Kako se pripremiti za sutrašnje ratove

Živimo u ključnom trenutku za globalnu sigurnost. Norme, pretpostavke i sistemi koji su od kraja hladnog rata podržavali relativnu globalnu stabilnost približavaju se prekretnici. Odluke koje će demokracije svijeta donijeti u ovoj deceniji oblikovat će međunarodni sigurnosni pejzaž za generacije koje dolaze, određujući hoće li budućnost biti obilježena većom demokratskom otpornošću ili daljnjim autoritarnim prodiranjem.

Tri pomaka pokreću ovu transformaciju. Za početak, svijet je prešao iz pasivnog rivalstva u aktivnu konfrontaciju. Ruska invazija na Ukrajinu, koja je vratila rat na evropski kontinent, i njena koordinacija s drugim autoritarnim režimima dovele su u pitanje dugogodišnje pretpostavke o odvraćanju i stabilnosti. Kina koristi vojnu prinudu, ekonomski utjecaj i kibernetičke operacije kako bi preoblikovala Indo-pacifički prostor. U međuvremenu, odnos između Sjedinjenih Američkih Država i nekih od njenih tradicionalnih saveznika suočio se s turbulencijama, što je navelo mnoge od tih saveznika da povećaju svoje izdatke za odbranu, a neke i da preispitaju dugogodišnje pretpostavke.

Istovremeno, vještačka inteligencija (AI) počinje transformisati ekonomije, društva i nacionalnu sigurnost, obećavajući da će donijeti odlučujuće ekonomske i strateške koristi zemljama koje je najučinkovitije primjenjuju. Ratovanje postaje sve više usmjereno na podatke i definirano brzinom, preciznošću i fleksibilnošću umreženih sistema. Sada prilagodljivost, više od sirove sile, nudi akterima najveću stratešku prednost.

Umjesto da se drže starih sistema i svjetonazora na štetu svoje sposobnosti da oblikuju sigurnosni pejzaž, zemlje moraju prepoznati ove promjene – i pripremiti se u skladu s tim. Srećom, demokratije u Evropi i Aziji su u posljednje vrijeme počele činiti upravo to. Tokom posljednjih nekoliko godina, ove zemlje su sve više napuštale samozadovoljstvo koje je poticalo mirovnu dividendu nakon hladnog rata, ažurirale svoje sigurnosne strategije i proširile svoje odbrambene budžete.

Nakon što je 2022. priznala da je došlo do Zeitenwende (prekretnice), Njemačka je stvorila rezervu od 100 milijardi eura (118 milijardi dolara) kao poseban obrambeni fond. Do 2024. godine, vojni izdaci iznosili su 88,5 milijardi dolara, čime je Njemačka prvi put od ponovnog ujedinjenja postala najveći obrambeni potrošač u Srednjoj i Zapadnoj Europi, te četvrti u svijetu. Poljska, sa svoje strane, gradi jednu od najvećih i najmodernijih kopnenih snaga u Evropi i planira povećati izdatke za odbranu na 4,7% BDP-a ove godine.

Izvan Evrope, Japan obećava da će udvostručiti svoje odbrambene izdatke ove godine i steći sposobnosti protudivizijskog djelovanja koje bi, sve do relativno nedavno, bilo politički nezamislivo. A Australija restrukturira svoj odbrambeni položaj kako bi naglasila sposobnosti dalekometnog djelovanja, podmorskih operacija i napredne industrijske saradnje sa svojim strateškim partnerima iz Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a.

Ove inicijative i ulaganja odražavaju razumijevanje da se odvraćanje mora izgraditi i održavati, te da je vjerodostojna vojna moć preduslov za stabilnost i slobodu. Ali nisu sva izdvajanja za odbranu ista i prečesto su takva izdvajanja korištena manje za jačanje vojnih sposobnosti, a više za podršku domaćoj proizvodnji i zapošljavanju.

Naprimjer, planovi Belgije i Nizozemske da se zatvorene tvornice automobila pretvore u vojne proizvodne pogone, daju prednost zapošljavanju nad operativnom relevantnošću. Slično tome, francuske i italijanske kompanije, koje ističu svoja ulaganja u brodogradnju, čini se da su jednako usmjerene na otvaranje radnih mjesta i industrijske koristi kao i na poboljšanje efikasnosti u vođenju rata.

Jednako zabrinjavajuće je to što su europske vlade nastojale reklasificirati ulaganja u NATO-infrastrukturu, pa čak i obnovljivu energiju kao obrambeni rashod, tvrdeći da napredak u tim područjima potiče otpornost. Ali u vrijeme kada autoritarne sile moderniziraju svoje vojne snage i pokazuju sve veću spremnost na prisilu, zastrašivanje i prijetnje drugima, obrambeni proračuni moraju služiti jednoj svrsi: izgradnji najsmrtonosnijih, najrobusnijih i najsposobnijih vojski.

Takve vojske ne mogu biti vezane za sisteme, pristupe i strukture snaga 20. stoljeća, uključujući velike platforme sa sporim ciklusima nabavke i konceptima mase iz industrijskog doba. Baš kao što se etablirane korporacije, suočene s izazovima inovativnih startupova, moraju prilagoditi ili propasti, vojske se moraju neprestano obnavljati kako bi sačuvale svoju kvalitativnu prednost u eri intenzivne tehnološke konkurencije.

Ovdje se ne radi o napuštanju starog – naslijeđeni sistemi i dalje imaju važnu ulogu – već o brzom usvajanju novog. To znači prihvatanje novih načina djelovanja i ulaganje u tehnologije u razvoju, kako bi se razvilo i usavršilo napredno naoružanje i sposobnosti koje mogu pobijediti u ratovima budućnosti. Nema vremena za gubljenje: u eri koju definiraju brzina, prilagodba i inovacije, najveći rizik nije poremećaj, već odgađanje.

Širom demokratskog svijeta, vlade shvataju da se moraju pripremiti za novu eru koju odlikuju povećani sigurnosni rizici. U ovom rijetkom trenutku političkog usklađivanja, strateške jasnoće i zajedničkog cilja, SAD i njihovi saveznici imaju ključnu priliku da postave temelje za sigurniji i stabilniji svijet – poduhvat koji bi imao koristi od veće jedinstvenosti nego što ona danas postoji. Ako je prokockaju, brzo će izgubiti tlo pod nogama u odnosu na protivnike koji se pripremaju za ratove sutrašnjice.

(Autor je direktor za odbranu u Special Competitive Studies Project)