Muhidin Džanko - marljiv i odgovoran naučnik
Muhidin Džanko je redovni profesor UNSA/Velija Hasanbegović
Muhidin Džanko, redovni profesor Univerziteta u Sarajevu, puno je više od književnog historičara. Njegova knjiga o Safvet-begu Bašagiću, sa podnaslovom Intelektualna povijest i ideologijska upotreba djela, ne analizira samo Bašagićev književni opus, njegovu poeziju, dramsko stvaralaštvo i umjetničku prozu nego govori i o recepciji Bašagićevog djela, njegovim interpretacijama i instrumentalizacijama. Tako je ova Džankina knjiga poprimila izuzetno vrijednu polemičku dimenziju koja, čini se, nije prepoznata kada se knjiga pojavila.
Slično je i sa knjigom “Sarajevo bez Vratnika šta je?”, koja je između povijesti i pripovijesti o sarajevskom grad Vratniku. To nije samo ozbiljna historiografska rasprava, koja sadrži vrijedne historijske činjenice o nastanku Vratnika, njegovim porodicama i zanatlijama, topografiji, administrativnom i demografskom statusu, izgradnji kasarne Eugen Savojski, raslojavanjima vratničke inteligencije od osmanskoga do komunističkog doba nego je i knjiga o vratničkim legendama i mitovima, o vratničkim džamijama, mektebima, grobljima, vratničkim ulicama...
Vrsni literata
I u knjizi “Gradu Tešnju u književne pohode”, koju je koncem 2024. objavio Centar za kulturu i obrazovanje iz Tešnja, Džanko pokazuje širinu koju je prošao u svom intelektualnom razvoju. Riječ je, dakle, o čovjeku izuzetnoga znanja, spremnom da se uključi u diskusije iz raznih naučnih i kulturnih oblasti. U ovoj knjizi Džanko kaže kako je na njegovo dozrijevanje Tešanj ostavio velikoga traga. Iako nije rođen u tom gradu, on mu se kroz svoje eseje i oglede stalno vraćao – bilo da je dolazio i sudjelovao u raznim naučnim i kulturnim manifestacijama, bilo da je pisao eseje o knjigama ili događajima u vezi s ovim gradom. Na početku knjige on ‘priznaje’ da je prijateljstvo sa Amirom Brkom, koje datira još iz studentskih dana, bilo presudno za njegovu čvrstu vezu sa Tešnjem, gradom kojem je često dolazio u književne pohode. A rezultat tih pohoda je i ova knjiga.
Nije čudno što knjigu koja sadrži, između ostalog i nekoliko ogleda i osvrta na književnohistorijski i pjesnički opus Amire Brke, počinje osvrtom na Brkinu knjigu “Teatar u tešanjskom teatru”, koju povezuje sa knjigom “Svjetlosti kasabe” gdje Brka piše o ljudima koji su obilježili kulturnu povijest Tešnja. Tako, dok Brka piše o ovim ljudima koji unose svjelost na kulturnu scenu Tešnja, Džanko je pisao o ljudima sa Vratnika, u knjizi koju sam na početku spomenuo.
Kao što Džanko u ovom eseju Amira Brku naziva “vrsnim literatom”, isto bismo mi mogli reći za Džanka: kao vrsni literata, on precizno uočava sve Brkine ideje i na jednom mjestu Brkin obračun sa palanačkom sviješću poredi čak sa Krležinim “Dijalektičkim antibarbarusom”. Rekao bih da doista postoji sličnost u pristupu Amira Brke i Muhidina Džanka: obojica imaju izoštren kritički i polemički smisao. Možda je Brka samo malo vatreniji, a Džanko smireniji, ali obojica su kritički i polemički nastrojeni u svojim knjigama i esejima, a to je Džanko pokazao i u ovoj knjizi ogleda i eseja.
Ali, Džanko ne piše samo književne eseje. Negov tekst o historiografskom diskursu Alije Galijaševića briljatna je analiza Galijaševićeve knjige “Na tragovima tešanjske prošlosti”. Kako to Džanko čini? On Galijaševićevo djelo promatra u širem kontekstu, ukazuje na jedan pristup (naziva ga kreševljakovićevskim) koji podrazumijeva afirmaciju lokalnog naučnog kadra, ali koji, zbog svoje ozbiljnosti, nikako nije amaterski pristup: ono što su ranije radili Kreševljaković, Vejsil Ćurčić, Osman Asaf Sokolović i drugi, za Tešanj i njegovu povijest radio je Alija Galijašević. U njegovom opusu Tešanj je predstavljen kao “grad bogate kulturne povijesti, na simboličkome planu reperezentira i cijelu povijest Bosne i Hercegovine, koja je zbroj malih povijesti. Zato se pitanje kako čitati Grad (Tešanj) nužno mora preoblikovati u šire pitanje: kako čitati zemlju Bosnu? Upravo na ta pitanja odgovaraju nam knjige Alije Galijaševića, čovjeka koji je svojim djelom ostavio neizbrisiv pečat u povijesti Tešnja i Bosne i Hercegovine.”
Ova Džankina knjiga sadrži i niz eseja i ogleda o pojedinim književnim djelima, ali bih ovdje istakao tekst o Mustafi Ćemanu. Tu Džanko daje jedan širi uvid u razvojUkazao bih i na Džankin osvrt na kulturnohistorijske i publicističke radove, odnosno na radove o kulturnoj povijesti Tešnja autora Amira Brke. Od već ranije spomenutog razračunavanja sa teatrom u tešanjskom teatru, do knjige “Jerej ili Pseudosakralni pledoaje za genocid u Tešnju” (2016.) koju poredi sa knjigama “Parergon” Derviša Sušića i “Smrt je majstor iz Srbije” Marka Vešovića, te je smješta u krležijanski diskurs iskazan u Krležinim polemikama “Moj obračun s njima” i “Dijalektički antibarbarus”.
Staro Sarajevo
U ovoj Džankinoj knjizi najviše je, naravno, književnohistorijskih eseja (o Hamidu Dizdaru, Vojislavu Vujanoviću...). Jedan rad povezuje ovu knjigu i Džankinu knjigu o Vratniku, spomenutu na početku ovog teksta. Riječ je o radu Hamid Dizdar i sarajevski grad Vratnik, u kojem Džanko daje širi pregled literature o Vratniku, a potom se fokusira na radove Hamida Dizdara, za koje se nagađalo da će biti objedinjeni u posebnu knjigu Staro Sarajevo, ali ta se knjiga pod tim naslovom nije pojavila, nego su Dizdarovi radovi ostali rasuti po novinama.
Ovo je najopširniji rad u ovoj knjizi, a saopćen je na skupu o Hamidu Dizdaru (2017) i objavljen u posebnom zborniku (Tešanj: CKO, 2018). Tu se Džanko opet pokazao kao marljiv i odgovoran naučnik. On daje jednu široku lepezu literature o Vratniku (od Essada Uzunića, Seida Traljića, Mahmuda Traljića), te pokazuje šta je o tome pisao Hamid Dizdar. Sve ovo će biti neka priprema za Džankinu knjigu “Sarajevo bez Vratnika šta je?”, koja nije doživjela percepciju koju je zaslužila niti je naišla na odjek koji zavređuje. Zato ova Džankina knjiga, zahvaljujući tešanjskom Centru za kulturu i obrazovanje, započinje svoj život koji će, nadam se, biti prepoznatljiv.
