Maroko i uspon na Toubkal - 4,167 metara nadmorske visine...

Nakon uspješnog uspona prošle godine na Ararat, najveći vrh Turske, ove godine sam odlučila da se popnem na najveći vrh Sjeverne Afrike, Toubkal. Motivacija mi je bila da je Toubkal sa 4.167 metara nadmorske visine skoro 1.000 m niži od Ararata. A u mojoj glavi, krajnji cilj je Kilimandžaro – najveći vrh afričkog kontinenta.

Zašto to radim? Zato što volim izazove koji me istovremeno nadahnjuju i opuštaju. Boravak na planini, u tišini i svježem zraku, s pogledom koji seže do horizonta, za mene je jedan od najljepših načina da se čovjek poveže sa sobom i svijetom oko sebe. U svakodnevnom životu radim u akademskom i društvenom okruženju, učim, predajem, pišem i nastojim doprinositi zajednici. Planinarenje je moj bijeg i ravnoteža. Preostalo mi je još da ispenjem Kilimandžaro i sve vrhove iznad 2.000 metara u Bosni i Hercegovini – to su ciljevi koje s radošću iščekujem.

Crveni Marakeš

Vrh Toubkal se nalazi na planini Atlas koja se oko 2.500 km prostire od Maroka preko Alžira do Tunisa. Baš sam se pitala koja je poveznica zbirke geografskih karata koju koristimo na času geografije zvana Atlas i planine Atlas? Planinski lanac Atlas dobio je ime po liku iz grčke mitologije – Titanu Atlasu, koji je, prema legendi, nosio nebeski svod na svojim plećima. Prema nekim verzijama, Atlas je bio “kažnjen” da drži nebo i nalazio se na krajnjem zapadu tada poznatog svijeta – što odgovara današnjem području planine Atlas. Zbog toga je ova planina povezana s njegovim imenom. A atlas iz geografije potiče iz 16. stoljeća, i takođe se simbolički odnosi na Titana Atlasa. Holandski kartograf Gerardus Mercator je prvi upotrebio taj izraz 1595. godine za zbirku karata. Na naslovnoj strani je često bio prikazan Atlas koji drži Zemlju (ili nebo), što je simbolizovalo znanje, teret svijeta i geografsku preciznost.

Uspomene iz Sahare

Planinski lanac Atlas razdvaja pustinju Saharu od Mediterana i Atlantika. Toubkal se nalazi na 4.167 mnv na zapadnom dijelu Atlasa, u blizini Marakeša, koji je jedan od četiri kraljevska grada i omiljena turistička destinacija Maroka. Putovali smo iz Sarajeva preko Istanbula u Marakeš. Prvo jutro nas budi zikr prije sabahskog ezana, zatim ezan i neumoran horoz. Kada smo svi bili na nogama neki su se već pripremali da pronađu horoza i prirede nam ručak.

Grad smo upoznali kroz obilazak medine, souka, džamije Kutubija, Medrese Bin Jusuf i trga Džema el-Fna. Marakeš je poznat kao “crveni grad” jer je izgrađen od kamena i pijeska te boje. Pored auta, glavno prevozno sredstvo su motori koji se provlače po najužim uličicama, kroz najveću gužvu i na autoputu. Motor vozi svako: staro, mlado, muško, žensko, sa bebama i djecom u naramku, ali najviše bez kacige, pa i u japankama. Čak na stazama označenim za bicikle se najmanje vide bicikli, ali zato je mnoštvo motora.

Zanimljivo je bilo vidjeti male kornjače u pletenim korpama ispred radnji. Zaustavim se ispred jedne i pitam prodavača zašto drže ove male kornjače i da li vjeruju da im to donosi sreću? Prodavač me pita jesam li muslimanka? Ja začuđeno potvrđujem, pa me pita da li vjerujem u Boga? Ja još začuđenija potvrđujem, a on mi na to: “Samo Bog daruje sreću. A mi držimo kornjače kao kućne ljubimce.”

Razgovor s kamilom

U Maroku osim Arapa žive i Berberi. Oni su starosjedioci Maroka uzduž planinskog lanca Atlasa, a Arapi su se tek kasnije naselili širenjem islama. Tako je Marakeš i istočni dio Maroka gdje smo putovali većinom nastanjen Berberima, koji imaju svoj jezik Amazir. S obzirom da je priznat, natpisi su pisani na latinici, arapskom i amazir pismu.

Nakon prvih utisaka upečatljivog i živahnog Marakeša slijedila je vožnja do mjesta Imlil, koji se nalazi na visini od 1.800 metara. Imlil je početna stanica za uspon na Toubkal. Naš vozač nosi vunenu mušku abaju, što nam pokazuje da se treba utopliti tamo gdje idemo. Vozili smo se pored plantaža maslina i narandži, ograda od kaktusa i prekrasnih cvjetova bougainville i oleandera, te drvoreda palmi. Stambene kuće su napravljene sa ravnim pločastim krovom i malim prozorima, kako ne bi toplina mogla ulaziti u dom.

U Imlilu su nas čekali naši vodiči. Tu smo popili tradicionalni marokanski čaj, koji se pravi od kombinacije zelenog čaja i svježe nane, a ljubitelji kahve piju crnu ili bijelu cafe au lait – naslijeđe francuske kolonizacije. Natovarili smo naš prtljag na mazge, koje će nam transportovati naše vreće za spavanje i presvlake do polaznog kampa Refuge de Toubkal, na visini od 3.200 m. To je naša putanja za taj dan. Naš glavni vodič je Mustafa i popratni vodič Abdurrezzak, koga smo zvali Abdu. Obojica su bili jako ljubazni i nema suvišne priče, a ja znatiželjna da mi pričaju o sebi, o Berberima, o njihovoj historiji, kulturi i jeziku, i o njihovim snovima. Koliko sam naučila u ta dva dana hodanja po Atlasu sa ovim pametnim berberskim vodičima!

Penjali smo se kroz sedam berberskih sela, od mjesta Imlil na 1.800 m do visine od 3.200 m. Hodali smo kroz prekrasne voćnjake jabuka i trešanja, koje uspijevaju na ovim visinama. Bilo je upravo vrijeme cvata, pa su krošnje zračile obećanjem plodne berbe. Prolazili smo i pored velikih stabala oraha. Sve vrijeme pratio nas je šum rijeka i potoka nastalih otapanjem glečera sa Atlasa.

Na planini Atlas

Kasnije smo prošli kroz utabanu stazu punu kamenja. Uspon od ukupno 1.400 m tokom prvog dana znatno nam je olakšao ručak pripremljen u jednom od odmarališta na putu prema kampu. Kakav doček! Posluženi su nam razni marokanski specijaliteti u njihovim tradicionalnim sahanima s glinenim poklopcima, poznatim kao tažin (tajine): kombinacije mesa sa suhim voćem, kus-kus, svježe povrće kuhano na pari, leblebije, leća i ukusni somuni. Za planinara – prava delikatesna okrepa nasred planine.

Na više mjesta nudila se i svježe cijeđena narandža, izuzetno osvježavajuća. Vrijeme je bilo sunčano i toplo, vedro – što je za planinare najvažnije. Zato planinari jedni drugima na početku uspona zažele: “Vedro!”

Ojačani tažinom i cijeđenim sokom od narandže, nastavili smo prema kampu na 3.200 m. Iako je sunce i dalje sijalo s vedrog neba, osjetila se sve jača hladnoća. Pored nas su prolazili oblaci koji se povlače na toj nadmorskoj visini. Postepeno smo oblačili dukserice i jakne. Približavali smo se Atlasu prekrivenim snijegom.

U kampu srećemo druge planinare iz Španije, Engleske, Francuske i skandinavskih zemalja. Cijela naša grupa, koju čini 25 planinara, smještena je u jednu veliku sobu s krevetima na sprat. Na donjim krevetima spavat će žene, a na gornjim muškarci. I to je mnogo bolje nego spavati u šatorima na podu. Raspremamo se, a onda nas ponovno iznenađuje obilna večera – marokanskih, ili možda bolje reći, berberskih specijaliteta.

Vani je pao mrak i ledena je zima. Neki izlaze kako bi uhvatili mrežu, dok se mi okupljamo oko goruće vatre kraj kamina.

Dogovoren je uspon sutra ujutro u 4 sata. Ustajemo u 2. Obavezan je doručak – tijelu treba snaga. Pripremamo čaj u termos, pravimo sendviče, mažemo kremu za sunčanje, provjeravamo da li je sve u ruksaku: jakna vjetrovka, rukavice, štapovi, termos, hurme, magnezij, sendviči, mast za usne – sve mora biti nadohvat ruke. Slijedi oblačenje dereza, uzimanje cepina u ruke, posljednje upute vodiča, zajednička fotografija, paljenje čeonih lampi – i pokret!

Penjanje na Toubkal

Na toj visini već se osjeća manjak kisika i postoje dva ključna pravila: znatno usporeno kretanje i pravilna tehnika disanja. Tako smo u 4.30, po mraku, krenuli u uspon od skoro 1.000 metara. Uspon je bio naporan, znatno naporniji od Ararata, iako je Ararat još 1.000 metara viši – ali tamo smo imali dan aklimatizacije, što je ovdje nedostajalo i dodatno otežavalo penjanje.

Skoro sve vrijeme penjali smo se po snijegu i ledu pod nagibom od 45 stepeni, uz vjetar koji je nanosio ledene čestice po licu. Temperatura je bila debelo ispod nule – kasnije smo saznali da je na vrhu tog dana bilo minus 25 stepeni. Ipak, dok se tijelo kreće i dok udišemo kisik, hladnoća se manje osjeti – osim na vanjskim udovima, naročito rukama.

Penjemo se polahko, korak po korak, držeći razmak od 1,5 metar zbog dereza, koje su vrlo korisne za penjanje po snijegu, ali i opasne jer imaju šiljke oštre poput noževa – u slučaju pada, lahko mogu povrijediti druge. Cepin koristim prvi put. Dobro se snalazim, mijenjam ga iz jedne ruke u drugu kako se penjemo serpentinama – treba biti u onoj ruci koja je bliža planini.

Polahko sviće. Vodič Mustafa i ja uzimamo tejemmum i klanjamo sabah za vrijeme zajedničke pauze. Mojoj sreći nema kraja. Zahvalna sam dragom Bogu na svim blagodatima – zdravlju, znanju i ovoj prilici.

Slijedi posljednji dio uspona. Sve je teže. Dišem otežano i krećem se sporo. Kao i uvijek, nastojim hodati odmah iza glavnog vodiča – to mi ulijeva osjećaj sigurnosti. Vidim da nas Tony iz naše grupe prestiže – on je zadužen da nas sve snima na samom vrhu. S njim je i Adnan. Obojica su se već popela na Kilimandžaro i pomislim u sebi: njihove noge to pamte... I ti ćeš, Dževada, ako Bog da, jednog dana.

Pravimo još jednu pauzu. “Još malo”, kaže Mustafa, iako taj izraz može značiti bilo šta – od pet minuta do cijelog sata. Nastavljamo dalje i odjednom – pred nama se ukazuje prepoznatljivo obilježje vrha Toubkala u obliku piramide. Učim dovu na arapskom: La sahla illa ma džealtehu sahla... – Ništa nije lahko osim ako Ti, Allahu, to ne učiniš lahkim, i vodič Mustafa tiho izgovara “amin”.

Vidim da Tony snima moj uspon na vrh Toubkala. Popela sam se oko 9, treća po redu iz naše grupe od 25 planinara. Da nije njegovog snimka, ne bih to znala – bilo je toliko hladno da nisam smjela izvući ruke iz rukavica, niti uzeti mobitel i slikati se. To je za mene učinio Adnan, kojem ovim putem zahvaljujem, a svakako i Tonyju. Zahvaljujući njima imam uspomene s vrha Toubkala.

Zadržala sam se svega nekoliko minuta, dočekala još ponekog člana naše grupe, a onda krenula nazad s vodičem Mustafom. Već nakon sat do dva hoda, temperatura je postala podnošljivija, vjetar je oslabio, a sunce je zasjalo. Tek tada smo svi počeli da se opuštamo – počelo je veselo fotografisanje i polahko smo skidali najtoplije slojeve odjeće.

Izlazak sunca u Sahari

Oko podneva vraćamo se u Refuge de Toubkal, odakle smo te noći krenuli. Osvježavamo se, presvlačimo, ručamo i zatim krećemo nazad prema Imlilu. To znači da smo se u jednom danu popeli gotovo 1.000 metara (od kampa do vrha) i spustili čak 2.500 metara (s vrha Toubkala, 4.167 m, na 1.800 mnv) – dakle, ukupno 3.500 metara uspona i spusta po ledu, snijegu i kamenjaru. To je zaista veliko! Jesmo li bili umorni? Jesmo! Listovi kao kamen. Umorne noge, ali osjećaj vlastitog ostvarenja – neprocjenjiv.

Noćimo u hostelu u Imlilu, s pogledom na procvjetale voćnjake i planine Atlasa. Ujutro obilazimo vodopad u Imlilu i odlazimo da kupimo majice kao uspomenu na Toubkal. Kao što je uobičajeno, pokušavamo sniziti cijenu. Kada smo došli do minimuma ispod kojeg trgovac više nije želio ići, on nam, uz osmijeh, slikovito kaže – i to mi se posebno urezalo u sjećanje:

“To je moja cijena. Ako ne kupite, ja ću i dalje sačuvati osmijeh na licu.”

Svi smo platili po dogovorenoj cijeni i izašli iz radnje.

U dolini ruža

Vraćamo se u Marakeš, a narednih dana slijedi obilazak zadivljujućeg istoka Maroka. Na putu prema Ourzazateu vozimo se kroz berberska sela i planinske predjele. Berberska naselja lahko se prepoznaju po nazivima koji počinju s Aït, što znači pleme. Uočava se siromaštvo. Žene peru veš u rijeci, djeca hrle i s radošću uzimaju slatkiše koje smo za njih ponijeli iz Bosne i Hercegovine. Nema industrijskih zona – izgleda da ljudi ovdje žive od poljoprivrede i turizma.

Zaustavljamo se u mjestu Aït Ben Haddou, koje se smatra lokacijom marokanske kinematografije, jer su u tom očuvanom berberskom selu, smještenom u pustinji, snimani svjetski poznati filmovi poput “Lawrence od Arabije”, “Nebesko kraljevstvo”, “Gladijator”, “Dune” i dr. Čini se da se izvori prihoda iz turizma mogu sažeti u dvije riječi koje počinju slovom A – Atlas i Atlantik.

Nastavljamo vožnju kroz dolinu ruža. Djeca uz cestu prodaju nanizane latice ruža oblikovane u srce. Vrhunski trenutak naše ekskurzije prema istoku Maroka bio je boravak u Sahari – na dinama Merzuge, gdje spavamo u šatorima i jašemo kamile pri izlasku sunca. Tišina pustinje je posebna. Tu je šum blagog vjetra, prijatan osjećaj sitnog pijeska na koži, čarolija zlatnog pejzaža koji se iz minuta u minut mijenja. Poseban je ritam jahanja kamila po pijesku. Sviđa mi se što ni ovi berberski vodiči ne govore previše – čini se da poštuju zvuk prirode i ne žele da uznemire nikoga: ni nas, ni kamile, ni samu pustinju. Pustinja je zapravo riznica duboke duhovnosti i unutarnjeg mira. Šapat vjetra kroz dine, hod s kamilama pod beskrajnim nebom, izlazak i zalazak sunca… sve me podsjetilo na skromnost, snagu i predanost Poslanika Muhammeda, a.s., čiji je život u pustinji oblikovao temelj vjere, strpljenja i povezanosti sa Stvoriteljem. U toj tišini čula sam više nego ikada – o sebi, o ljudima, o vjeri.

Džamija Hasana II u Casablanci

Nakon iskustva Sahare, vraćamo se prema zapadu Maroka i posjećujemo fascinantni i plodonosni kanjon Todra, okružen raznovrsnim voćnjacima maslina, narandži i badema. Stijene u kanjonu visoke su čak 600 metara. Na štandovima se prodaju zastave s berberskim simbolom slobode.

Slijedi posjeta najvećem gradu Maroka – Casablanci, čije ime u prijevodu sa španskog znači “bijela kuća”. I natpis na arapskom jeziku – Al-Dar al-Bejda – ima isto značenje. Casablanca se nalazi na obali Atlantskog okeana, i za našu grupu, koja se nedavno nalazila na visini od 4.167 metara, sada boraviti na 0 metara nadmorske visine bilo je posebno iskustvo. Posjećujemo impresivnu džamiju Hasana II, smještenu na obali mora. Džamija je poznata po svojoj visokoj, četvrtastoj munari – karakterističnoj za ovo podneblje – visokoj 210 metara. Prema opisu, džamija može primiti do 105.000 klanjača. U Casablanci, tražeći restoran za ručak, nailazimo na aščinicu u trgovačkoj četvrti u kojoj jedu lokalci. Tamo jedemo riblje ćuftete, bamju i piletinu pečenu s limunom i maslinama – svako jelo je koštalo svega jedan euro. Vraćamo se u Marakeš, gdje kupujemo još poneki suvenir, a potom slijedi povratak u našu lijepu Bosnu i Hercegovinu – gdje već planiramo uspone na naše vrhove iznad 2.000 metara.

Arhitektonski biser: Medresa Bin Jusuf

Na vrhu

Alija Karić, Dževada Garić,
Sanela Dizdar Vrana i Nihad Melez na vrhu Toubkal