i uspio porobiti sve gradove-države od mediteranskih obala do Perzijskog zaliva.

Iza Sargonove brze konjice ostala su krvava ratišta i lelek očajnih majki čije se suze ni do danas nisu sasušile. Tako je Mezopotamija postala prvo veliko carstvo u historiji ljudskog roda, a moćni Sargon postao kralj nad kraljevima. Uspostavio je golemu trgovačku mrežu sa civilizacijama iz doline Inda i duž Perzijskog zaliva, kontrolišući dragocjene kedrove šume u Libanu i rudnike srebra u Anadoliji.

RATOVI JAČI OD SVAKE CIVILIZACIJE: Čak ni Babilonska kula nije izdržala pred najezdom rušilačkih horda

Bila su to nemirna vremena koja su donosila burne i nepredvidive događaje. Kada je pala Sargonova imperija, ponovo je došlo do napret­ka Elamita. Oko 2100. godine pr.n.e. vrijedni neimari obnovili su svoj grad kojim je dominirao veličanstveni hram i zigurat boga oluje Inshushinaka, gospodara i zaštitnika Susa.

S vremenom su se smjenjivali novi ratni sukobi, nadirali osvajači i mijenjale vlasti u mezopotamskim gradovima-državama. Babilonci su osvojili i opljačkali Susu oko 1000. godine pr.n.e. i ugasili joj moć. Elamsko crstvo je oko 845. godine pr.n.e. palo pod vlast Asirije pod vođstvom nemilosrdnog kralja Ashurbanipala, koji je do temelja spalio Susu, a kralja, zajedno sa visokim plemstvom Elama, odveo u svoju ­prijestolnicu, gdje su ponižavani i okovani teškim lancima ulicama Ninive vukli zlatne kraljevske kočije.

Humke Suse, koje s teškom sjetom obilazim prepoznajući užasnu sudbinu znamenitog grada, otkrivene su 1850. godine. Učinio je to britanski istraživač, geolog i arheolog William Kennett Loftus (1820–1858). Nijemo nalazište se sastoji iz četiri humke koje nose zvanične nazive Akropola, Apadana, Kraljevski grad i Grad zanatlija. Najranije od trinaest različitih naselja bilo je na Akropoli, gdje su otkopani temelji veličanstvenog hrama iz četvrtog milenija. U njemu je bilo i središte glavnih kraljevskih zgrada Elamita, među kojima i hram i zigurat moćnog Inshushinaka, krunisanog sa bronzanim “rogovima^”, koje je opljačkao Ashurbanipal. Inshushinak je bio bog-čuvar grada Suse. Njegovo ime ima sumersku etimologiju i prevodi se kao “gospodar Suse”.

ŠTA JE ZAPISAO HERODOT: I pored burnih vremena koja su harala Mezopotamijom, glavni grad Elamita nije netragom iščezao. Pretpostavlja se da leži 32 kilometra prema jugoistoku, gdje je moćni kralj Untash-Gal oko 1250. godine pr.n.e. podigao kraljev­ski grad koji je nazvao po sebi Dur-Untashi, sada poznat kao Chogha Zanbil. Ovo je bio jedan od najambicioznijih građevinskih kompleksa u cijelom antičkom svijetu. Unutar ogromnih bedema i kamenih zidova koji su imali sopstveni vodovod, prvi u povijesti čovječanstva, nalazile su se dominantne građevine, hramovi mnogih elamitskih bogova, a nad svima je bdio veličanstveni zigurat posvećen bogu Inshushinaku.

MAUZOLEJ SVETOG DANIJALA: Simbol biblijskih vremena koji i danas okuplja pripadnike najvećih religija svijeta

Iako je Ashurbanipal spalio Susu, grad se s vremenom ponovo uzdigao i postao važno kulturno i trgovačko središte. Kralj Kir II od Perzije (Cyrus the Great, 600-530 pr.n.e.), osnivač velikog Achemenidskog carstva, koje se prostiralo od Egejskog mora do rijeke Ind, učinio je Susu glavnim gradom Perzijskog kraljevstva. Izabrao je Susu jer se nalazila na polovini njegove moćne imperije, a možda i zato što je ležala pored rijeke Choaspesa, (Kharka), nadaleko poznate po blagotvornosti i čistoći.

Veliki grčki historičar Herodot iz Halikarnasa (480-429 pr.n.e.) pisao je da je Kir na putovanja sa sobom nosio “vodu iz Choaspesa” i samo je nju pio. Voda je prokuhavana i u srebrenim posudama prenošena na brojnim četveroprezima koje su vukle mazge. Svoju zadivljenost achemenidskim kraljem, Herodot je izrazio ovom zanimljivom bilješkom:

“Energija velikog kralja Kira i dinastije Achaemeniana, koju je osnovao, bila je čudesna. Po svoj prilici i zbog toga što su pili čudesnu vodu iz Choaspesa. Provodili su zimu u Susi, proljeće 800 kilometara dalje, u ceremonijalnom gradu Persepolisu, u ravnicama Marvdashta, okruženim planinama Zagrosa, a ljeto 1.230 kilometara dalje, u planinama u Ecbatanu (drevni grad na Putu svile). Putovali i ljeti i zimi, kroz neke od najnegostoljubivijih krajeva na svijetu sa svom dvorskom opremom i vrijednostima, uključujući i čudesno blagotvornu vodu iz Choaspesa...”

Za razliku od mnogih poslije njih, Achaemeniani nisu bili veliki graditelji puteva. Njihov Kraljevski put od Suse do Sardisa, glavnog grada Lidijskog carstva u Maloj Aziji, bio je dug više od 5.563 kilometra, sa 111 postaja za promjenu konja. Tim putem su patrolirale vojne jedinice dok je čitav niz kurira brzo prenosio poštu za kralja - putovanje koje je, kada su uvjeti bili najbolji, trajalo nedjelju dana.

AKADEMIK AHMED BOSNIĆ/AUTOR!!!

PLANOVI ALEKSANDRA VELIKOG: Godine 517. pr.n.e. Kirov nasljednik Darije I započeo je izgradnju palate Apadane ukrašene reljefima koji prikazuju scene sa festivala i procesija predstavnika 23 nacije Ahemenidskog carstva, sa dvorskim uglednicima, vojnicima, stražarima, njihovim konjima i kraljevskim kočijama. Trinaest od 72 stupa još uvijek stoje na ogromnoj platformi. Izgradnja je opisana na glinenoj tablici, koju potpisuje Darije I: “Ja sam sagradio ovu palatu... A narod Babilona je iskopao zemlju... i napravio opeku. Drvo zvano kedar doneseno je iz planina zvanih Libanon. Narod Asirije donio ga je u Babilon, a narod Karkha (u Anadoliji) i Ionia (Grčka) donio ga je iz Babilona u zemlju Susanaca...”

Bilo je to vrijeme sloge i jedinstva. Iz svih krajeva carstva stizali su graditelji i karavani sa zlatom, slonovačom, srebrom, draguljima, ebanovinom, biserima i merdžanima iz Jemena, Medeje i Egipta. Nije čudo što Biblija veliča Susu. Ovdje je smještena romantična priča o Ester. Kako se perzijska imperija širila i do nekih dijelova Grčke, slava Susa bila je poznata i starim Heladima i Hebrejima. Kada je Aleksandar Veliki porazio Darija III 331. pr.n.e. umarširao je u Susu i otkrio fabulozno bogatstvo, kojem se nije mogao nadiviti. Nakon sedam godina, kada je preko rijeke Ind pokušao prodrijeti u Indiju, vratio se i u Susi iznio planove za ujedinjenje Grčke i Perzije u jedinstveno carstvo. Počeo je ženidbom sa Darijevom kćerkom Stateirom (poznata i kao Barsine) i masovnim vjenčanjem 10.000 Grka sa Perzijankama.

Nakon Aleksandrove smrti 323. p.n.e. Susa je postala provincijski grad. Kasnije je postala kršćanskom biskupijom, ali ratni pohodi, pljačke i pustošenja nisu prestali. Sasanski kralj Shahpur II, poznat i kao Shahpur Veliki, napao je Susu sa nekoliko stotina slonova i srušio je do temelja. Zatim su dojezdile mongolske nemilosrdne horde i zadale posljednji udarac u 13. stoljeću i Susa je zauvijek postala mrtav grad, prepušten vjetru i vremenu koji su ga pretvorili u tajnovite pustošne humke, koje pred mojim očima oživljavaju tragična sjećanja o kojima više niko ne govori niti piše.