Mediji u ratu i postratnim procesima integracije: U Oslobođenju je zapisan svaki važan detalj

“Travnik je bio jedno od najvažnijih i najjače branjenih uporišta okupatora u čitavoj Bosni i Hercegovini. Njegovo oslobođenje predstavlja ne samo krupan vojnički već i veliki politički uspjeh...” Ovako Oslobođenje, u podnaslovu teksta Milana Gavrića “Obračun sa ustaškim koljačima u Travniku”, piše o sjajnom uspjehu snaga 5. Korpusa Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije u svom 16. broju izdatom 4. novembra 1944. godine.

Borbe za Travnik počele su, tumači nam Gavrić, 20. oktobra uveče, kada su 4. i 10. divizija krenule u odsudnu bitku. Trebalo je savladati više od 30 kamenih bunkera. Cijelu je noć grmjelo, tutnjalo, ključalo kao u kotlu. Te noći Peti korpus podnosi jednu od najdragocjenijih žrtava, od neprijateljskog bacača na bojnom poprištu poginuo je šef njegovog operativnog odsjeka, poznati junački i omiljeni komandant kozarske epopeje, potpukovnik Josip Mažar Šoša.

Ispunjena želja

Jedan stariji borac s Kozare sa dubokom tugom posvjedočio je o pogibiji Uzeira Kunića, junačine s kojim je dijelio zalogaje hrane. Njegova smrt nije bila uzaludna jer se tog 21. oktobra zavijorila bijela zastava na Starom gradu. Ostala je još vojarna, tvrdo ustaško uporište, razbijeno ujutro sljedećeg dana. Borbe na život i smrt su utihle 22. oktobra, kada su partizani ožalili svoje kolege koji su u slobodu Travnika utkali vlastite živote. Među njima i zamjenika komandanta 10. divizije potpukovnika Petra Mećavu i komandira tenkovske čete poručnika Lazu Marina. Tišina između Vlašića i Vilenice bila je neobična, piše Gavrić i ne krije radost što je stari i lijepi bosanski grad, kojeg su zlikovci bili pretvorili u razbojničku špilju, prodisao plućima slobode.

Oslobođenje u istom broju izvještava o međunarodnom uspjehu “Jame”, poeme Ivana Gorana Kovačića, hrvatskog pjesnika i partizana poginulog godinu prije, ali i o otvaranju čitaonice u Bugojnu, kao i uspješnom polaganju kursa za rukovoditelje analfabetskih tečajeva. Njih 17 ispit su položili pred komisijom u kojoj je bio dr. Vojislav Kecmanović, predsjednik ZAVNOBiH-a, te dvojica profesora Kurt i Šahinpašić. Važna je vijest i da je u oslobođenom Beogradu ponovo počeo da se štampa dnevni list Politika, a na naslovnoj stranici ovog broja je govor maršala Tita, održan prilikom defilea trupa Narodno-oslobodilačke vojske u u slobodnom Beogradu: naša je novina 21. oktobra 1944. plasirala vanredno izdanje povodom vijesti da su se u glavnom gradu bivše Jugoslavije zavijorile zastave slobode.

Iz zapovijesti maršala Tita komandantu trupa u Zapadnoj Srbiji general-lajtnantu Peki Dapćeviću, saznajemo da su krvave borbe trajale sedam dana, no “naše jedinice, rame uz rame s jedinicama Crvene armije, oslobodile su Beograd, slavni i napaćeni glavni grad Demokratske federativne Jugoslavije”. Zato Tito naređuje Dapčeviću da predloži nagradu za sve jedinice, borce, komandire i političke komesare koji su se naročito istakli, konstatirajući značaj što su “u oslobađanju Beograda svoju krv prolili sinovi junačke Šumadije, Krajine i ostatka Bosne, junačke Crne Gore, sinovi Bijelog Zagreba i Hrvatskog Zagorja, sinovi kršne Like, Dalmacije, Slavonije, Vojvodine i Slovenije”. Beograd je oslobođen 20. oktobra, iste su noći počele borbe za Travnik u kojima je, kako rekosmo, poginuo Šoša, kasnije Narodni heroj, čija je najveća želja bila upravo oslobođenje Beograda, no poginuo je ne znajući da mu se želja ispunila.

I to je možda i najbolji lajtmotiv za prisjećanje na ulogu medija u Drugom svjetskom ratu. Radio i štampa su imali ključni značaj, da su partizani bili toga duboko svjesni, govori i podatak o pokretanju Oslobođenja u ljeto 1943. Prvi broj je izašao 30. augusta iste godine, a drug Raif Dizdarević, tada partizanski kurir, upravo ga je ovim krajevima, nakon oslobođenja Travnika, dopremio do Vrhovnog štaba partizanske vojske tada stacioniranog u Jajcu. Drug je Raif, kasnije istaknuti bosanskoherecgovački i exjugoslovenski političar, jedno vrijeme i predsjednik države, povodom 25.000 broja naše novine svjedočio kako se taj prvi broj Oslobođenja u partizanskim jedinicama dijelio i čuvao i čitao i u januaru 1944. Prvi glavni i odgovorni urednik Oslobođenja bio je Rodoljub Čolaković, za naš list su pisali Avdo Humo, Skender Kulenović, Branko Ćopić, pukovnik Sulejman Filipović, već pominjani dr. Kecmanović i mnogi drugi. Od svog prvog broja Oslobođenje vodi iznimno računa o relevantnosti izvora i svojih autora. Najčešće citirani medijski izvor u to doba je Radio Slobodna Jugoslavija, a novina se i tada – istaknutim citatom u zaglavlju – zalagala za postratno pomirenje: “Mi pružamo ruku pomirnicu svakom čestitom građaninu ove zemlje, koji je spreman da odsada, zajedno s nama radi na podizanju i obnovi naše unesrećene i razrušene zemlje”, poruka je u čijem je potpisu Tito.

Izbor za mis 1993.

Iz današnje perspektive, to bi se nazvalo strateškim komuniciranjem, no šta god ko rekao želim zapravo skrenuti pažnju na podatak o promišljanju budućnosti, odnosno preuzimanju odgovornosti kako za svoja djela tako i za njihove posljedice. Govorit ću iz ugla lista na čijem sam čelu: Oslobođenje je novina koja je u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata posvećena ne samo informiranju već i značajnim dijelom svoga sadržaja kulturi i razvoju. Od 1978. imamo i poseban dodatak - KUN (kultura, umjetnost, nauka) – čiju tradiciju njegujemo i danas. Nije slučajno, u godinama raspada bivše Jugoslavije, upravo Oslobođenje proglašeno listom godine u zajedničkoj zemlji, svjedočeći i na taj način visokim profesionalnim standardima, poštivanju postulata profesije i iznad svega objektivnošću i nastojanjem da svojim čitateljima ponudi što potpuniji uvid u aktuelna zbivanja.

“Nekada se slušao Radio London, danas se sluša Radio Sarajevo”, kultna je rečenica iz devedesetih, u vrijeme kada nadiru krvavi ratovi na prostorima nekada zajedničke države, od kojih je nesumnjivo najteži i najkrvaviji bio protiv Bosne i Hercegovine. Oslobođenje je u opsjednutom Sarajevu nastajalo i štampano bukvalno na prvoj liniji fronta, zbog čega je – jednako kao i zbog snage svoje uređivačke politike koja je i u najtežim danima agresije istrajavala na zaštiti civila i borbi protiv svakog zločina nad civilnim stanovništvom – proglašeno Listom godine u svijetu 1992. i u septembru 1993. kao prilog štampano na 40 jezika u najuglednijim listovima planete, u tiražu od 21.800.000 primjeraka.

Ipak, ključnu su ulogu odigrale televizije, izvještaji kolega iz svijeta primorali su vlade i međunarodnu zajednicu da promijene percepciju rata i okončaju ga. No, izgleda da se ipak nije dogodilo ono što nije zapisano i tome najbolje svjedoče stranice naših novina. Bez obzira na to koliko ih malo bilo i na kakvom se papiru probijale do čitatelja, u Oslobođenju je i tokom posljednjeg rata ostao zapisan baš svaki važni detalj za sudbinu ove zemlje. Ne samo dakle izvještaji o bitkama, masakrima civila, koncentracijskim logorima, već i sva nastojanja da se postigne mir, ali i život u opkoljenom gradu učini podnošljivijim.

Zabilježeni su i izbor za mis 1993, ratne predstave, podrumske promocije knjiga ili samo okupljanje zarad zajedničkog doživljaja čitanja, koncerti, cijene artikala u gradu pod opsadom – u jednom trenutku je kilogram kafe na Markalama dobacio do famoznih 250 konvertibilnih maraka, pisalo se na prvoj liniji fronta, ali se i ukazivalo na probleme i možda ono što je najvažnije: ni u jednom trenutku se nije pristalo na mržnju, jezik progona, objede i propagandu, već se i u tako teškim trenucima nastojalo i insistiralo na poštivanju drugog i drugačijeg i nadasve – promišljala se mirna budućnost. Kad rata više ne bude.

Zanimljivo, dok je Oslobođenje primalo nagrade, priznanja i podršku iz cijelog svijeta za svoju beskompromisnu odanost profesiji čak i u ratu, dok je svojim tekstovima čitavu planetu informiralo o stanju u Bosni i Hercegovini i zapravo predstavljalo sjajnu iskaznicu ratom napadnute zemlje, ovdje gdje je nadljudskim naporima nastajalo nisu samo izostala priznanja. Nekadašnji medijski gigant je u postdejtonskim godinama bukvalno isparcelisan, a sam list prognan i završio je u vlasništvu slovenskog investicijskog fonda. Treba ostati zapisano: grupa domaćih intelektualaca, univerzitetskih profesora različitih provenijencija, da ne kažem uz to i različitih nacija i vjera, imali su snage da ličnim autoritetima pokušaju sačuvati ovdašnju riznicu historijskog znanja. Oslobođenje je, zapravo, priča o Bosni i Hercegovini, hroničar njezine povijesti od svog nastanka. No, to vlasti nisu željele prepoznati, pa su naši profesori zakucali na vrata privrednika, među njima i vlasnicima Sarajevske pivare, porodici Selimović, koja je novinu vratila kući. U Sarajevo u kome se štampa od oslobođenja glavnog grada Bosne i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu, 6. aprila 1945. godine.

Danas je izašao 27.844. broj Oslobođenja. Pod krovom kuće je i O kanal, naša televizija, vratili smo i dječiju štampu, naš portal je među pet najčitanijih, a u našoj produkciji nastaju i brojni podcasti posvećeni različitim temama i opečaćeni svojim autorima, među kojima su i naš proslavljeni arhitekt Amir Vuk Zec, koji nam govori o prostoru, ali i naši dugogodišnji autori i kolumnisti: Dragan Markovina redovito ulazi U kontru sa svojim gostima razgovarajući o društvu, Laka nas sve zabavlja, Sanel Konjhodžić vodi Indirekt, Brankica Raković podcast Oslobođena, a ja se bavim potragom za direktnim odgovorima na teška politička pitanja.

Imamo integriranu redakciju, jedinu u ovom dijelu svijeta, koja danonoćno bdije i radi prateći aktuelna zbivanja, ali i posvećujući ogromnu pažnju borbi protiv lažnih vijesti, podvala i propagande svake vrste. Mnogo više od spektakla stalo nam je do istine, koliko se god ona ne dopadala ni vlastima ni njihovim botovima. Da, prisutni smo na društvenim mrežama, ali ne zato da podstičemo mržnju već da se na svakom dostupnom prostoru borimo za principe demokracije, drugog i drugačijeg, poštivanja ljudskih prava, zaštitu običnog čovjeka i Bosnu i Hercegovinu dostojnu njezinih građana, bili oni konstitutivni narodi ili pak Ostali. To, svjesni smo, znači da nismo dovoljno popularni, da se ne uklapamo u populističke matrice, ali mi istrajavamo ne samo u odanosti profesiji već i u čvrstoj vjeri da su principi antifašizma ona civilizacijska vrijednost za koju se danas vrijedi boriti istim intenzitetom s kojim su to činili naši slavni prethodnici.

Patriotsko izvještavanje

Kada je počela agresija Rusije na Ukrajinu, 24. februara 2022. godine, kada je dakle Ruska Federacija pokrenula masovnu invaziju na susjednu zemlju i zapravo eskalirala rusko-ukrajinski rat koji je pokrenut 2014. nismo imali dilema: bio je to najobimniji napad na evropsko tlo još od Drugog svjetskog rata kojem je prethodilo dugotrajno gomilanje ruske vojske na ukrajinskim granicama. Sve što se događalo, bukvalno sve, pratili smo zahvaljujući društvenim mrežama. Iz minuta u minut cijela je planeta svjedočila masakru u Mariupolju, pripajanju Luganjske oblasti i Donjecka, napadima na Kijev, jednako kao i prijetnjama ruskog predsjednika Vladimira Putina da ni upotreba nuklearnih projektila nije isključena.

Ovaj rat, kojem se ne nazire kraj, prati se uživo, no otkriva i sasvim novu ulogu medija, pa čak i otvara pitanje tzv. patriotskog izvještavanja i njegove uloge u postratnom društvu. O čemu govorim, pokazat ću na nama dostupnim primjerima: mediji iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska i Srbije – čast izuzecima – o ruskoj agresiji izvještavaju jezikom ruskih vlasti, pravdajući je, nerijetko čak i zagovarajući krvoproliće. Najjednostavniji odgovor zašto je tako nisu priče o geopolitici i vjekovnim prijateljstvima već puno prije podaništvo lokalnim vlastima koje ne kriju da svoje idole traže u autokratama Putinovog kalibra.

Da slučaj nije usamljen, pokazuje i stradanje Palestinaca. Kada je 7. oktobra 2023. godine Hamas izvršio teroristički atak na izraelske civile, bilo je jasno da prijeti ratni plamen na ionako trusnom Bliskom istoku. No, malo je ko vjerovao da će odmazda za kojom je posegnuo izraelski premijer Benjamin Netanyahu prerasti u genocid nad Palestincima u Gazi. Iako je za njim raspisana međunarodna potjernica, Netanyahu je rat proširio i na Libanon, a rakete razmijenio i sa Iranom. Poučen iskustvom Rusije, u Gazu ne pušta ni novinare, čak ni humanitarce, a u Libanonu je nasrnuo i na položaje UN-a. Ipak, izraelski mediji, s izuzetkom Haaretza, izvještavaju i doslovno da Palestinci zaslužuju smrt čim se rode.

Koja je dakle uloga – da ne kažem krivica – medijskih djelatnika u krvoprolićima? Nažalost, imamo i naše ratno iskustvo iz koga smo trebali naučiti mnogo više. Moje kolege su, na nekoliko međunarodnih konferencija, zagovarale da i novinari koji su širili mržnju, lagali i bjesomučno optuživali druge i drugačije koji su pod teretom takvih optužbi nerijetko ubijani, trebaju odgovarati pred Međunarodnim sudom u Haagu. Psi rata do sada su, međutim, rijetko kažnjavani: Bernard Hategekimana, bivši glavni urednik dnevnog lista Kamarampaka, služi doživotnu zatvorsku kaznu jer je proglašen krivim za poticanje genocida u Ruandi, i to preko novine i radio-stanice. Taj je genocid doveo do smrti 800.000 Tutsija, koje su mahom pobili Huti. Haški tribunal je zaključio da je pomenuti urednik i sam učestvovao u genocidu, a pred sud su ga poslali novinari, bivše kolege.

U ratovima na Balkanu ratnohučkačko novinarstvo nije kažnjavano, u društvima koja nisu imala snage suočiti se ni sa zločinima počinjenim u njihovo ime, u društvima koja svoje zločince slave kao heroje, upravo takvo novinarstvo je poželjno vlastima. Danas se takvi mediji – poput srbijanskog Informera, recimo - zovu tabloidima, no ni mi nismo imuni. Kad kažem mi, to se ne odnosi samo na medije, jer ne mogu mediji biti mnogo bolji od društva. Naši intelektualci šute, sklanjaju se, tiši su danas nego što su bili u prvim godinama iza Daytona. Čak i oni koji sebe zovu nezavisnim radije će u službi politike jurišati na OHR nego hladno i argumentirano pogledati u vlastitu avliju i suočiti se s problemima. Što je uvijek prvi korak za njihovo rješavanje.

Manjak hrabrosti

Nikada nisam mislila da je Bosna i Hercegovina centar svijeta, ali nekako duboko vjerujem da smo mogli promijeniti tok historije, da smo – naprimjer – imali snage procesuirati i pse rata, propagandiste ubilačkih dejstava, možda bi i današnje izvještavanje u Tel Avivu ili Moskvi bilo puno više novinarsko nego apologetsko. Kao argument za tu tezu nudim upravo primjer Ruande, zemlje koja je nakon genocida uspjela skupiti snagu i krenuti dalje bilježeći najveći ekonomski razvoj u svijetu od 2005, vrtoglavi rast BDP-a, postala je glavna turistička destinacija Centralne Afrike, a kao vrhunac postignuća prije pet godina lansirala je u orbitu svoj prvi komunikacijski satelit, u svrhu obrazovanja. Sve to zahvaljujući političkoj klimi, ali i odgovornom ponašanju društva i medija.

Šta zapravo želim reći? Ovo bi mogla biti sretna zemlja, ali joj nedostaje hrabrosti. Ne samo da krene naprijed nego i da se suoči sa vlastitim greškama. I da iz njih svi učimo. Oslobođenje neće odustati, istina je bila i bit će naša ideja vodilja, ma koliko često znala biti i gorka pilula. Mi nemamo dilema: ovo je naša domovina, njezini zakoni, praznici, njezino euroatlantsko opredjeljenje, njezina tradicija antifašizma naše su ideje vodilje za koje se borimo iz dana u dan. Koliko se god to nekome i ne sviđalo. Mi s ponosom slavimo 25. novembar, Dan državnosti, jer ZAVNOBiH nije samo utemeljio Bosnu i Hercegovinu kao ravnopravnu zajednicu svih koji u njoj žive, on je poslužio i kao osnova dejtonskom miru i Ustavu i okvir koji nudi šansu da postanemo ravnopravan član Evropske unije i NATO saveza. Okvir koji zajedničkim snagama trebamo unaprijediti za bolji život svih nas. A to uistinu nije moguće bez odgovornih medija, koji ne skupljaju samo klikove već svojim angažmanom ukazuju i na posljedice. Naša kuća to radi. I ponosni smo na to.