Lakše se diše!
Knjiga je Srebrovu poklonjena u jesen 1987.
Dobrih petnaest godina kupovao sam knjige kao mahnit. Po buvljacima, u knjižarama, na internetu. Kako koji dinar stavim u džep, tako ga kroz pola sata ili sat potrošim na, što bi rekao jedan cinik iz kafane, stari papir. Prva izdanja, meke korice, sabrana ili izabrana djela – kupovao sam knjige kao što žene kupuju cipele, mnogo i strasno, a među njima je bilo mnogo onih na čijim su prvim stranicama stajale kratke ili dugačke, predivne ili izanđale posvete.
Na kraju kolone
U “Izabranim pesmama” Branislava Petrovića, u izdanju Srpske književne zadruge, iz 1986. godine, pjesnik je zapisao ovo: Kažu (uzbuđeni) da se poezija ne piše, nego diše. Ali, ona se i piše, pa se tek posle diše (lakše diše). Dragi Vladimire Srebrove, od srca ti darujem zapise svog bitisanja na Zemlji, ovde dolje. Volim tvoju poeziju. Knjiga je Srebrovu poklonjena u jesen 1987, odnosno godinu nakon njenog objavljivanja i niko ne može da zna kako je ona došla u Agoru Nede Slavnića.
Ispred banjalučke Poliklinike redovi su penzionera i nezaposlenih koji na prostrtim ćebadima prodaju omanje češljeve, grickalice za nokte, musava ogledalca, zdravstvene i radne knjižice, poneko paklo cigareta. Na kraju te kolone nalazio se i jedan koji je na beton položio tridesetak knjiga i pokoji strip. S bicikla sam spazio prepoznatljivu sivkastu boju izdanja SKZ-a. Sišao sam, zatražio te dvije knjige i dobio u ruke “Pesme” Tina Ujevića iz 1937. godine i Prešernov “Sonetni venac” iz 1968. godine.
I jedna i druga knjiga pripadale su biblioteci univerzitetskog profesora Mirka Skakića; i na jednoj i na drugoj knjizi nalazi se pečat sličan pečatu koji je profesor “lupao” u indekse, ispod upisane ocjene, sa nazivom predmeta. Ako sam u pravu, a čini mi se da jesam, Ujevićeve “Pesme” pripadale su najprije profesorovom ocu Milošu; to ime stoji na koricama knjige. (Kroz mjesec dana ponovo sam prošao tuda, ali prodavac je ovoga puta na ponjavu iznio samo stripove; od knjiga nisu ostale čak ni korice.)
Isti izdavač objavio je 1974. godine izabrane pjesme Radeta Drainca “Bandit ili pesnik”. Na početku knjige, na četvrtoj strani, neko je 7. avgusta 1980. godine zapisao ove stihove: U fatalnosti/Jednog meseca/U iščekivanju/Jednog sna/Umirah triput u snu/Za nečije ruke/Nepažnje/Voleh triput na svom/Grobu ime napisano/Njenom krvlju.
Melvillov “Mobi Dik”, koji je objavio beogradski Rad 1954. godine, pripadao je Kulturno-prosvetnom društvu Karavukovo, srez odžački. Matica srpska je 1956. godine štampala Zweigovo “Nestrpljivo srce” i ta knjiga je poklon stanovite Živane njenoj Veci za rođendan, u Boru, 11. novembra 1956. godine (dan ranije rodila se moja majka). Diderotovog “Fatalistu Žaka i njegovog gospodara” objavio je BIGZ 1975. godine, a nepoznati student ili postdiplomac je 1990, u Osijeku, zapisao samo jednu rečenicu: Nauči dijalektiku – i smej se!
Godinama sam pokušavao kompletirati Sabrana djela Miodraga Bulatovića koja su objavili Prosveta, Narodna knjiga, Vuk Karadžić i Mladinska knjiga i pronalazio sam pojedinačna izdanja na raznim stranama, pa sam tako “Ljude sa četiri prsta” kupio u Beogradu, a ispod naslova stajalo je i ovo: Ovu knjigu poklonio je Narodnoj bibloteci Bihać Dupanović Edin iz Bihaća, ulica Harmani, br. H-5. U drugoj Bulatovićevoj knjizi, u “Vuku i zvonu”, u istoj ediciji, stoji zapisano i ovo: Draga moja Saro! Volim te najviše na svijetu! Nek’ ti je sretno 22. ljeto, tvoj Graba.
U Yeatsovoj “Kuli” (BIGZ, 1978) stoji i to da knjiga pripada zbirci knjiga Mensura Serdarevića. U drugom tomu Povijesti svjetske književnosti, kupljenom u knjižari Ramajana, pronašao sam papir naslovljen sa Ocjena stanja. Tekst je podijeljen u šest tačaka:
1) Kancelarija već 4 mjeseca posluje s gubitkom. Tekući mjesec nije ništa bolji.
2) Nitko ne cijeni niti poštuje mene i moje zanimanje. Na mojim leđima su stravični dnevni i mjesečni izdaci.
3) Nada i dalje smatra da sam ja činovnik na Državnom proračunu i iz državne blagajne mogu uzeti novaca koliko god hoću. Protivi se kontaktu sa novim strankama i vodi nepotrebne diskusije u vezi posla koje nemaju nikakvog smisla.
4) Privatno, Nada se prema meni ponaša kao da sam ja zarobljenik u logoru a ona zapovjednik logora. Beskrajno ponižavanje i omalovažavanje.
5) Uz neopozivu ocjenu da ovako više ne može mogući su izlazi:
- odjava poslovanja
- nastavak poslovanja ali pod uvjetom da se nada ne miješa u poslovanja niti mi brani poslovne razgovore
- stanovanje na jarunu ali kako, kao podstanar kod nade koji će uredno plaćati i stanovanje i hranu i pranje rublja po cijenu koju nada odredi
- iseljenje iz jaruna u zaprešić ako dario negdje pronađe stan, garsonjeru
- u svakom slučaju vraćanje jette jer je više ne mogu otplaćivati
6) meni osobno potpuno je svejedno šta će se od navedenog dogoditi.
Dopis je, u Zagrebu, 9. oktobra 2008. godine, sastavio Milan Ličina; dopis je dostavljen Nadi, Maji i Dariju Ličini.
I duša i život
“Tekla reka Lepenica” Branka V. Radičevića objavljena je 1979. godine u izdanju Spomen-parka Kragujevački oktobar. U njoj je zapisano ovo: Drugarici Miri Topić, u znak našeg duženja i zahvalnosti poklanjaju ovu knjigu pioniri SR Srbije, u “Logoru Sutjeska ‘83”, 7. 7. 1983-21. 7. 1983. Nolitovo izdanje “Majstora i Margarite” takođe je nekome pripalo kao poklon: Našim dragim prijateljima, g-đi Dragani Đukić, s puno poštovanja i lepih želja, Vaši Dragica i dr Stankić. Bilo bi dovoljno; ostala je još poneka knjiga, ali nema potrebe sve ih “zavoditi” u ovaj zapis. Biblioteke su rasturene i razbacane i tek poneka posveta svjedoči o tome da su knjige koje su pale na moje police nekada imale i dušu, a ne samo život.
