Kontrasti

Ima jedan među ovim novodobnim propovjednicima koji je, bogami, stekao zavidnu popularnost. Hoda po svijetu, organizuje predavanja i širi, kako to vole frazeri reći, pozitivnu energiju. Pa tako svojim slušaocima kaže kako su svi oni bogataši. Jer, uz malo matematike, dođe do egzaktnog rezultata. Da smo svi mi svakoga dana vlasnici toliko i toliko sati, pa onda minuta i na kraju sekundi. E, to je bogatstvo s kojim svako raspolaže i potrebno je samo malo mudrosti, spretnosti i ako to bogatstvo pametno investiramo, i sami smo na putu da postanemo bogataši.

Ima i još jedan takav, Slovenac je, drži motivacione govore, popularan do mjere da za jedan nastup traži 50.000 eura. I on zna ubijediti slušaoce da su svi vlasnici još neostvarenog bogatstva, krije se u idejama koje on sipa iz rukava.

Na kraju tih predavanja i uvjeravanja slušaoci izlaze sa informacijom da raspolažu bogatstvom, vremenom i idejama, a njih dvojica sa kešom zasluženim zbog “tajne” koju su otkrili i poklonili puku punom briga, tjeskobe i straha.

A za te brige i taj strah zaduženi su, opet, drugi “propovjednici”, televizijski spikeri i voditelji. Upalite vijesti i… ako ste bili koliko-toliko raspoloženi, ode rahatluk u neku stvar. Jer, eto nam Trumpa, Putina, Natanyahua, Dodika, Vučića… eto ratova, dronova, požara, stradanja koje čovjek sam sebi izrežira, a i priroda se zna pobrinuti, pa ovdje požar, ondje poplava, zemljotres… Helem, kad saslušate sve te vijesti, štipate se na kauču, kako reče Zike u jednoj svojoj monodrami, konstatujući da ste još živi. Nesreće preplavile svijet, a vi živi.

O mrežama da i ne govorimo. Zarobe li vas, najebali ste. Jer, valja gutati mržnju i primitivizam neukih pametnjakovića.

I htio, ne htio, ja sam i sam inficiran. Tipičan frojdovski primjer potiskivanja ružnih sadržaja u realnom životu. Prošao si kroz sve to, svejedno obavio svoje dužnosti, spremio se za krevet i… eto onda sna.

Pa tako neki dan sanjam. A znam, jasno mi je bilo kad sam se probudio, odakle san. Jer, nema gdje se uveliko ne zvecka oružjem: Negdje konkretno ratuju već podugo, negdje nakratko, negdje se spremaju, naoružavaju, pripremaju, prijete. I u snu dođoše po mene dvojica uniformisanih lica. Ponijeli i meni uniformu. Kažu, hajde, brzo se obuci, Slovenija je u ratu s Rumunijom. Otkud Rumunija, jer stvarno sa Rumunijom nema nekih ni nesporazuma, a kamoli mržnje i drugih motiva koji dovode do rata... ali ratuje se sa Rumunijom. Obučem zelenu uniformu, odvedu me na neko mračno mjesto. Tamo vrvi od vojske. Mladići u istim uniformama. Među njima jedan što se razlikuje po činovima, vidim komandujući. Pa ga pitam kakav je to rat? Kaže još nije frontalni, sveopšti, ali incidenti su se već dogodili.

“Je li bilo mrtvih?”, pitam.

“Do sada 144 naša vojnika su pala.”

Uh, to je već strašna činjenica. A priprema nas naš komandant i govori kako ćemo se pod okriljem noći došuljati do nekog nasipa… I u snu mi iskrsnu nasip, s vrha se vidi rijeka Drava, stvaran prizor. A meni se ne ratuje, još manje gine. Pa počnem da tražim izlaz. Smišljam neki razlog, da li ću reći boli me ovo ili ono, da li se vaditi na godine, ne znam, jedinica samo što nije krenula, a ja još nisam našao razlog da me izuzmu. Bilo je tu onda još nekoliko slika kako pužemo i penjemo se ka vrhu nasipa i… tu se san prekine.

Ujutro se probudim, san mi još živ pred očima. I nešto razmišljam i kažem i priznam sebi koji sam ja egoista. Oko mene neka mladost, vojnici tek počeli živjeti, a ja prevalio sedamdeset i kontam kako se izvući. Oni spremni i bespogovorni, a ja nisam, oni hoće, a ja neću. Umjesto da kažem, djeco, skrijte se iza mene, ja ću prvi jer sam se naživio (a ko će to i kad priznati, ali iskreno?), ja gledam kako se izvući i spasiti živu glavu. Je li pošteno? Nije. Je li ljudski, da ne kažem patriotski? Nije.

I onda dalje razmišljam. Ustvari, na javi sanjam. Šta kad bi svi sa ove i svi sa one strane željeli i odlučili isto? Pa oružje umjesto jedni u druge upereno, bacili u rijeku. Pa se izgrlili, izljubili i pokazali jedni prema drugima ono što slavimo i uzdižemo kao najveću vrijednost i smisao ovog našeg ljudskog, kratkog života… Ljubav. Eh, pusto maštanje!

I kad bi onda na takvom mjestu gdje su oni bacili oružje i jedni drugima u zagrljaj pali nikao spomenik ljubavi. Umjesto Neznanom junaku.

I kad bi živjeli pjesmice s kojima smo rasli i odgajani kad bi svi ljudi na svijetu, kad bi svi… ili Nek’ živi ljubav, nek’ prestane rat, neka svako svakom bude kao brat (po sjećanju, pa nije možda tačan stih u bobu).

Takve pjesmice mislim i da su primljene u mlada srca i ti dječaci i djevojčice izrasli su u ljude koji cijene i njeguju ljubav. Pa otkud onda rat?

Hemingway je to jasno napisao: “Ratove stvaraju ekonomske protivrječnosti (osvoji, opljačkaj, obogati se na račun onoga koga si napao; op. aut), vode ih najveće svinje, političari i generali (našlo bi se bezbroj imena što mrtvih, što živih iz ove grupacije), a bore se divni ljudi… obični vojnici”.

A haj’ ti dokaži militantnim, haj’ dokaži primitivnim, haj’ dokaži glupim.

Ne može.

Nego gledaj, slušaj i prati kako se dobro i zlo bore za prevlast.

Oduvijek i zauvijek valjda tako bilo. I biće dok je ljudske vrste.