Lud za Bogom na kraju svijeta: Putovanje ateiste za odgovorom o životu nakon smrti

Knjige Španjolca Javiera Cercasa (1962) su prevedene na tridesetak jezika i stekle vrlo značajne nagrade. Za “Varalicu” je 2016. dobio Europsku književnu nagradu. O glavnom liku knjige, realnoj medijskoj figuri postfrankističke Španjolske, po imenu Enric Marco (1921-2022), koji je predsjedavao španjolskom Udrugom deportiraca iz Mathausena, javnost je dugo vremena imala sliku kao o antifrankističkom heroju, preživjelom iz nacističkog koncentracijskog logora.

Marco je to iskustvo opisivao sa pregršt pertinentnih pojedinosti. Trideset godina mu je ukazivana dužna počast, pozivan je u TV emisije.

Philippe Sands

Kad odvjetnik nije prodana duša: Granice i izazovi međunarodnog prava

Roman bez fikcije

Povjesničar Benito Bermejo, stručnjak za deportaciju, 2005. je u arhivama Ministarstva vanjskih poslova Španjolske otkrio da je Enric Marco petljanac i da je riječ o potpunoj izmišljotini. Marco je iz Barcelone u Njemačku otišao 1941. dobrovoljno, u okviru ugovora o suradnji Franca i Hitlera, da bi radio u njemačkoj ratnoj industriji. Bio je zatvoren samo zbog neposlušnosti u Kielu i 1943. vraćen u Španjolsku. Kad je zatrebalo, preuzeo je identitet Enrica Monera Castella (1900-1945), antifašiste angažiranog u francuskom Pokretu otpora i stradalog u koncentracijskom logoru Flossenbűrg-Hradischko, u Češkoj.

Bermejo je prevaru prvo razotkrio Udruzi deportiraca iz Mathausena, kojoj se Marco pridružio tek 2000, kad je živih deportiraca bilo još nekoliko, i kojom je od 2003. predsjedavao; potom Vladama Španjolske i Katalonije. Sve je bilo povodom ceremonije obilježavanja oslobođenja Mathausena, kad je Enric Marco trebao govoriti u prisustvu predsjednika španjolske Vlade Zapatera. Enric Marco je umro u 101. godini, a od 2005. vrijeme je provodio uvjeravajući da je njegova prevara odigrala značajnu ulogu u španjolskom priznavanju deportiraca.

Javier Cercas je, dakle, 2015. objavio “Varalicu” - “roman bez fikcije”, koji se temelji na dvije godine istraživanja i žestokih rasprava sa mitomanom Marcom. Knjiga je osvijetlila Marcovu ličnost, ali i nemar, površnost medijskog sustava, koji je manje zainteresiran za povijesnu istinu, nego za “memorijalni kitsch”. Drugim riječima, i u drugačijem kontekstu, ali sa jednakom porukom, kako je rekao Dino Mustafić u filmu “Paviljon”, pitanje je “zanima li vas istraga ili istina”.

Enric Marco u vrijeme dok je bio predsjednik Udruge deportiraca Mathausena

/AP

Redateljica Catherine Bernstein je povodom knjige “Varalica” snimila film o Cercasovom radu na tekstu i bilježi: “Neki mediji ne vode računa. Povodom obljetnice 70 godina završetka Drugog svjetskog rata, januara 2015. katalonski javni kanal je odlučio pozvati -Enrica Marca.To objašnjava relativnu težinu dobro potkrijepljene istine u poređenju sa težinom uvjerljivog lažljivca u očima javnosti, nezasitne u lovu na junake”.

Svjetski uspjeh Cercas je postigao još 2001. knjigom “Salaminski vojnici”, koju je “otkrio” nedavno preminuli peruanski književni nobelovac Mario Vargas Llosa, a o kojoj su pohvale pisali južnoafrički književni nobelovac John Maxwell Coetzee, britanska književna nobelovka Doris Lessing i Susan Sontag. Knjiga “Salaminski vojnici” je predstavljena kao povijesno istraživanje novinara o epizodi iz života lika koji je postojao i učestvovao u Španjolskom građanskom ratu, ideologa falangi, španjolske ekstremne desnice, i piscu, Rafaelu Sánchezu Mazasu (1894-1966). Mazas je pred sam kraj rata, u konfuziji povlačenja prema Francuskoj, uspio pobjeći od republikanskog streljačkog voda. Progonio ga je i pronašao pripadnik republikanske milicije, koji je fašistu gledao u oči, posmatrao i pustio. To je Mazasu spasilo život. Roman “Salaminski vojnici” je potraga za identitetom ovog anonimnog lika.

Desno Enric Marco, lijevo Enrico Moner, čiji je identitet ukrao

Cercas je bio nezadovoljan tekstom, a da nastavi pisanje ohrabrio ga je čileanski pisac i ljevičarski aktivista Roberto Bolaño. Naveo ga je na trag vremešnog Mirallesa, koji živi u Francuskoj, nakon što se godinama borio u redovima španjolske republikanske vojske. Miralles je bio u Kataloniji u vrijeme kad je Mazas bio na nišanu republikanskog streljačkog voda. Nakon Francove pobjede u ratu, Miralles se sklonio u Francusku i priključio francuskim oslobodilačkim snagama pod rukovodstvom tada pukovnika i poslije čuvenog maršala Leclerca. Miralles učestvuje u oslobođenju Parisa. Cercas misli da bi Miralles mogao biti onaj republikanski policajac koji je poštedio život fašisti Mazasu.

Na hrvatski su prevedene i “Brzina svjetlosti” (2005) i “Anatomija jedne pobune” (2009). Za “Vladara sjena” Cercas je 2018. dobio nagradu André Malraux, a Planeta 2019 za kriminalističku trilogiju “Terra Alta”. Stalni je suradnik katalonskog izdanja dnevnika El Pais. Od jula 2024. je član Kraljevske španjolske akademije.

Ponovno roman bez fikcije, Cercasova knjiga “Lud za Bogom na kraju svijeta” je u Španjolskoj objavljena 1. aprila ove godine. Imenovani “Lud za Bogom” iz naslova je papa Franjo, koji se rastao sa ovim svijetom 21. aprila 2025.

U maju 2023. Vatikan je Cercasu, dok je bio na Sajmu knjiga u Italiji, poslao izaslanika da prenese poziv da pisac prati papu Franju na putu u Mongoliju. “Lorenzo Fazzini se predstavio kao direktor uredništva LEV-a, izdavačke kuće Svete Stolice, i rekao mi da će papa Franjo putovati krajem avgusta u Mongoliju, i da su u Vatikanu mislili na mene da napišem knjigu o tom putovanju, o papi, o Crkvi, o Vatikanu, o čemu god želim.”

Vatikan je znao da je Cercas ateista. Pisac je prvo pomislio da se radi o šali i time je njegovo zaprepašćenje bilo veće. Relativno brzo se sabrao i odgovorio da će poći sa papom, ali da ima jedan uvjet: htio ga je upitati nešto vrlo precizno, a fundamentalno, u četiri oka.

Knjiga je izašla tri tjedna pred papinu smrt i postala senzacija, prodata u stotine hiljada primjeraka. Objavljeni su prijevodi na italijanski, engleski i francuski.

Moto knjige je tekst Rolling Stonesa: “Dopustite da se predstavim”. Uvod u knjigu glasi: “Ja sam ateista. Ja sam antiklerikalac. Ja sam militantni sekularista, tvrdoglavi racionalista, rigorozni bezbožnik. Pa ipak sam se našao ovdje, u avionu na letu u Mongoliju u društvu starog Božjeg namjesnika na zemlji, spremajući se ispitati ga o uskrsnuću tijela i vječnom životu. Zato sam se ukrcao u ovaj avion: da upitam papu Franju hoće li moja majka vidjeti mog oca nakon njene smrti i da joj prenesem njegov odgovor. Eto dakle jednog bezbožnog luđaka u pratnji ludog za Bogom na kraju svijeta.”

Zašto je rigorozni bezbožnik pristao na razgovore sa ljudima iz Kurije i tražio razgovor oči u oči sa Božjim namjesnikom na Zemlji? Zašto je stavio (svoju) književnost u službu Crkve? Niko ne bi očekivao, a on je pristao: njegova majka je tada imala 92 godine i njen je Alzheimer napredovao. Čekala je samo da nakon smrti u raju ugleda svog muža. Zato se Cercas ukrcao u avion - da papi postavi pitanje: ima li života nakon smrti.

Na novinarsku konstataciju da ga je, budući da je Španjolac, kršćanstvo formiralo, kao i cijelu njegovu generaciju, Cercas je odgovorio da je kršćanstvo oblikovalo sve Europljane, i Zapad, i da bez kršćanstva niko Europu ne može razumjeti. Naglasio je da je to činjenica, a ne (njegovo) mišljenje. Sve zemlje okruženja su obilježene kršćanstvom. Cercas smatra da to kršćanstvo ima naročito negativan smisao, jer za ljude njegove generacije između frankizma i katoličanstva stoji znak jednakosti. Diktator Franco je Španjolcima nametnuo fašizam neodvojiv od svećenstva i Crkve. Cercas režim u vrijeme Franca naziva nacional-katolicizam, što je “katastrofa za Katoličku crkvu i za španjolski narod. Udruživanje sa tako perverznom vlašću - diktaturom, izazvalo je fobiju od katoličanstva”.

Pisac potiče iz katoličke familije falangista-frankista, što je naslijeđe koje je dugo smatrao sramnim, zbog čega se osjećao krivim, prije nego je odlučio suprotstaviti mu se djelom, romanom “Vladar sjena”. Njegov praujak Manuel Mena bio je idealistični falangista, poginuo 1938. u Španjolskom građanskom ratu. Život Mene je piscu poslužio kao polazna tačka da istraži usmjerenja svoje familije i dvosmislenosti situacija tog vremena. Pisac navodi da je Španjolska, i bez Franca, bila izrazito katolička zemlja, poput Italije.

U knjizi je prenio poziv Fazzinija da prati Papu Franju: “To nije prijedlog kojeg bismo ponudili bilo kome. To je prvi put da neko piše ovakvu knjigu o papinom putovanju, da Vatikan otvara vrata nekom piscu, da bi mogao govoriti s kim god hoće i pitati sve što želi. Dobro smo se raspitali o vama… Fazzini mi je objasnio da u Vatikanu znaju da nisam vjernik i da je baš to razlog što su predložili da napišem knjigu: nisu htjeli da autor bude jedan od njih; požurio je dodati da ću imati potpunu slobodu, da Vatikan nije taj koji naručuje knjigu, nego mi pojednostavljuje zadatak, da njihova izdavačka kuća nema namjeru izdati tu knjigu, da je mogu objaviti gdje god, kada i kako želim, i da mi nude sve što mogu, a da njihov cilj nije ni propagandni ni ekonomski. Naglasio je da papa nije posjetio velike katoličke zemlje, nego ide u Mongoliju, budističku zemlju sa tri milijuna stanovnika i jedva 1.500 katolika. Ovaj papa ide tamo kuda niko ne ide, na najudaljenija i najteža mjesta”.

Pisac nakon tog razgovora nije mogao zaspati. Sjetio se da je Bob Dylan prešao na kršćanstvo – ne bez skandaliziranja njegovih fanova i da je pjevao Ivanu Pavlu II. “Da sam Dylan, odmah bih prihvatio ovaj prijedlog. Mislio sam i na Bacha, koji je skladao isključivo za Boga, i čija se muzika teško mogla slušati, a da se ne dobije neukrotiva želja da se povjeruje u Boga. Da sam Bach, prihvatio bih odmah. I rekao sam si: da jedna jedina kap Bachove krvi teče u mojim venama, da moje tijelo sadrži i jedan jedini atom Bachovog briljantnog tijela, osjetio bih da me Bog zove”. Pisac kaže da je Bach, prvi i najveći rocker svih vremena, zvučna podloga njegove knjige “Lud za Bogom na kraju svijeta”, skupa sa Rolling Stonesima.

Objasnio je i kako je prestao biti vjernik. Kao adolescent se na školskom raspustu zaljubio u djevojčicu, od koje ga je razdvojio početak školske godine. To ga je izbacilo iz ravnoteže, pomišljao je na samoubojstvo i utjehu potražio u najozbiljnijoj knjizi kod kuće. Našao je “San Manuel Bueno Martyr” velikog španjolskog pisca Miguela de Unamuna, koja govori o svećeniku koji je prestao vjerovati, ali je nastavio propovijedati, uvjeren da će ljudi, ako izgube vjeru, biti izgubljeni. Tako se desilo i Cercasu. Do tada je bio dobar učenik i sportaš, a kad je izgubio vjeru zapao je u moralni kaos. U potrazi za rješenjem i zamijenivši vjeru za književnost, odgovor nije našao. Knjige nisu mogle ispuniti provaliju koju je proizveo gubitak Boga. Cercas je shvatio da književnost nema odgovor, nego da samo postavlja nova pitanja.

Čitajući Cercasa čitatelj nije siguran da li je bolje živjeti u vjeri ili bez nje. Ovo drugo je možda otvorenije, modernije, herojskije, jednostavnije, ili donosi očaj, napor i zahtjevno je. Cercas navodi da je o tom pitanju prvi govorio Nietzsche, u knjizi “Ludak”, u kojoj je opisao čovjeka koji je sa upaljenom lampom izašao iz kuće i ulicama vikao: “Bog je mrtav, mi smo ga ubili”. Ljudi su mislili da je ludak ushićen, jer se oslobodio Boga, ali to nije tačno: on je očajan i isprepadan. I u pravu je, jer ako nema Boga, nastaje katastrofa, u kojoj je sve dozvoljeno. Ako Boga nema, nestaće temelj civilizacije i “sve će se survati”. Cercas misli da niko nema odgovor na pitanje: kako zamijeniti prazninu koja je nastala bez Boga.

Putovanje pape u Mongoliju je, s obzirom na njenih 1.500 katolika, samo po sebi neočekivano, a pozvati ateistu da ga prati djeluje apsurdno. Pisac kaže da se papa Franjo naročito zanimao za “periferiju” i za male zajednice - izvor kršćanstva. Posebno je želio sresti misionare. Pisac smatra da je papa Franjo svojim ponašanjem želio napraviti revoluciju, poput Vatikanskog koncila II, što je najznačajniji događaj u povijesti Katoličke crkve XX stoljeća. Simbolizirao je otvaranje Crkve modernom svijetu i suvremenoj kulturi, ne zaobilazeći tehnički napredak, emancipaciju narodā i narastajuću sekularizaciju. Bergoglio je želio “vratiti kršćanstvo Krista”, što je jako daleko od kršćanstva koje se danas praktikuje. “Klerikalizam, perverzna ideja da je svećenik iznad vjernika, je rak-rana Crkve”, prenio je Cercas riječi pape Franje.

Na putovanju je uočio da papa želi “očistiti pogled i vratiti se očiglednom”. A očigledno je da je Krist bio vrlo opasan čovjek, subverzivni, totalni revolucionar. Rekao je ljudima da je došao donijeti mač, ne mir, nego mač. Govorio je da muškarci i žene imaju jednaka prava, u vrijeme kad je cvjetalo ropstvo, a bio je okružen siromasima, marginalcima i prostitutkama. I zato je razapet na križ. Papa se želio vratiti toj vrsti kršćanstva, govoreći da su ljudi zatvorili Krista u sakristiju, u Vatikan, u Rim, u crkve, da je Krist postao stvar svećenika, a treba izaći među ljude, otići tamo gdje su oni, na periferiju, socijalnu, geografsku, egzistencijalnu. Otuda papa Franjo u Mongoliji, “gledajući prema Kini”: to je revolucija koju je želio izvesti. Cercas je otkrio da je Mongolija jako egzotična, ali da je Vatikan - egzotičniji. U vrijeme svog pontifikata papa Franjo se istakao kritikujući mondenost i karijerizam svećenstva, pozivajući Kuriju, “središnju vladu Crkve”, da izađe među ljude i pokaže poniznost i smjernost.

Papa Franjo u Mongoliji

Suočenje s Kurijom

Cercas je na putu shvatio da papi to nije pošlo za rukom, jer nije svemoguć i nema sve ovlasti, kako se obično misli. Male promjene koje je papa Franjo izveo izazvale su brutalan otpor, do te mjere da su neki svećenici čak molili za njegovu smrt i nazivali ga antikristom, ustvrdio je Cercas. Cercas u knjizi nije opisao samo susret sa papom Franjom, nego i suočenje s Kurijom.

Na put sa papom je krenuo da bi mu postavio jedino pitanje koje je zanimalo Cercasovu majku, čiji se kraj neumitno bližio. Majka je bila ozbiljna i predana vjernica, a svog muža, koji joj je umro na rukama, je prema Cercasovim riječima, voljela više od njihovo petoro djece. Na kraju života iščekivala je samo da ga ponovno sretne u raju. Kad je dobio poziv Vatikana, Cercas nije smetnuo s uma da Sveta Stolica nije nikada, u 2.000 godina postojanja, otvorila vrata nekom piscu, a u tom trenutku je prvo pomislio na svoju majku, da iskoristi priliku i upita papu Franju da li će ta zakleta vjernica sresti njegovog oca nakon smrti. Na tom mjestu u knjizi Cercas kaže da je vjera pape Franje “malo upitna” u odnosu na onu njegove majke. Kad je otac umro, majka je stalno ponavljala “Vidjeću ga kad umrem”: ne, jer je neobična ili ekscentrična, nego jer je to središte i temelj kršćanstva. Cercas navodi da je to tumačenje Svetog Pavla, koji je učio da će svi ljudi uskrsnuti, jer je Krist uskrsnuo. A da Krist nije uskrsnuo – uzaludna bi bila naša vjera. To je tema knjige “Lud za Bogom na kraju svijeta”: postoji li život nakon smrti? Postoji li vječni život? Cercas je pošao za Ludim za Bogom - papom, koji je uzeo ime po Franji Asiškom, koji je sebe nazivao “il folle di Dio”- lud za Bogom.

Kad je Cercas završavao knjigu, umrla mu je majka. Dok je bio za volanom, zazvonio je mobilni, ali skriven broj. S druge strane je bio osobno papa, da mu izrazi sućut.

Javier Cercas

Pisac je jedan primjerak knjige sa posvetom poslao papi, a Franjo je bio tako bolestan da nije imao priliku pročitati je. Tri tjedna nakon izlaska knjige papa je umro.

Na pitanje da li je “Lud za Bogom na kraju svijeta” knjiga o konačnosti, o kraju svih stvari, Cercas odgovara da je to knjiga - pobuna protiv smrti, koju ne prihvata. “Mi ljudi, kršćani, ne prihvatamo smrt. Krist je bio društveni, ali i metafizički buntovnik. Nije prihvatio smrt”. Uskrsnuće tijela i vječni život su pobuna protiv smrti.

Na pitanje kad je otac umro, i kad je majka, usredsrijeđena vjernica umrla, da li je piscu palo na pamet moliti se Bogu, odgovorio je da nije. Ponekad je zavidan na snazi i vedrini ljudima koji vjeruju, kao što je bila njegova majka, ili misionari koje je sreo na putu i koji su zaista “ludi za Bogom”. “Teže je vjerovati, nego biti bezbožnik. Ja sam vjeru izgubio i kad bih je i htio vratiti, ne znam kako”.

Neposredno nakon izlaska knjige Cercas je izjavio da je velika prednost ovog putovanja što se oslobodio svih predrasuda o Crkvi i kršćanstvu, što je teško za nekoga ko dolazi iz katoličke zemlje, izrazito katoličke familije, koji je dobio katoličko obrazovanje. “Ponovno sam otkrio vrijednosti rane Crkve i izliječio se moje fobije”.

Javier Cercas sa naslovnicom knjige

Središte svih njegovih knjiga je enigma koju pokušava razriješiti, policijski roman: zašto vojnik ne ubije neprijateljskog vojnika? Zašto neki čovjek laže o najužasnijem zločinu povijesti čovječanstva? Odgovor na majčino pitanje nije mogao naći bez pape. U Vatikanu su rekli da im niko nikada nije postavio pitanje o uskrsnuću tijela.

A Cercas je sa papom imao zajedničko: humor, popodnevnu siestu, Borgesa, i antiklerikalizam. Touché.