Mržnja, rasizam, žudnja za linčem, progon... - Antifašizam je naša nada!
Sarajevo: Prvo dođu po “pedere”, a onda po sve ostale
S vremena na vrijeme kada fašizam otvoreno izađe na ulice, kao ovih dana u Podgorici, ljudi koji tamo žive ili ljudi iz susjedstva, najednom bivaju začuđeni tom provalom mržnje, rasizma, žudnje za linčem i progonom, po pravilu, nevinih ljudi, koji se zadese na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Linč nevinih ljudi
Sasvim je nebitno gdje se radnja odigrava, začuđenost je uvijek ista, i nju mogu pomalo i da razumijem, ali, mislim, prošlo je trideset i pet godina od početka raspada Jugoslavije, čak i više, a ljudi i dalje razmišljaju u modalitetima socijalističkih parola o “bratstvu i jedinstvu svih naših naroda i narodnosti”.
U potpunosti poznajem taj mehanizam samoobmane, jer sam ga odmah uočio još početkom devedesetih, možda je u tom otrežnjenju značajnu ulogu imalo to što sam rat na svojoj koži osjetio i prije nego je počeo u ovoj zemlji. Osjetio sam ga u Zagrebu dok sam studirao veterinu. Sjećam se bombardiranja i zračnih uzbuna, te kako smo išli na Novi Zagreb da se uvjerimo da je rat stvaran. Čuli smo eksplozije, ali išli smo da vidimo spržene stanove nebodera nasuprot kasarni bivše JNA u Borongaju, gdje su bile smještene i tenkovske jedinice. Išli smo i u Selsku ulicu, gdje je bila velika kasarna bivše JNA (ovaj pridjev “bivše” joj savršeno pristaje, jer referiram na tu vojsku u ondašnjem vremenu 1991.), nadali smo se da ćemo naći možda neki pištolj ili kakav drugi suvenir. Nisam tada znao da će rat početi ubrzo i u našoj zemlji, te da ću imati suvenira do mile volje.
Moj dajdža, Ziko, već je odavno odlazio na ratišta na Kupi i vraćao se otamo nimalo raspoložen. Bio je komandir čete odnosno satnije, jer je kao rezervni oficir bivše JNA imao čin i znanje da vodi jedinicu. Tada je nama, studentima iz BiH, rat još bio ipak samo eho udaljene ili bliske eksplozije, ili pucnji snajperskih pušaka kada sam lutao oko Lisinskog i vidio kako žena s djetetom panično traži zaklon iza običnog ukrasnog grmlja. Šta ću, i ja sam je kopirao pa potražio nekakav zaklon, dok pucnji nisu prestali. Onda su javljali u kojim ulicama se nalaze snajperisti, bilo je dosta i panike i lažnih informacija. Nismo tada živjeli u svijetu u kojem lažne informacije dolaze iz usta predsjednika najjače države na svijetu. Tada je to bilo nepojmljivo, sada je to pravilo. Kada se toga sjetim odmah mi budu dragi zvuci snajperskog metka što prolazi daleko od mene.
Zagreb: Čuli smo eksplozije, ali išli smo da vidimo spržene stanove nebodera
Tako sam s tim iskustvom posmatrao kako ljudi u Sarajevu mašu jugoslavenskim zastavama i pozivaju na mir, bilo je to vrlo plemenito dok ih pucnji s hotela Holyday Inn nisu osvjestili, ako ikako i jesu. Pisao sam o ovoj sceni bezbroj puta i ona je više stvar psihologa nego novinara i pisaca. Tako je ljudska naivnost upucana snajperskim oružjem s ovog znamenitog hotela, pa onda s Jevrejskog groblja, pa kad krene opsada, i sa svakog brda odakle je metak mogao naći cilj u ljudskom tijelu. Naivnost se skupo plaća, u ljudskim glavama.
Kako se tada sve zakotrljalo tako se kotrlja i danas, rat je završen, i formalno i pravno, ali isti ratni ciljevi i dalje su ostali u planovima neprijatelja ove zemlje, i protiv nas samih, preživjelih. Promijenile su se taktike da dođu do cilja, do konačne podjele ove zemlje, ali kolač je ostao isti: podjela BiH. Ko misli drukčije pozdravljam njegovu naivnost i podsjećam ga u prethodnim redovima kako se politička i ljudska naivnost plaća, uvijek u krvi i mrtvim glavama.
I kada gdjegod bukne fašizam, kada u našim glavama dobijemo asocijacije na Kristalnu noć, na nešto što izgleda i što jeste linč nevinih ljudi, ili kada vidimo druge manifestacije fašizma (kao koncert M. P. Thompsona), ili fašizam na beogradskim ulicama, ili organizovanu rulju fudbalskih navijača i vjerskih fanatika koji su 2009. na ulicama Sarajeva (tokom pokušaja prvog gej festivala) također pokazivali kako fašizma ima i kod nas, meni to ništa nije čudno, jer ovdašnja društva jesu duboko fašistička u svojim temeljima. Svaki ultranacionalistički projekat ostvarenja velike države podrazumijeva da ćeš koračati fašističkim putem. Jedino je tu BiH nevinija od susjeda jer nema ideju velike Bosne.
Nema ničega u postupcima fašista što je spontano, sve je brižljivo organizovano, i svako ima zadatak koji treba da izvrši. Neko će trovati ljude na socijalnim mrežama, a neko će, kao onaj debil maltretirati nevinog čovjeka u kladionici u Podgorici i tući ga da bi napravio snimak u kojem je on, fašista, zapravo heroj. Slično kao što rade izraelski vojnici u Gazi, dokumentuju vlastiti nacizam.
Beograd: Jedan čovjek/jedna politika zagorčava nam život ovdje već decenijama
Helem, tako teku fašistički dani na zemlji što su mi dani, da parafraziram revolucionarnu budnicu Drage Mlinarca, kojom je počinjala serija Nepokoreni grad. Ovo “spontano” dešavanje dobro spremnog i palicama naoružanog “naroda” u Podgorici, jasno pokazuje kako dirigent ove situacije i dalje stoluje tamo daleko, u Beogradu. I kako je glavna opasnost za “regionalni” mir i stabilnost zapravo vlast Srbije, kako je bila devedesetih tako je i sada.
Jedan čovjek/jedna politika, i sijaset njegovih poslušnika nama zagorčava život ovdje već decenijama, nije bitno kako se taj čovjek zove, politika je uvijek ista, podjela Bosne i Hercegovine, tako što će RS postati dio Srbije. Ovo će se desiti u mjesecu limburgu a moguće ni tada, ali opasnost će uvijek postojati dok se iz temelja ne promijeni društvo u Srbiji, a neće se nikad promijeniti dok god “studenti” mahaju svetosavljem, Kosovom, mitskom idejom nebeske Srbije i sličnim šovinističkim sranjima. Možeš pumpati odavde do vječnosti, neće se ništa ni za jotu promijeniti. Zna to i gospodar Srbije, a znaju to i bundžije. Teatar apsruda u mnogim elementima, ako odbijemo onu nanometarsku manjinu ljudi koji zaista žele temeljne promjene u tamošnjem društvu.
Progon migranata
Tako teku fašistički dani na zemlji što su nam dani. Upravo zato svi ovdašnji desničari (eufemizam za fašiste) smatraju svojim najvećim neprijateljem antifašiste, otud grafiti u Doboju: anti-antifa. Anti-antifašisti vrlo dobro znaju da postoje ljudi koji i dalje baštine istinski antifašizam, ali ne hodaju u US polo majicama kao ovdašnji manekeni spengavanja i jeftine pseudo-socijalističke demagogije.
Ja sam vidio fašizam kako stupa u vojnim uniformama, naoružan do zuba, onaj fašizam koji je bio namijenio da mene nema (kako bi rekao M. Dizdar), ali ne ide to uvijek tako lako. Nažalost, vidio sam ga i na ulicama ovog grada, fašizam organizovanih fudbalskih navijača i vjerskih fanatika, od kojih su ovi prvi skandirali: “Ubij, zakolji, da peder ne postoji!” Među tim “pederima” bili smo i mi koji smo došli dati podršku gej festivalu u zgradi Akademije likovnih umjetnosti. Prvo dođu po “pedere”, a onda po sve ostale. Tako je i Hitler radio. Tako su se ljudi u Podgorici prepali da će nakon što jurišnici završe progon s Turcima, istragu (po)Turaka, da će onda oni doći na red. Da bi se to preduprijedilo treba se organizovati i izaći na ulice s drukčijim porukama i sloganima, onima koji veličaju ljudsko zajedništvo, i istinsko bratstvo i jednakost među ljudima.
Fašizam je odavno tu, među nama. Ja sam ga vidio i na sarajevskim zelenim pijacama kako je vješto kamufliran u arapofobiju i rasizam prema ljudima tamnije puti, vidio sam ga među pojedinim pripadnicima policije mog zavičaja i željezničkom osoblju, koji su sprovodili migrante u posebnim vagonima, kao manje vrijedne ljude, ljude druge kategorije. Vidio sam progon migranata u vlastitom gradu, u Bosanskoj Krupi, u istoj onoj ulici koju su neki drugi fašisti 1992. sravnili do temelja, pa smo je zvali Vukovarom. Vidio sam rasistički progon ljudi tamnije puti na mjestu koje je samo po sebi mjesto stradanja (moj grad), a ono je posljedica drugog fašizma. Ja se nisam borio za takvu BiH, ni bilo ko od mojih saboraca iz rata.
Međutim, vremena su se promijenila i fašizam je opet u modi. Ne gubim vjeru da će i njegova suprotnost pokazati svoje zube.
