Kamera ide, ton ide!

Oduvijek sam želio da se ošišam na nulu. Ako ne baš na nulu, a onda bar na keca. Ali nisam nikada. Računao sam da imam vremena, ali nikako da ga stignem. A morila me i druga misao: na kakav ću globus da ličim kada skinem sve dlake sa glave? Pokojni ćaća je svako ljeto brijao glavu ne bi li tako utekao vrućini, ujak više nema kose nego što je ima, a meni se, eto, nikako nije dalo da u frizerskom salonu s vrata kažem: Danas ćemo na nulu!

Pravila službe

Ako sam nekada tiho priželjkivao ćelu, uklanjanje brade nisam nikada. Otkako sam je pustio, a tome ima dobrih dvadeset godina, bradu sam kratio i skraćivao, ali je nikada nisam u potpunosti eliminisao. Sve sam mogao sa sebe da skinem, ali tih nekoliko grama dlaka sa lica niti slučajno. Svi su svikli na nju i gotovo da nikoga više i nema ko me pamti drugačijeg. Ako je neko od takvih još i živ, vjerovatno tavori u tmini godina.

Preklani policajac

Ali, dođe vrijeme kada čovjek o istom trošku učini i ono što je želio i ono što nikako nije htio i još pritom dobije neobičnu nagradu. Prošlog sam petka, da ne dužim, tačnije u dubokoj noći s petka na subotu, snimao scenu u igranom filmu mog praškog kućnog reditelja i najboljeg neprijatelja Švabe. Pripreme su trajale godinama, a kada se snimanje primaklo - stigla je i (ne)očekivana ponuda: bi li ja, takav kakav sam, a uglavnom sam nikakav, igrao pandura u uniformi koji ima poginuti nakon što ga glavni lik zbode šrafcigerom?

Prihvatio sam ponudu brzo i u toj sam naivnosti postradao. Policajac koji ima da umre jeste saobraćajac, što će reći da je u uniformi, što će dalje reći da sve mora biti po pravilima službe, pa i brada. Kojoj je naređeno povlačenje s položaja. Znao sam da sam se uhvatio u sjajno postavljenu zamku, ali i bez toga je svakako malo stvari, ako ih uopšte i ima, koje bih paščetu odbio, pa sam dan prije snimanja banuo kod Demirele u salon i s vrata široko najavio brijanje do kože. Režija nije tražila šišanje, samo brijanje, ali glumac je napravio hrabri korak viška, pa je češalj mašinice spušten na keca, a ostalo pripada istoriji.

Reakcije su bile podijeljene: ja sam mislio da moja glumačka transformacija i nije tako strašna, svi ostali su mislili da jeste. Oni pristojniji su se mrštili i kiselo smijali, oni sa manje takta - a ti dobro znaju koji su - nisu štedjeli ni grimase, ni uzvike gađenja. U početku sam govorio da su to samo dlake i da će narasti, onda sam se pravdao istinom poturajući ljudima pod nos filmsku scenu koju imam da snimam, a na koncu sam od svega odustao i tražio sam spas u patničkoj rečenici koja je ćelavost i ćosavost pravdala hemoterapijom. Sa ljudima čovjek drugačije ne može.

Dođe ura da se kreće na set. Švabo mi je i ranije govorio da dvanaest sati snimanja filma zapravo jeste deset sati čekanja i dva sata krvavoga rada, ali mu nisam vjerovao. Kukala mi majka. Na lokaciju smo došli kada je reditelj i trebao da dođe i meni nije ostalo ništa osim da zujim s njim i gledam kako se priprema scena koja treba da bude snimljena ili da sjedim i ketim u bazi sa dvadeset nepoznatih ljudi. Dan je bio oblačan, kiša u najavi, ali ipak daleko, pa sam se spustio sa rediteljem među glumce, statiste i tehničko osoblje.

Moja ura je trebala da počne u pola šest i da se završi u pola deset, ali Švabo je bio u pravu: snimanje filma je beskonačno čekanje. Prvo se namješta lokacija, onda se raspoređuje rasvjeta, zatim se uradi jedna, druga, treća proba, potom glumci idu na šminkanje, a između svih tih koraka desi se čudo nepredviđenih akcija i reakcija koje produžavaju početak snimanja za dva sata, četiri sata, šest sati. Ponekad se posao uradi na vrijeme, rijetko prije zapisanog roka i gotovo uvijek u nedoba, daleko i od dogovora i od živaca.

Na separatu je jasno stajalo: snimanje scene u kojoj Milan, glavni lik filma, šrafcigerom proburazi “uviđajnog policajca”, odnosno obrijanog i ošišanog mene, kreće u pola šest i traje naredna tri sata. Ali, kako rekoh, Švabo je u pravu, pa je snimanje počelo oko dva i završilo je u pola četiri. Poginuo sam junački, nisam suzu pustio, samo sam malo zakrkljao, moj dobri brat nije tražio da umirem više od dva puta i valjda sam poginuo kako se na filmu gine. Još sam pola sata ležao na ledenoj i mokroj zemlji, prljav i natopljen do gole kože, ali slavi se u zube ne gleda.

Sa snimanja filma

Snimanje filma je, što je neko rekao, ne znam ko, za postavljanje “Hamleta” - krv, znoj i suze. Sve mora biti odavno spremno, sve mora biti unaprijed promišljeno, sa svim se problemima mora računati prije nego što počnu prvi radovi na setu. Prostor za greške je skučen, improvizovana rješenja gotovo zabranjena. Reditelj mora biti spreman na to da na setu sve može poći po zlu, jer ponekad, bogami, i sve po zlu i pođe. Za junaka koji je mene hudoga kadrirao nije bilo klizavog terena; ako ga je i bilo, prehodao ga je kao balerina, u dva skoka i u tri piruete.

Doviđenja u Locarnu!

Gledao sam kako majstori svjetla postavljaju rasvjetna tijela na najbolje pozicije, kako snimatelj traži najbolji ugao, kako glumci ulaze u likove, kako runeri trče po kafe i čajeve, kako scenografi namještaju slupana auta, kako šminkeri stvaraju lice koje je razmrskano i izlomljeno u sudaru… Ako sam ponešto i znao o filmu, te sam večeri sva ta znanja ostavio da leže na onoj zemlji na kojoj sam ležao i sâm, u blatu koje je pomiješano sa vještačkom krvi, u lokvama u kojima su se natapali kostimi statista i sporednih glumaca.

U ponoć sam izgubio svaku nadu. Odvukao sam se u bazu da se ugrijem, jer je napolju počelo da steže. Popio sam dvadeset i sedam kafa, stamanio jedan burger i dva puta praznio bateriju telefona. U dva sam došao na svoje. Turio sam pištolj u futrolu, sjeo u policijsku škodu i pod rotacijom ušao u kadar. Obavio sam sve što sam imao. Švabo je bio nasmijan. Bog bi ga dragi znao da li se osmjehivao zato što je kadar koji je kupio bio dobar ili zato što me je natjerao da se obrijem i ošišam na keca. Vidimo se u Locarnu, prijatelju!