Ko će voditi demokratski svijet? "Možda će se Evropljani sabrati, ali..."
Kraj Pax Americana jasno se nazire. Iako je to već dugo bio cilj mnogih ljevičara koji se bore protiv “američkog imperijalizma”, nije baš tako čudno da je američka vlada desničarskih fanatika na kraju uzela lopticu za uništavanje svjetskog poretka. Američka krajnja desnica je uvijek bila više izolacionistička od njenog liberalnog establišmenta. Pitanje je kako će reagovati glavni američki saveznici u Evropi i istočnoj Aziji, čija sigurnost ovisi o Sjedinjenim Državama.
Evropski lideri su užurbano sazivali sastanke na kojima je izgovoreno mnogo hrabrih riječi. Kaja Kallas, visoka predstavnica Evropske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, napisala je na X-u da je “slobodnom svijetu potreban novi lider” i da je “na nama, Evropljanima, da prihvatimo ovaj izazov”. Britanski premijer Keir Starmer govorio je o “trenutku koji se dešava jednom u generaciji” i obećao da će raditi s Francuskom, jedinom drugom evropskom zemljom koja ima nuklearno oružje, da bi pomogli u postizanju pravednog prekida vatre za Ukrajinu. Najistaknutija od svega bila je izjava Friedricha Merza, pretpostavljenog njemačkog kancelara i nekadašnjeg čvrstog atlantiste, da je Evropi potrebno “da postigne nezavisnost od Sjedinjenih Država”.
Najbolje čemu se možemo nadati je da će Trumpova izdaja tradicionalnih saveznika Amerike, njegovo ponižavanje Ukrajine, poticanje desnog ekstremizma i zagrljaj s ratobornim autokratama, potaknuti evropske i istočnoazijske demokratije da formiraju nove odbrambene saveze. Potreba za novim poretkom je neosporna. Ali takve su i prepreke.
EU nije vojna sila i neizvjesno je da li “koalicija voljnih”, koju predvode Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, može nadoknaditi povlačenje američkih sigurnosnih garancija. Čak i ako evropske zemlje pronađu način da izgrade vojni savez sposoban da zamijeni NATO predvođen SAD-om, za to će trebati godine. A ovo neće uspjeti bez vodstva Njemačke, najveće ekonomije bloka.
Poljski ministar vanjskih poslova Radek Sikorski rekao je 2011. njemačkoj publici u Berlinu da se manje plaši “njemačke moći nego njemačke neaktivnosti”. Mnogi Evropljani u zemljama koje su nekada pretrpjele brutalnu nacističku okupaciju vjerovatno bi se složili s tim osjećajem. Ali to možda neće dijeliti dovoljno Nijemaca, koji su još nervozni zbog oživljavanja vojnog raspoloženja koje je uništilo veći dio Evrope - uključujući i samu Njemačku - ne tako davno. Drugi u zemlji su prihvatili proruski stav. Na nedavnim saveznim izborima u Njemačkoj, krajnje desničarska Alternativa za Njemačku, koja je simpatična američkom predsjedniku Donaldu Trumpu i ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i koja se protivi podršci Ukrajini, završila je na drugom mjestu.
U istočnoj i jugoistočnoj Aziji situacija je još teža. Za razliku od Britanije i Francuske, nijedan od američkih azijskih saveznika nema nuklearno oružje. I ne postoji ekvivalent NATO-u koji bi štitio od sve veće dominacije Kine. Najbogatiji saveznik Amerike Japan u potpunosti ovisi o američkim sigurnosnim garancijama, kao i Južna Koreja, koja je pod stalnom prijetnjom od nuklearno naoružane diktature u Sjevernoj Koreji. Podrška Amerike je također ključna za zemlje jugoistočne Azije koje žele da se zaštite od kineske agresije.
A tu je i Tajvan, koji uopšte nema formalni bezbjednosni pakt sa SAD-om. Ako je Trump spreman žrtvovati Ukrajinu da bi sklopio dogovor s Putinom, mogao bi biti isto tako sklon trampi tajvanske demokratije da bi završio posao s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom.
Ako bi Pax Americana završio u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, jedini način da se spriječi Kina da susjede pretvori u vazale bio bi stvaranje azijskog NATO-a. Ovo bi uključivalo demokratije kao što su Južna Koreja, Tajvan, Indonezija, Malezija i Filipini, ali i neke poludemokratije (Singapur i Tajland) i možda čak i neke autokratije (Vijetnam).
Međutim, ova organizacija susrela bi se s problemom sličnim onom sa kojim se suočava evropska alijansa. Japan je jedina država koja je dovoljno moćna da predvodi tako razuđenu koaliciju. Ali mnogi u Aziji s oprezom gledaju na davanje tako velike uloge zemlji kojom je dugo vladala konzervativna stranka čiji lideri nisu bili voljni da priznaju užasne postupke svojih predaka u Drugom svjetskom ratu. A većina Japanaca - kao i mnogi Nijemci - nije baš spremna da vjeruje sebi.
Pax Americana je u Aziji i Evropi u jednom trenutku morao da se završi. Aranžman u kojem sigurnost mnogih bogatih zemalja u potpunosti zavisi od jedne supersile nikada nije bio zdrav i dugoročan. Ali, tajming i način njegove propasti ne mogu biti gori. U trenutku kad se evropske i azijske demokratije moraju suprotstaviti neprijateljskoj koaliciji autokratija - Rusije, Kine, Irana i Sjeverne Koreje - njihov zaštitnik prijeti da će povući svoju podršku, ostavljajući malo vremena za obnovu čvrste odbrane.
Ono što bi se umjesto toga moglo dogoditi uprkos svim “finim osjećajima”, jeste da će napušteni američki saveznici paničariti i pobjeći u zaklon, moleći zaštitu od jedne od velikih sila. Južnokorejci i jugoistočni Azijati mogli bi se okrenuti Kini. Britanci bi se mogli osloniti na svoje “posebne odnose” sa SAD-om, dok bi se Nijemci - a možda čak i Francuzi ako Marine le Pen pobijedi na sljedećim predsjedničkim izborima - mogli privući Rusiji. A Japan, ostavljen daleko i sam, mogao bi prevladati svoju alergiju na nuklearno naoružanje stečenu nakon Hiroshime.
Ništa od ovoga nije zadato. Možda će se Evropljani sabrati. Možda je Trumpov lavež gori od njegovog ugriza. Možda se Amerikanci neće povući iz Azije. Ali, niko ne treba da računa da će se išta od ovoga dogoditi. Glavne demokratije u Evropi i Aziji sada su jedini bedem protiv autoritarizma. A teret odbrane političke slobode bit će u velikoj mjeri stavljen na dvije zemlje, Njemačku i Japan, koje su nekada učinile toliko da ih unište.
COPYRIGHT: PROJECT SYNDICATE, 2025.
