Molitva pospanog novinara

Molim ti se, bože, veliki gospodine, ne dozvoli, nikada ne dozvoli da budem pospan. Pusti me da se naspavam. Ne budi me prerano. Ne kidaj mi san. Ako mogu do devet, nemoj me dizati u osam. Ako mi je dano do deset, nemoj me trzati u devet. Nemoj mi skraćivati spavalački rok. Ako si takav kakav kažu da jesi, ako možeš sve ono što niko drugi ne može, onda ga produži bar sat vremena. Ako ti je to previše, ako ti je mrsko gledati kako spokojno spavam dok ti brineš, meni će biti dosta i pola od toga.

Budi milostiv

Molim te: ne budi me. Ne budi me zbog sunca koje je visoko odskočilo, ne budi me zbog neba na kojem nema ni tačke nespokoja, ne budi me zbog dalekih stvari koje čekaju da ih uradim, ne budi me zbog ljudi koje treba da pozovem, sa kojima treba da razgovaram i kojima moram da postavim poneko pitanje, ne budi me zbog sastanka koji je već počeo, ne budi me zbog sjednice koja je možda već završila, ne budi me zbog onih koji nemaju šta da kažu, ne budi me čak ni zbog pjesnika pred kojima drhti vasiona.

Pusti me, ako si bog, pusti me da se naspavam. Ti možda ne moraš, a meni je to sve. Ti možda možeš nenaspavan, meni je i disanje teško ako nisam dovoljno odmarao s one strane jastuka. Ti si bog i tebi spavanje ne treba; ja sam čovjek i meni je ono potrebno koliko su tebi potrebna nebesa. Tvoj posao ne trpi zato što si manje ili više spavao, a moj bez jasno utvrđene sanjalačke satnice u neposrednoj je blizini negativne nule. Nisu nam iste mjere: ti ih nemaš, pa bez njih i možeš, a moje su ljudske i bez njih mi svaka rečenica staje nakon prvog slova.

Molim te, evo ovako te molim: pusti me da spavam. Legao prije ponoći ili pred svitanje - pusti me da spavam. Utrni svaki zvuk, poništi svjetlost, zaustavi urednike, spriječi drugove i prijatelje. Ako je požar, moja ga kanta vode neće ugasiti. Ako je poplava, moje dvije cigle neće podići branu. Sve ću što moram, ali kad se naspavam. Nemoj da moram pospan, jer onda neću moći ni ono što ne mogu, a kamoli ono što mi je za taj dan pribilježeno. Znam da znaš kako mi je i da takav ne umijem ništa drugo osim da buljim u prazan list hartije. Toliko u meni pospanom nema snage da ne umijem na ogromnu bjelinu udariti jednu tačku, pa da onda blejim u nju umjesto u jednoličnu prazninu.

Pusti me da odmorim. Čak i ako ne spavam - ne budi me. Ako se vrtim i prevrćem, ako žmirim na jedno oko, ako kunjam i knjavam - ne budi me. Ustanem li prije roka biću ti koristan taman koliko i poderana vreća. Tek kada meni bude dovoljno - biću dovoljan i ja tebi. Pridigneš li me prije vremena iz mene ćeš iscijediti taman koliko bi iscijedio iz kuvane bukovine. Kada sam takav nikakav, ne umijem se sjetiti svih slova, a kamoli kako se ona slažu. Daj meni ono što meni pripada i onda ću ja dati svima ostalima ono što je njihovo. Kada si stvarao čovjeka, nisi ga stvorio pospanog, nego naspavanog, odmornog i pokretnog.

Molim te kao što te niko nikada nije molio: nemoj da budeš surov. Budi milostiv. Pusti me da spavam. Pusti me da sanjam. Zamisli da si u velikom poslu, radiš ono što si naumio, sve su ti mišice napete zbog toga, svaka ti je dlaka nakostriješene da bi završio ono što si planirao, sve su ti misli u jednu tačku skucane i taman pred zadnji pokret – neko te povuče za rukav. Tako je i meni kada mogu da spavam do devet, a ti me nadigneš pola sata ranije da se napijem vode ili da u klozetu otpustim pritisak. U tih trideset minuta nestalo je sve što je zidano prethodnih sedam sati. Srušilo se, survalo se, svalilo se.

Ima li kad komšija ispod da cijela potpalu ili bar mora u zoru kad je meni najljepše? Ima li komšija više mene kad da kosi travu ili mora dok je još rosa na njoj? Ima li kad komšija sa desne strane da otkiva osovine sa kamiona ili mora prije prve kafe? Ja mislim da imaju, ti se ponašaš kao da nemaju. Nabacim jastuk na glavu da utušim tupe i uporne zvukove, ali džaba. Ne zna se ko je uporniji: oni koji ne odustaju ili ti koji ih na to nagoniš. Imaju cijeli dan da završe sve, pa i malo više od toga, ali oni se nadigli da u samo svitanje rade ono što se ni u podne ne radi.

Hoće li svijet stati ako se ja ne nadignem kad si ti mislio? Hoće li se mora izliti? Hoće li se zemlja rascijepiti? Šta će se to desiti ukoliko ja ustanem u nedoba? Kad je rijeka zavisila o jednoj kapi? Pusti ti druge. Drugi su drugi. Drugima je dovoljno samo da preklope pola sata-sat, pa da budu kao iz fabrike. Meni nije. Ja nisam drugi. Nisam kao oni. Ne mogu tako. Ne znam. Meni je potrebno mojih sedam sati. Može i osam, nemam ništa protiv. Preko toga ne treba. Nisam proklet. Drugi neka se dižu kad im je volja, a ti meni moje upiši.

Prijek i svadljiv

Grdan sam kada sam pospan. Bezvoljan. Prijek. Svadljiv. Kome takav čovjek treba? Hajde što sam takav nikakav, to se još i da nekako pregurati, ali da vidiš kako ni vode ne umijem čestito da se napijem! A zna se kakav je komedijant slučaj, pa namjesti da baš u tim “pospanim” danima ima najviše posla. Jedna tema na pola strane, intervju na cijelu stranu, komentar i kolumna do podne, auto do majstora, najmanje dvoje djece doktoru, materi odnijeti lijekove, jer je promjena vremena, pa je boli svaka kost, dvoje nepoznatih lica zovu na kafu da mi daju papire, sestra zove na koljenicu i na palačinke sa orasima…

Molim ti se, bože, veliki gospodine: pusti me da se naspavam. Pusti me da se mirno i spokojno nadišem. Nemoj me trzati, nemoj me presijecati. Ostavi me da odmorim. Nije život trka na sto metara. Imam kada stići sve što si pred mene stavio. Samo da ne ustajem sa previše zijevanja. Ne tražim pare, ne molim za zdravlje, ne išćem vikendicu sa vinogradom. To daj drugima. Mene samo pusti da spavam dok se sam ne probudim.