Maestro koji je izabrao Sarajevo: 100 godina od rođenja Teodora Toše Romanića

Prije stotinu godina 4. marta, u hrvatskom gradiću Bjelovaru, rodio se moj profesor, kasnije emeritus, a prije svega dirigent Teodor Tošo Romanić. Iako je rođen, odrastao i stastao u Hrvatskoj, rekla bih da je maestro Romanić bio prije svega bosanskohercegovački dirigent i sarajevski profesor, ne rođenjem, nego, a čini mi se da to nekako i dodaje na težini – izborom Sarajlija. I u miru i u ratu.

BiH trebaju dirigenti

Maestro Romanić došao je u Sarajevo 1956. na poziv Tihomira Mirića, tadašnjeg direktora sarajevske Opere koja je, nakon Drugog svjetskog rata, vrlo polako, ali sigurno stasavala u ozbiljnu opernu kuću. Istovremeno, prof. Romanić postaje i asistent na Muzičkoj akademiji na predmetima Sviranje partitura i Horsko dirigovanje, te uz dirigovanje u Operi i rad na Akademiji, počinje raditi i sa Sarajevskom filharmonijom, a kasnije i sa orkestrom Radio-televizije Sarajevo.

Pod njegovim ravnanjem izveden je širok opus djela svjetskih kompozitora simfonijske i operne literature, a prof. Romanić je izuzetnu pažnju posvećivao djelima savremenih kompozitora, naročito iz Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Navest ću imena samo nekih jugoslovenskih kompozitora čija su se djela našla na programima koje je dirigirao maestro Romanić: Krešimir Baranović, Anđelka Bego Šimunić, Blagoje Bersa, Ivan Brkanović, Jakov Gotovac, Ivan Mane Jarnović, Milko Kelemen, Vojin Komadina, Ivo Lhotka Kalinski, Miroslav Magdalenić, Josip Magdić, Vlado Milošević, Nikša Njirić, Boris Papandopulo, Mladen Pozajić, Ruben Radica, Avdo Smailović, Miroslav Špiler, Dane Škerl, Stjepan Šulek, Vojislav Vučković. Nedavno mi je prof. Rade Radović, nakon svog predavanja o ruskom kompozitoru Borisu Čajkovskom (kod kojeg je prof. Radović studirao u Moskvi) rekao: “Pa, tvoj profesor Tošo je izveo njegovu kompoziciju za gudački orkestar još 60-ih godina u Sarajevu...” Maestro Romanić je uvijek živio u svom vremenu, cijeneći i promičući rad kompozitora savremenika, gradeći širu društvenu i kulturnu sliku.

Moj susret sa profesorom desio se pri kraju njegove i profesorske i dirigentske karijere. Bio je profesor sa velikim iskustvom, načitan, erudita, sa puno muzičkog i općeg znanja, te nesebičan u dijeljenju znanja sa svojim studentima. Na prijemni ispit te godine, 1997, prijavilo se nas šest, a na odsjek dirigiranja primala su se tek dva studenta. Ipak, nakon što smo svi položili vrlo složen i obiman prijemni ispit, prof. Romanić se založio i izborio da nas svih šest i prime na studij, smatrajući da će, nakon agresije koju je pretrpjela, Bosni i Hercegovini trebati dirigenti koji će podizati nove generacije, kako mladih muzičara, tako i publike.

I zaista, svih šest na različite načine upravo to i radimo, obrazujemo nove generacije mladih muzičara i publike: Alma Karić (djevojački Isić) radom u Osnovnoj muzičkoj i baletnoj školi Novo Sarajevo i projektu Superar, Nerma Hodžić radom na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu, Elvira Berrigan (djevojački Alić) radom u Srednjoj muzičkoj školi u Zenici (tek prije par godina, Elvira je sa porodicom odselila u Irsku), Munir Mešanović radom u Osnovnoj muzičkoj školi Ilidža, Ibrahim Alibegović radom u jednoj sarajevskoj gimnaziji i ja radom u Srednjoj muzičkoj školi Sarajevo.

U vrijeme kada smo mi studirali, 1997-2001, na Muzičkoj akademiji nije postojao simfonijski orkestar. Prof. Faruk Sijarić i prof. Yevgeny Xaviereff vodili su gudački orkestar, ali nama, studentima, nije bilo omogućeno raditi s tim orkestrom. Radili smo intenzivno s profesorom, koji nam je sve što smo učili dirigirati svirao na klaviru, da bismo na drugoj godini radili sa đačkim orkestrom Srednje muzičke škole u Zenici, a na trećoj i četvrtoj godini ispite polagali sa Sarajevskom filharmonijom. Danas je situacija puno bolja, osnovne muzičke škole u Sarajevu imaju orkestre, Srednja muzička škola Sarajevo ima orkestar, Akademija ima simfonijski orkestar koji može koristiti studentima za praksu, a dva puta godišnje akademski orkestar i Sarajevska filharmonija rade zajedničke koncerte.

Na svakom koncertu Filharmonije ja prebirem po orkestru i brojim koliko mojih nekadašnjih đaka sada tu svira. Broj se popeo na preko 20. Ne mogu reći da to nije zasluga nastavnika muzike na svim nivoima, onih u redovnim osnovnim školama u kojima neka djeca prvi put čuju klasičnu muziku, onih u osnovnim muzičkim školama, koji bude i pokreću prvu ljubav ka instrumentu, onih u srednjim muzičkim školama koji tu ljubav i sviranje razvijaju i onih na Akademiji koji sviračke i izvođačke vještine usmjeravaju na profesionalni put. Prof. Romanić je bio u pravu i velikim dijelom je zaslužan za to što danas imamo. Vidio je i znao da će kulturnom i muzičkom životu Sarajeva i BiH trebati mladi dirigenti, sa elanom, voljom i željom da naprave promjene u društvu. Niko od nas nije postao novi Karajan, ali smo svi vrijedno predani našem radu sa mladima i mislim da bi profesor bio sretan i ponosan na nas i svoju dobru procjenu.

Od profesora smo naučili puno ne samo o muzici nego o životu uopće. Bio je temeljit, predan, nesebičan predavač, uvijek gospodin, hedonist koji je volio život. Često sam ga obilazila u njegovom stanu, nakon operacije kuka. Profesor je prestao izlaziti iz kuće zbog tog bolnog kuka i onda mu je jednog dana prekipjelo – odlučio se na operaciju kako bi mogao ponovo izlaziti iz kuće. Operacija je prošla uspješno, ali mu se nakon nje razvio vertigo i opet je bio prisiljen na život u stanu. Razgovarali smo o svemu i svačemu, i jednom mi je rekao: Ja bih sada ponovo sve, život od početka... Bila sam iznenađena, jer su ljudi s kojima sam se do tada sretala u tako zrelim godinama uglavnom bili umorni od života, a on je bio spreman da sve krene ponovo iz početka. Entuzijazam i životna energija bili su prisutni u njemu sve do kraja. Pred kraj života ga je um vodio u neka draga sjećanja, pa kad bi ga neki bivši studenti nazvali, on bi im rekao da je upravo jedva stigao preći iz voza u voz, ili da ima koncert, ili da žuri na probu, da ide u Čajniče i slično... Iako fizički primoran na ograničeni kućni život, um ga je oslobađao stega tih zidova.

Profesor Romanić potekao je iz porodice u kojoj se njegovala muzika. Njegova majka svirala je klavir, a njegove obje kćerke Aleksandra i Tatjana su se opredijelile za život u muzici, Aleksandra kao pijanistica, Tatjana kao violistica i violinistica. Nakon profesorove smrti, mlađa kćerka Tatjana će DNK analizom pronaći i uspostaviti kontakt sa članovima njegove dalje porodice u Austriji, povezati se s njima, pa saznati da je profesorova pratetka Ernestina Fohtmann svirala klavir četveroručno s Antonom Brucknerom! Dakle zaista, ne pada iver daleko od klade! Muzika je duboko u genima Romanića, pa se nadam da će i Tatjanina kćerka, nakon nedavne majčine prerane smrti, odlučiti ići njenim stopama.

Život u muzici

Profesor i maestro Romanić došao je kao mlad umjetnik u Sarajevo i BiH, cijeli svoj život posvetio muzičkom životu grada i zemlje, i utkao se duboko u potku onoga što danas imamo i nastavljamo graditi mi koji smo od njega učili.

Teodor Tošo Romanić bio je dirigent i direktor sarajevske Opere, dirigent i direktor Sarajevske filharmonije, profesor i dekan Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu, profesor Muzičke akademije Univerziteta u Istočnom Sarajevu, predsjednik Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva Prosvjeta, član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Objavio je nekoliko knjiga: “Sviranje partitura i izrada klavirskih izvoda”, “Dirigiranje”, “Kreativnost dirigentske prakse”, “Muzički život u Sarajevu”, “Put muzike” (kompozitorska djela koja je pisao nakon odlaska u mirovinu). Dobitnik je brojnih priznanja za svoj rad i djelovanje poput Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, Dvadesetsedmojulske nagrade BiH, Nagrade Udruženja umjetnika BiH, Nagrade udruženja kompozitora BiH, Ordena rada i Ordena zasluga za narod Jugoslavije, Ordena za zasluge u nauci i umjetnosti Republike Austrije.

Preminuo je u Sarajevu 28. marta 2019. godine. Sahranjen je na sarajevskom groblju Bare. Uvijek ga se rado i s osmijehom sjećamo.