Ko nas je kleo, nije dangubio

Ima jedna zemlja. Zove se Bosna i Hercegovina. Manje zemlje, a većeg labirinta vidješe samo rijetki i to oni koji žive u toj zemlji. Još jedna godina je izmakla, a mi tapkamo u mjestu. Put prema NATO-u, EU... polako, nesigurno, zapetljano. Odgovorni po svom, ne žuri im se. A i zašto bi, kada je njima dobro. Blokiraju rad institucija, svađaju se, mire. Sad se ljute jedni na druge, pa se odljute. Baš kao djeca. Samo ukoliko se ova “djeca” budu kažnjavala, ne piše im se dobro, jer roditelji uglavnom prilikom kažnjavanja ukidaju džeparac, a “džeparac” ovih “naših” je pogolem.

U godini koju smo ispratili, imali smo veliku tragediju. Dio Hercegovine poplavljen, pokrenuta klizišta, 27 ljudskih života zauvijek nestalo. Donja Jablanica, selo Zlate, gotovo sravnjeno sa zemljom. Svi na nogama. Volonteri na terenu. Humanitarne organizacije prikupljaju novac, a jedan naš ovdašnji (posjedujemo i snimak) poručuje: Poslije ove press konferencije idemo do Jablanice. Red je da se pojavimo je l’?

Mnoge zemlje šalju nam novčanu pomoć. Ta pomoć je tek nakon više od dva mjeseca poslije tragedije raspodijeljena od strane naše vrle Vlade Federacije BiH. Da nije bilo organizacije Pomozi.ba i drugih humanitarnih organizacija, kao i dobrog čovjeka bosanskog, ko zna šta bismo danas vidjeli. A ni nakon ovog ne vidimo mnogo dobrog. Dio željezničke pruge uništen. Visi u zraku. Prekinuta žila kucavica. Svaki dan višemilionski gubici, ali mi polako... ma polako biće, biće... Sažališe se ljudi i dođe kompanija iz Turske. Uradit će oni to, kažu. Žele pomoći, uradit će kao donaciju. Kod nas je stid odavno prestao da postoji. Nema više ni stida ni obraza. Došli radnici i inženjeri, a smještaja nema. To se niko nije sjetio. Samo broje šuške, koliko će im ova donacija uštedjeti za njihove džepove od prethodno doniranog novca.

Narod letargičan i u borbi za puko preživljavanje, jer dok se oni na vlasti svađaju, uz pokoji ručak dogovore se o rastu cijena struje, vode, plina... Plaće (većine) i penzije minimalne kao sadaka. Nekada jaka preduzeća u dugovima, nemamo direktore pojedinih institucija, jer malo je podobnih koji bi se baš toliko prostrli i pruzeli odgovornost, a da se ne lažemo - malo ih je i koji to umiju. Nemamo rektora UNSA. Imamo omladine na izvoz, stranih radnika, sirotinje, penzionera koji žive na infuziji i radnika koji se sve više i više kreditno zadužuju. Prosvjetari u štrajku. Djeca jedni drugima na ulicama i po hodnicima škola lome ruke oponašajući izazove na društvenim mrežama. Uništena nam kultura, biblioteke... ali zato su plakati za proslavu Nove godine uredno bili na svakom ćošku. Da hljeba i igara ne nedostaje. Naravno i to je samo za probrane.

Ne smijem lagati, jer imamo svjetlo na kraju tunela. Naši sportisti, koji se sami dovijaju za novac, nižu uspjehe. A kada uspiju, “elita” se nasmiješi i pokaže porculanske zubiće. Zaslužili su da se spomenu Lana Pudar, Ismail Barlov, Lejla Njemčević, Elvedina Muzaferija, Damir Džumhur, Džanan Musa, sestre Sipović, kao i naši zlatni momci u sjedećoj odbojci.

Svjedoci smo buđenja studenata u Srbiji. Ukoliko ovako nastave, nema sumnje, uspjet će u svom naumu, a mi? Hoćemo li se mi ikada probuditi? Mi već odavno živimo Nadrealiste i njihovu čuvenu:

– Reufe, djeca nam se smiju.

Ušli smo u novu godinu bez pretjeranog optimizma. To u ovoj zemlji više ne postoji. I kada nam govore istinu, isto je kao i kada nas lažu, mi samo sliježemo ramenima. I ne, ovo nije bajka. Ovo je priča po istinitom događaju. Nastavit će se...