Lament nad Jugoslavijom
-
Kao kakav bakunjinovski, anarhistički čin, datum prve promocije nove knjige Josipa Pejakovića “Tugoslavija” ciljano je izabran. Dublji smisao je simboličke naravi. Jer da je historija išla normalnim kolosijekom, a ne šumskim puteljcima i čukama po brdima, bio bi to neradni dan, 29. novembar - Dan Republike.
Ni zemlje, ni ozračja
I promocija bi bila upriličena u svečarskom ozračju. A tog ozračja danas nema. Jer nema ni zemlje koja je rođena prije 81 godinu, 159 kilometara od Sarajeva, u nekadašnjoj kraljevskoj prijestonici Bosne – u Jajcu.
Ne dotičući formalnu dimenziju ove knjige nastale u gotovo manufakturnim okolnostima štamparske djelatnosti, gotovo društva jednog lica koje personificira vlasnik Izdavačke kuće Art Rabic Goran Mikulić, treba reći kako je prvorođena nakon okončanja štrajka uposlenika Narodne i univerzitetske biblioteke. Dobila je CIP.
“Tugoslavija” Josipa Pejakovića nosi u sebi jedan sasvim analitički pristup.
Njen autor je erudita koji na stranicama knjige govori o jednoj zemlji koja je bila sastavljena po formuli 6+2. A sve sastavnice završile u “teoriji o prokletstvu sitnih razlika”.
Iako je Bosna prošla najgore. Kao i u II svjetskom ratu, zar ne? Pa su sve skupa, i bivše republike i pokrajine, stale u naslov ove knjige – “Tugoslavija”.
Knjiga o nadnacionalnim Jugoslavenima kojih je sve manje. Knjiga urlik. Knjiga kletva. Knjiga o razbijenoj čaši veličine 255.804 kvadratna kilometra. I još se mnogi njen žitelj na srču ozljeđuje.
Nije riječ o jeftinoj jugonostalgiji, već žalu zbog posljedica raspada.
Što je mnoge koštalo života, uzrokovalo kolone beskućnika i tužnih ljudi raseljenih diljem svijeta. Ovo što je preostalo: ni nadu ni utjehu nije našlo.
Svi su u ropstvu emocija, kao i autor koji se poistovjećuje s njima.
Ova knjiga pisana je jednostavnim jezikom, rečenicom koja je pitka, polemična.
Autor kao da je pisao još jednu svoju monodramu kojom je želio obuhvatiti ključne činioce jednog vremena, da mu zaviri u dušu, da apostrofira ono što je u tom vremenu neuporedivo sa ovim novim, u kojem vladaju sasvim nova pravila. Ali nije skrivao ni sve ono što u tom vremenu nije bilo valjano i rijedno.
Autor stalno upoređuje nekad i sad, želeći na taj način opravdati svoju tezu kako je doba jugoslavenstva bilo doba boljeg u nama i oko nas. Time je Josip Pejaković napravio knjigu u kojoj se raduje i ljuti. U kojoj duša jeca i progovara na elegičan način o dobu u kome je protekla njegova mladost, studiranje, druženje, tegobe sa studentskim sobama, skromnim, ali dragim. Vremenom u kojem je prijateljstvo bilo na većoj cijeni, u kojem je zabave bilo na pretek, jedan period u životu autora i njegovih savremenika koji je tekao sa mnogo samoodricanja, sa mnogo upornosti, ali i želje za uspjehom. Govori o vremenu u kojem su postojale mogućnosti jer su postojala velika preduzeća koja su bila konkurentna na tadašnjem jugoslovenskom ekonomskom prostoru, kulturni stvaraoci na tom velikom jedinstvenom kulturnom prostoru bili na mnogo većoj cijeni, gdje je kompetitivnost bila jače izražena, gdje je uspjeh bio teži, ali time slađi, gdje je biti među najboljima značilo samoodricanje i uporan rad. Ali kad imaš talente, kao autor knjige što je imao i za muziku i za glumu, onda već imaš korak prednosti i to želiš apostrofirati i time se nametnuti, kao što se Josip nametnuo Jurislavu Koreniću kada je počinjao svoju glumačku karijeru i kada je započeti studij ekonomije pao u drugi plan, zarad pohađanja Dramskog studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. I nije se pokajao.
Pejaković i svoj rodni Travnik, sa svim njegovim ljepotama, svim prijateljima, druženjima, svim tim gotovo nestvarnim slikama iz djetinjstva, zamjenjuje Sarajevom. I opet nije zažalio.
Jer je Sarajevo veći grad, nudio je veće šanse, bilo je prostor većeg nadmetanja u kojem su pobjeđivali oni koji su bili bolji, originalniji, drugačiji, kvalitetniji.
Sve to nalazi se u ovoj knizi. Ali ona apostrofira i jednu političku strukturu vremena koje je bilo obilježeno mnogim pokušajima stvaranja distance od ideoloških postulata najveće zemlje iza željezne zavjese – Sovjetskog saveza. Ali da bude i dovoljno daleko od bezosjećajnih tragalaca za američkim snom i velikog bogatstva koje bi se oličavalo kroz vile u kojima živi malo ljudi, bazenima u kojima se niko ne kupa, bibliotekama u kojima niko knjige ne čita.
Ovo je knjiga o gubitnicima, prije svega slobode, ali i posljedicama činjenice da su se opredijelili da budu Jugoslaveni. Promatra Jugoslaviju kroz metaforu konja bez konjanika. A konj pitom, trebao biti upregnut u zapregu ka boljoj budućnosti. Ali nije, pa su kola krenula nizbrdo.
Autor kao da je svjestan reakcija, pa se pita: zašto je jeres govoriti o Jugoslaviji?
Razmatra historijski razvoj ideje jugoslavenstva, razmatra pojmove nacije, naroda, narodnosti, spominje zamršeno nacionalno pitanje. A sve to, kako tada, tako i danas.
Na sceni su “nakaze prošlosti i zli ljudi”, zapisuje autor knjige.
Uvod počinje anegdotom sa studija o Jugoslavenu, Isusu i konju.
Kako Josip, Hrvat, može biti Jugoslaven? Zato što je Isus rođen u štali, a nije konj, odgovorio je drčni i duhoviti student. Kad spominje vrelu 1968. godinu i studenstke demonstracije kojima je svjedočio, ističe kako su drugdje tenkovi, a u Jugoslaviji, jedan drugi Josip, Tito, izašao pred studente.
Opet autor podastire argument o “boljoj Jugoslaviji”. I jednog okorjelog ljevičara, kao argument više, Güntera Grassa, koji je govorio kako je od čina rušenja Berlinskog zida mnogo važnije da se sruše zidovi u glavama onih koji su taj zid izgradili. Baš kao što se u glavama emigracije, odbjeglih ustaša i četnika iz II svjetskog rata, nije urušila ideja o novim zločinima, nije jenjala mržnja prema jugoslavenstvu.
Autor to ilustrira nastupom u Kanadi 90-ih kada nije mogao ispuniti želju posjetitelja sa uredno plaćenom kartom. Jer nije znao tekst hrvatske himne. A još više zakomplicirao još jedan Hrvat, Zlatko Pejaković, poznati pjevač iz Osijeka, koji se skupu obratio na ekavskom.
I u nastavku knjige autor podastire opise o netrpeljivosti emigracije, zadojene nacionalizmom, naspram Jugoslavena. Što se raspadom SFRJ još više rasplamsalo. A BiH ostala, parafrazirajući autorove riječi, bolna mrlja na mapi Evrope.
Ovo je knjiga lamenta. Pa i nad spomenicima iz doba Jugoslavije koji su skrnavljeni, te apostrofira mostarsko Partizansko groblje arhitekte Bogdana Bogdanovića.
Lamentira i nad činjenicom o drastičnom smanjenju broja Jugoslavena, naročito u Istri, Vojvodini i Bosni i Hercegovini. I kaže kako je Jugoslavija bila “moja emotivna domovina”. Navodi, potom, mnoge gradove uzduž i poprijeko zemlje od Vardara pa do Triglava, gdje se osjećao čovjekom koga cijene. A BiH? “Ovo gdje sada živim nametnuto mi je kao maćeha.”
Govori o podršci Anti Markoviću jer je u njegovoj pojavi prepoznao mesijansku poruku iz vasione. Poruku koja nije daleko stigla. Pobijedili su nacionalisti. Započeli rat.
Ratom je definitivno zbrisana i ideja jugoslavenstva. Na sceni su lažni sljedbenici ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, kivan je autor. To ilustrira činjenicom o ukidanju ulice prvog predsjednika ZAVNOBiH-a Vojislava Đede Kecmanovića u Sarajevu. Apostrofira i druge antifašiste iz redova Titovih partizana: Nuriju, ali i cijelu porodicu Pozderac, Raifa, ali i cijelu porodicu Dizdarević, Rodoljuba Čolakovića… Autor kao da želi naglasiti zaborav kao metodu umanjivanja vrijednosti savemu što je bilo iz onih vremena.
Govori knjiga i o hipoteci rata i naraslom nacionalizmu, vršnjačkom nasilju, vjerskom fanatizmu, mješovitim brakovima… Sve to dovodi u vezu sa mržnjom prema potomcima bivših Jugoslavena. Navodi i slikovitu anegdotu o filmu Bate Čengića “Gluvi barut”, gdje su se vojnici, logističari ratnog filma, najradije slikali sa Josipom “ne zato što sam bio najveća zvijezda u filmu već zato što sam igrao četničkog vojvodu”.
Nije ni tu kraj analize pojma jugoslavenstva. Njegovu važnost vidi i u činjenici da je Tito 1967. godine prekinuo diplomatske odnose sa Izraelom zbog rata na Sinaju, te stekao simpatije svijeta Pokretom nesvrstanih. A seljakluk oficira, policajaca i političkog establišmenta bio je brana građanskom. Dokaz tome nalazi i u činjenici da kozmopolitsko Sarajevo, muzički centar Jugoslavije, nije bilo u stanju napuniti Zetru na koncertu Eltona Johna.
I kada govori o dezintegracijama, ulozi velikih sila pod plaštom demokratizacije, stvaranju jednonacionalnih armija, negativnoj ulozi visokog predstavnika, kriminalnom miljeu…, autor to saopštava ispovjedno i kritički, u prvom licu.
Ne uljepšava, ali niti uopštava, pa da se ne zna ko govori te teške optužbe i ocjene.
On je duboko nesretan zbog mnogih okolnosti, ali i zbog činjenice da je urušavanjem ideje jugoslavenstva, glumac Josip Pejaković od priznatog na saveznom nivou spao na lokalnog, sarajevskog glumca. Kojeg sada, kako kaže, najviše vole i cijene konstitutivni Bošnjaci.
Pa jetko dodaje: “To sam najmanje želio u životu. Danas ja ne živim, već mi se život samo dešava. Kao ružan san. Jer živim u zemlji ratnih profitera.”
I vjeruje kako umjetnost, ako ne može spasiti svijet, može dušu.
Vrijednosti koje ostaju
Kritizira vlast. Jednu bivšu ministricu kulture, koja sredstva namiče projektima sa prostora koji su totalno bliski političkoj opciji koja je kumovala njenoj fotelji, te bliskiji i njenom primitivnom senzibilitetu, mnogi će čitalac i prepoznati. Govori i o gladijatorskom natezanju dva entiteta i proriče pucanje konopca i raspad Bosne i Hercegovine. A uporište takvoj tvrdnji nlazi u Daytonu koji je sročen da razgradi suštinu BiH.
Ovakvim polemičnim stavovima autor kao da izaziva potencijalne protivnike na megdan. Na strani 131 navodi kako BiH nije smjela krenuti putem samostalnosti, jer je njena ravnopravnost sa ostalih pet republika, u Jajcu 1943. godine, nategnuta, i samo zahvaljujući Titu. Pa je ispaštala kroz razvojne programe i uglavnom bila najgora od sve djece.
Hvalospjeve zemlji koju su “najbolji stvarali, a najgori rušili”, pojačava i citatima domaćih i stranih pisaca, glumaca, fudbalera… Spominje i paletu uglednih javnih ličnosti s kojima je radio i komunicirao. “A to su vrijednosti koje se ne zaboravljaju”, zaključuje autor knjige “Tugoslavija”. Te dodatno, njihovim fotografijama ili s njima na fotografijama, žalovito čezne za vrijednostima zemlje koje nema i Jugoslavenima koji su je naseljavali.
